Da postoji selo i grad to i vrapci znaju. Netko živi tamo, neko vamo, a netko tamo-vamo.
Na žalost nisam imala imanje na selu, te sam vječito živjela u gradu. Selo sam poznavala s razglednica, ljetovanja, zimovanja i priča. Uvijek sam željela otići u seosku idilu gdje će me buditi poj slavuja, ljuljačka pod baldahinom, kafica, voće iz vrta tek ubrano, miris zemlje.
Neke se želja ispune, neke ne. Ona želja o ljetovanju na Havajima nije, ali selo u svoj ljepoti je postalo moje.
Malo je drugačije nego što sam zamišljala, ali osjetila sam ga svakom svojom porom.
Slavuja nema, ipak, bude me ptice... pijetlovi u četiri ujutro. Počnu se derati kao da ih kolju i ne prestaju cijeli dan, jer cijelom svijetu moraju javiti da je svaka njihova koka snela jaje. Neki moderni pijetlovi, prisustvuju nošenju jaja, nadgledaju, samo cigare što ne dele, ali to nadoknadjuju kukurikanjem.
Postala sam simpatična najmanjim stanovnicima sela ...
Ma šta simpatična, obožavaju me.
Prvo su pod baldahin došli mravi probati bijelu kavicu i maslac s medom. Na med je ubrzo došla, mala vrednica, pčela, i malo manje vrijedne, ose. Sve su radosno lepršale oko mene, a ja sam se nisam usudila ni braniti od te ljubavi.
Sljedeće jutro sam ih prevarila, vratila sam se starom dobrom doručku ... samo kava i kolačić. Komadić kuglofa paše, ali ne samo meni, vrapci, maleni, slatki, skakuću, ali ne kao na blogu u idiličnim postovima, nego onim kriletinama prevnuše mi kavu, odnesoše kuglof i napraviše fleku na majici ...
O muhama svih mogućih veličina neću ni pričati. Da mi je znati što je to tako slatko na meni pa skaču na mene lepeći se kao da sam lilihip.
Veče standardno poznato, uvježbala sam glazbu komaraca još od morskih dana. Namažem se sa svim poznatim i nepoznatim stvarima, i ne bježe samo komarci od mene, nego i ljudi frkću nosom kad me pomirišu.
I tako idu ljetni dani na selu, privikavam se da imam kratke nokte da se mogu češati a ne raskrvaviti, kad ...
Lopata i radovi dolje na zemlji su mi teški jer nisam neki radnik čučeći, a oni gore visoko kao branje voća ipak ide samo do 2metra. U vrtu neka moderna vrsta višnje, prcknedlasta ... taman ja da berem. Sva ponosna naberm jedno 20 kilograma, najzad posao za mene, kao stvoren.
Da ne duľjim, zasvrbe me nešto na nozi. Pogledam, pogleda to čudo mene. Gledamo se i šta sad ?? Krpelj ... Priče o krpelju, meni kao paničar od odlaska kod doktora, poznate su mojoj bližoj i daljoj okolici. Znam da se pincetom nešto okreće, naopako od sata, kao kad se mute lijekovi u ljekarni. Doktor koji mi je bio pri ruci ... Derala sam se, ali u sebi, da me ne odvedu u ambulantu ...
Na kraju sam ipak morala zbog glupih antibiotika koji se ne mogu kupiti ... i još sam živa ...
Moj savjet svima na koje sjedne krpelj. Ako niste mačak Albi, ili pas, idite kod doktora da vam sestra to izvadi ... Nije vazno što ćete čekati i nervirati se ... jedno nerviranje ne gine ... a višnje više ne berem ... kupit ću one umjetne, smrznute ...
Postala sam prava seljača, hvali selo, drž’ se grada…
