AnaM

Kupiti dar nekad nije bio problem.
Obično je to bila knjiga, ili za mališane neka igračka.
Darivanje mi je radost izbora, bila ... Sad me muka uhvati kad nekome treba nešto dati. Još su u meni kočnice da novac daruju samo nemaštoviti i da je to uvredljivo.
Oni koji imaju djecu, pitaju njih što je popularno momentalno i problem riješen. Napravila sam gaf darom medvedića djetetu koje živi na selu. Razočarano je gledalo u igračku i samo ju je bacilo na stranu. Konzultacije s roditeljima su bile uzaludne. Svi imaju neke vunderkinde koji sa dvije godine već pokazuju genijalnost. Igračka mora biti praktična i razvijati duh stvaralaštva u djetetu. Rotkve mu strugane, ja sam imala igračke s kojima sam gradila kule u mašti. Nije da se potcjenjujem, ali genije nisam bila, što je i budućnost pokazala. Tako da nemam iskustva sa genijalcima.
Muškima se nekad poklanjala kravata. Sad ih nose samo za tragične događaje, kao što su pogreb, venčanje i slično. Neugodno bi mi bilo svojim darom izazvati takve asocijacije.
Ženskicama se sve, baš sve može pokloniti, ali to sve je vrlo relativan pojam. Dar za obući se, našminkati ili nešto za kuću, može se pogrešno shvatiti.
Tri dana sam mislila što kupiti.
Što bih ja volila dobiti ??
To sam odmah odbacila, jer ja imam šašave ideje.

Djetetu sam kupila neku kutijicu za navijanje s rupama.
Tati losion poslije ili prije brijanja, nije ni bitno, iako ih ima milijun u kupaonici, jedan manje više, nije problem.
Mama, kao moja prijateljica, dobila je bon za ručak u ekskluzivnom restoranu za dvoje.
Odlično sam prošla.
Klinac je odmah otkinuo kutiji stranicu i pronašao da se u nju mogu stavljati gumbići raznih veličina. Svidjelo mu se gurati unutra sve što je našao pri ruci. Kutija je edukativna, piše, a mali ju je još malo poboljšao. Problem je nastao kad sam krenula kući, nigdje ključeva od auta ...
Tata se pristojno zahvalio i nepristojno me zagrlio, ali nisam se bunila, i to ide u dar.
Najbolje sam prošla sa mojom prijateljicom, koja je izjavila da ćemo bon iskoristiti zajedno ...
Obožavam darove i primiti i dati ... malo više primiti ... Ko priznaje pola mu se dodaje.
Ipak, čeznem za onim vremenom kad se na dar nosila knjiga…

Imam važan sastanak.
Kako se obući ??
Nije lako biti žensko na +40
Toplo je. Suknju ili hlače ?? Vadim kratki šorc, i duge hlače jer one tričetvrt su se stisle preko zime ili možda, oni vražiji patuljaci što stanuju u ormaru i smanjuju odjeću dok je zima.
Prognoza na TV je da će biti sunčano, sparno s mogućim olujnim vjetrovima, padavinama. Snijeg ne spominju. Savjet,obucite se lagano, pijte hladne čajeve izbjegavajte pečenje, škampe i hranu uopće, jer ne možete naći prirodnu, a GMO nije preporučljiva za ljeto.
Znači širok izbor.

Pogledam u krsni list, bacam hlačice, pogledam u noge, može. Pamet je nadvladala, hlačice idu natrag.
Vadim majice, jednu, dvije, tri, pet, i još poneku za svaki slučaj. Uklopiti boje i veličine. I one su od veličine S preko M do X, XX, XXX ma, nije bitno, X je X
Gvirnem opet na TV koji sad savjetuje, ne naređuje, šešir obavezno. Spadam u one sretne, kojima šešir dobro stoji, pa ih ima u kutijama kao da sam troglava aždaja.
Majica i šešir uz odabrane hlače djeluju kao šaka u oko. Vadim haljine, lagane poluprozirne i one u kojima se sve vidi. Mijenjam odabrano rublje u neko minijaturno da se ne vidi (rublje, ne to što neki misle) ...
TV, se prodere reklamama, i skrene mi pažnju na sebe. Obavezno staviti naočale čujem nekog doktora kako mi uljepšava dan prijeteći gubljenjem vida. Imam prekrasne, koje mi odlično i stoje, ali mali je problemčić što su tako tamne, pa ništa ne vidim s njima ... Vadim iz ladice jedne demode, neke s naprslim staklom, majušne kupljene vjerojatno za nekog Liliputanca.

Gomila je sve veća, ja sve neodlučnija, zakasnit ću ...
Pogledam u ogledalo, isplazim se TV-u i zatvorim ga, zgrabim žmureći majicu i bijele hlače (pašu uz sve) i jurim ...
Vani asfalt se topi, ljudi isplazila jezike, dahću ... Pridružujem se masi koja nije poslušala metereologe, pa je na +37 obukla zimski pulover i perjanu jaknu, najela se pečenja i sve zalila dobrim vinom ...
Telefon zvrnda i trese se kao ja kad mijenjam pregorjeli osigurač. Sastanak odkazan.
Blažena se vraćam u narucije moje slatke klime, ljubav mlakog tuša i komotne majice za po kući ...
Ovo će biti krasan dan.
.

Oznake: leto +40

Da postoji selo i grad to i vrapci znaju. Netko živi tamo, neko vamo, a netko tamo-vamo.
Na žalost nisam imala imanje na selu, te sam vječito živjela u gradu. Selo sam poznavala s razglednica, ljetovanja, zimovanja i priča. Uvijek sam željela otići u seosku idilu gdje će me buditi poj slavuja, ljuljačka pod baldahinom, kafica, voće iz vrta tek ubrano, miris zemlje.
Neke se želja ispune, neke ne. Ona želja o ljetovanju na Havajima nije, ali selo u svoj ljepoti je postalo moje.
Malo je drugačije nego što sam zamišljala, ali osjetila sam ga svakom svojom porom.
Slavuja nema, ipak, bude me ptice... pijetlovi u četiri ujutro. Počnu se derati kao da ih kolju i ne prestaju cijeli dan, jer cijelom svijetu moraju javiti da je svaka njihova koka snela jaje. Neki moderni pijetlovi, prisustvuju nošenju jaja, nadgledaju, samo cigare što ne dele, ali to nadoknadjuju kukurikanjem.
Postala sam simpatična najmanjim stanovnicima sela ...
Ma šta simpatična, obožavaju me.
Prvo su pod baldahin došli mravi probati bijelu kavicu i maslac s medom. Na med je ubrzo došla, mala vrednica, pčela, i malo manje vrijedne, ose. Sve su radosno lepršale oko mene, a ja sam se nisam usudila ni braniti od te ljubavi.
Sljedeće jutro sam ih prevarila, vratila sam se starom dobrom doručku ... samo kava i kolačić. Komadić kuglofa paše, ali ne samo meni, vrapci, maleni, slatki, skakuću, ali ne kao na blogu u idiličnim postovima, nego onim kriletinama prevnuše mi kavu, odnesoše kuglof i napraviše fleku na majici ...
O muhama svih mogućih veličina neću ni pričati. Da mi je znati što je to tako slatko na meni pa skaču na mene lepeći se kao da sam lilihip.
Veče standardno poznato, uvježbala sam glazbu komaraca još od morskih dana. Namažem se sa svim poznatim i nepoznatim stvarima, i ne bježe samo komarci od mene, nego i ljudi frkću nosom kad me pomirišu.
I tako idu ljetni dani na selu, privikavam se da imam kratke nokte da se mogu češati a ne raskrvaviti, kad ...

Lopata i radovi dolje na zemlji su mi teški jer nisam neki radnik čučeći, a oni gore visoko kao branje voća ipak ide samo do 2metra. U vrtu neka moderna vrsta višnje, prcknedlasta ... taman ja da berem. Sva ponosna naberm jedno 20 kilograma, najzad posao za mene, kao stvoren.
Da ne duľjim, zasvrbe me nešto na nozi. Pogledam, pogleda to čudo mene. Gledamo se i šta sad ?? Krpelj ... Priče o krpelju, meni kao paničar od odlaska kod doktora, poznate su mojoj bližoj i daljoj okolici. Znam da se pincetom nešto okreće, naopako od sata, kao kad se mute lijekovi u ljekarni. Doktor koji mi je bio pri ruci ... Derala sam se, ali u sebi, da me ne odvedu u ambulantu ...
Na kraju sam ipak morala zbog glupih antibiotika koji se ne mogu kupiti ... i još sam živa ...
Moj savjet svima na koje sjedne krpelj. Ako niste mačak Albi, ili pas, idite kod doktora da vam sestra to izvadi ... Nije vazno što ćete čekati i nervirati se ... jedno nerviranje ne gine ... a višnje više ne berem ... kupit ću one umjetne, smrznute ...
Postala sam prava seljača, hvali selo, drž’ se grada…

Dan D ili dan kad stiže novac na račun.
Krenula ja po radnjama, i punim polako torbu, a poslije laganica klaj klaj kući.Topli ljetni dan, sunce prži, travica se zeleni, neki čovjek se dere na klupu što je svježe ofarbana, a on u svijetlim hlačama. Smiješno, što je očekivao da mu klupa kaže
-Dobar dan, ne sjedajte na mene upravo su me pofarbali.
Malo dalje neko grmlje, neki tip čuči iza. Baš sam tuda morla prijećiako hoću po hladu. Mislim sigurno zov prirode pa okrećem glavu. Kad onaj čovjek skoči iza grma i prodere se na mene
-Pare ili život.

Sigurno gleda puno TV filmova. Pokušala sam mu objasniti da je život ono što napraviš od njega, da se moraš boriti za svoje ideale, radi pa zaradi i slične gluposti kojima nam pune glavu kako se obraniti. Ono da muške moraš udariti na ono zgodno mjesto koje postaje njima nezgodno kad ga tu klepiš, pa onda skočiš i udariš ga šakom među oči, nisam ni pokušavala. Svaka čast instruktorima, ali ja staromodno mislim da bi od mene poslije tih egzibicija snage ostala samo pljeskavica.
Viče on i dalje na mene. Uplašila sam se, priznajem. Srećom nisam imala tange nego hlače, pa se nije moglo vidjeti ako ih napunim. Što ću, pružih drhtavom rukom novčanik. Pogleda on novčanik, pogleda u mene
-Što je ovo ?? Gdje su pare ??
-Tu su sve što je ostalo. (Bilo je 150dinara, ne znam koliko je to u kunama, ali biće da je 70 lipa, ili tako nešto)
Gdje su ostale ??
-Uzeli brži od tebe.
-Tko?
-Pošta i banka za račune, pa samousluga za hranu, pa ...
Čovjek me bijesno pogleda, baci mi onaj novčanik s karticom za prijevoz umjesto zlatne kartice.
Tako se izbrukah kod lopova i postidjeno sjedoh na klupu, prekasno sjetivši se, da je upravo pofarbana ...
Možda se dogodilo baš tako, a možda i malo drugačije...tek novčanik mi ostade prazan i nije pjesnička sloboda...
Odabir grupe za post je bio težak. Da je humor, nije, a da nema na blogu rubriika napunih skoro tange, nema...
Možda je ovako izgledao. Slika je sa twitera...

Prošle godine iz inkubatora na svijet je došla gomila pilića. Neki veće, neki manje sreće, neki prosječni, neki odmah dobili imena i postali ljubimci.Za njih smo mi sigurno bili dinosauri, pa ću nas tako i zvati u priči.
Kao i u ljudskoj zajednici i pilići imaju svoje zakone. Kao najvažniji, borba za opstanak i borba za vlast, jer samo najjači opstaju. Dinosaurica (meca) nije mogla vjerovati koliko okrutnosti ima u tim malim medenim žutim pufnicama.
Kad bi dosuli hranu u njihove hranilice svi bi dotrčali, gurali se i jeli brzo.
Jedno pile se izdvajalo. Nije jurilo, nego je čekalo sa strane da se svi najedu, pa ako mu nešto ostane. Kad bi svi napravili klupko navečer i zaspali ono je bilo na samom kraju. Jedino je dotrčalo kad je sipana voda u pojilicu i tad je žedno pilo dok ga jači ne bi izgurali.Dinosaurusi su ga prozvali Intelektualac jer je bio uvijek nakako izdvojen, zamišljen, nije skakao, nije se igrao s ostlim pilićima. Puna dva mjeseca je dinosaurusu trebalo da shvati da nešto nije u redu. Intligencija i znanje u uzgoju pilića očito mu nije jača strana. Pile bi dotrčalo samo kad bi se voda puštala u mlazu, prišlo bi hranilici tek kad su ostali kljuckali po njoj, nije se igralo s drugima ...
Maleno pile nije vidjelo.
Sreća, njegovi još nisu to shvatili, ubili bi ga. Kako je raslo i kako su ostali postajali agresivniji, Intelektualac se povlačio u kut. Ljeto je prošlo, svi su porasli, a Intelektualac je postao najljepša koka. Jurio je svojima jer je bio cijeli dan izdvojen ogradom. Koke su ga odmah počele kljucati, a pijetlovi skakati na tu koku koja ih nije ni pogledala nego se samo šetala njima pred nosom.
Padali su prijedlozi što sa intelektualcem ?? Najčešće je bilo, supica ... Meca dinosaurus je tulio i nije dao svoje pile koje je trčalo u zaštitu čim se nešto strašno počelo događati. Na selu se stalno nešto strašno događa, i golub je užas, jedino je Albi dobrica uvijek legao pored mreže kao da ga čuva. Jednog dana jedan vidjeniji gost, kome se ne može odbiti kad nešto traži, poželio Intelektualca. Nije ga dobiojer je meca pobjegao sa Intelektualcem i sakrio se. Dinosaur je odnio pobjedu, a gost velikog pijetla.
Koke ostale u zimskom smještaju, a dinosauri krenuli u civilizaciju, Intelektualac je ostao na selu, iako sam sigurna da je mogao biti kućni ljubimac u soliteru, ali ... da je krokodil ili bilo koja ptica, životinja, moglo bi ... No, nećemo o tome.

Na proljeće sve je počelo da se budi Intelektualac je šetao sam po cijelom vrtu, mirisao ruže, kljuckao sjeme na užas nekih ... i radovao se životu. Jednog dana veliki pijetao je preskočio ogradu i ... ma, prasac jedan, samo čini mi se da se Inteletktualc nije mnogo bunio.
Njegovi parnjaci su postali sve jači, nisu ga trpjeli, pijetlovi su imali druge koke i Intelektualac je ostao sam.Trčao je svojima, nisu ga htjeli, Albi nije njegovo društvo, a ni dinosauri ... Vrijeme je teklo i maleni Intelektualac počeo je gubiti volju za životom. Nije htio više trčati vrtom, nije ga interesovala ni hrana, niti se okretao na zvukove vode koja teče ... Htio je svojima, pa makar ga i ubili ...
Onda su stigli novi pilići, maleni, zastrašeni od velikog svijeta, čudnih zvukova. Stisnuti uz sam zid kokošinjca drhtali su bojeći se noći. Intelektualac je naherio glavicu, poslušao nove zvukove blizu kaveza, i legao uz samu ogradu. Tko zna što im je na njihovom jeziku pričala cijele noći, objašnjavale, tješila. Ujutro su maleni ležali uz ogradu pored Intelektualca. Spojili smo kaveze, pa šta bude. Jedan trenutak su se gledali, osluškivali, čekali. Onda je daleko iz nekog gena proradio Intelektualcu materinski instinkt, maleni pilići rodjeni u inkubatoru dobili su mamu. Veslo su se penjali na nju, kljuckali je, zavlačili se pod njeno perje, a ona je samo sjedila nije smjela ni mrdnuti da čarolija ne nestane ...Imala je nekoga, volili su je, i ona nhih.
Polako je počela piti vodu, svi za njom. Neki nestaško je poletio na hranilicu, a Intelektualac je dostojanstveno poveo svoje jato.
Nije prošao ni dan veselo su svi kljuckali i radovali se životu. Koke koje leže na jajima odbace piliće poslije dvadesetak, mjesec, dana. Intelektualac je sa svojima puno duže. Postala je nekako sigurnija, zahtjevnija, vesela koka. Jedino joj se nije dopalo kad je snijela jaje, pa je to bijelo, veliko, što ju je sigurno namučilo, dobro iskljuckala. Sa sljedećim je već išlo bolje ...
Intelektualac uživa, raduje se životu i čak pokušava preleti sa svojim pilićima iz kaveza u slobodu.Našla je svrhu svog života…

Oznake: Priče sa sela...