Dan D ili dan kad stiže novac na račun.
Krenula ja po radnjama, i punim polako torbu, a poslije laganica klaj klaj kući.Topli ljetni dan, sunce prži, travica se zeleni, neki čovjek se dere na klupu što je svježe ofarbana, a on u svijetlim hlačama. Smiješno, što je očekivao da mu klupa kaže
-Dobar dan, ne sjedajte na mene upravo su me pofarbali.
Malo dalje neko grmlje, neki tip čuči iza. Baš sam tuda morla prijećiako hoću po hladu. Mislim sigurno zov prirode pa okrećem glavu. Kad onaj čovjek skoči iza grma i prodere se na mene
-Pare ili život.
Sigurno gleda puno TV filmova. Pokušala sam mu objasniti da je život ono što napraviš od njega, da se moraš boriti za svoje ideale, radi pa zaradi i slične gluposti kojima nam pune glavu kako se obraniti. Ono da muške moraš udariti na ono zgodno mjesto koje postaje njima nezgodno kad ga tu klepiš, pa onda skočiš i udariš ga šakom među oči, nisam ni pokušavala. Svaka čast instruktorima, ali ja staromodno mislim da bi od mene poslije tih egzibicija snage ostala samo pljeskavica.
Viče on i dalje na mene. Uplašila sam se, priznajem. Srećom nisam imala tange nego hlače, pa se nije moglo vidjeti ako ih napunim. Što ću, pružih drhtavom rukom novčanik. Pogleda on novčanik, pogleda u mene
-Što je ovo ?? Gdje su pare ??
-Tu su sve što je ostalo. (Bilo je 150dinara, ne znam koliko je to u kunama, ali biće da je 70 lipa, ili tako nešto)
Gdje su ostale ??
-Uzeli brži od tebe.
-Tko?
-Pošta i banka za račune, pa samousluga za hranu, pa ...
Čovjek me bijesno pogleda, baci mi onaj novčanik s karticom za prijevoz umjesto zlatne kartice.
Tako se izbrukah kod lopova i postidjeno sjedoh na klupu, prekasno sjetivši se, da je upravo pofarbana ...
Možda se dogodilo baš tako, a možda i malo drugačije...tek novčanik mi ostade prazan i nije pjesnička sloboda...
Odabir grupe za post je bio težak. Da je humor, nije, a da nema na blogu rubriika napunih skoro tange, nema...
Možda je ovako izgledao. Slika je sa twitera...