utorak, 28.02.2017.

Od pada do nuklearne

Od onog nespretnog pada pred dvije godine, u niti tjedan dana su se poklopile okolnosti, koje su me nagnale doktorici, pa slijedom kontrolnog nalaza, i nuklearnoj medicini. Uplela se u to lagana prehlada i moja kriva prosudba boli u prsima, koja me tada navodila jedino na pomisao o eventualnoj upali pluća, a ni u primisli nisam imala moguće nagnječenje rebara rolleyes.
Pad se zaboravio već iste nedjelje, i nisam ga više imala ni u podan pete, i mada neprovjereno i nedokazivo, danas mislim da je baš on kumovao naknadnoj boli, koji je, u nekoliko narednih dana, kako došao tako i prošao. Je ili nije, nebitno, ispalo je tako kako je ispalo.

Da nije bilo te boli pri disanju, prehlada bi se izliječila sama, pa danas, vjerojatno, ne bi ni pričali o mojoj štitnjači. Što, naravno, opet ne bi bilo dobro, jer sve, baš ovako kako se i dogodilo, ja držim srećom u nesreći. Osvijestila sam loše, doznala što nisam znala, a što je za kvalitetnije življenje i starenje itekako dobro znati, i vjerujem u dobar ishod.

Ukratko, od 'zlu ne trebalo' odlaska doktorici, da me ipak 'posluša', pa da mirno spavam, u začudno kratko vrijeme su me zavrtili u medicinsko kolo, da još dugo, iza toga, nisam bila ozbiljno svijesna, šta me je zapravo snašlo. A samo sam, eto, pristala napraviti krvnu pretragu, kad se već ispostavilo da su pluća čista, a ja tako rijetko u ambulanti.

I tu se zapravo zakotrljalo, jer je nalaz krvi zaokružio samo jednu spornu stavku, taj famozni TSH, koji je, istina, bio visok (14,83), a klasičnoj medicini očito dovoljan (tada to nisam znala, danas znam) da ustanovi zdravlje ili bolest štitnjače.
Nakon samo četiri dana, dodatnom kontrolom krvi u Zavodu za nuklearnu medicinu, TSH je već pao na 9,12... uz nalaz T4 - 90,10... i T3 - 1,30... koji su bili uredni, ili stručno, u referentnom području... i ultrazvuk je bio dobar... vrat: štitnjača palpabilna, bezbolna, bez čvorova... dlanovi: suhi, hladni, bez tremora...
Svi oni koji se liječe, bilo od hiper ili hipo tireoze, znati će prepoznati te brojke i slova, koji su meni duže vrijeme bili 'špansko selo', priznajem, sve dok me okolnosti nisu prisilile da ih bolje upoznam i shvatim njihovu funkciju, razlike i moguće dovođenje u red.
Dosta kasnije sam čula, da TSH do 10,00 nije zabrinjavajuć, i da je to izjava visoko pozicioniranog specijaliste za štitnjaču, kojeg neću imenovati, jer je ovo ipak 'čula-rekla-kazala' informacija, mada nemam razloga u nju sumnjati.

Dakle, s tim i takvim nalazima dolazim doktorici na nuklearnoj, koja mi krene nabrajati moguće boljke, smetnje, ili stručno, simptome, ali vidno pokazujući nezainteresiranost za moje odgovore, koji potvrđuju izostanak do i jednog. Sjećam se dobro tog prvog razgovora, bolje rečeno, monologa, i prekidanja svake moje u pola misli i riječi. Kao da je doktorica, i bez mene i mog stanja, već znala dijagnozu, i samo me htjela što prije otpraviti. I tako je naš 'razgovor' završio, a da pravo nije ni počeo. Neslavno, rekla bih, s obje bande. Od strane doktorice, bez spomena i značaja nalaza u kompletu, i bez jedne jedine riječi objašnjenja, o nalazu, o bolesti, uzroku, bilo čemu. S moje, pak, strane, bez i jednog pitanja, jer, kao pacijent i totalni dibidus po tom pitanju, tada nisam ni znala šta bi (pametno) pitala.
Dosta kasnije sam spoznala, zašto je tome tako, a sudeći i po, svakodnevno, dupkom punoj ambulanti, gdje ne znaš lijevo ili desno, ko tu koga ili što traži, nije ni čudo da pacijenti ulaze i prolaze kao na pokretnoj traci. Nema tu ni r od razgovora ili razumijevanja, pa uzročno-posljedično ni l od liječenja, pa neka mi oproste liječnici na mišljenju.

I tako sam, bez imalo sumnje, bez daljnjih ispitivanja ili dodatnih pretraga, bez i jednog jedinog simptoma navodne bolesti, dobila dijagnozu i terapiju za cijeli život... kronično slab rad štitnjače, ili stručno, thyreoiditis chronica... i doživotna terapija levotiroksinom, ili poznatije, euthyrox-om... naglasak na... kronično i doživotno.

Pa, kad sam rekla u jednom od nedavnih zapisa, da sam ostala k'o trica, nisam time mislila, da sam s neke druge planete, i da se meni ne može desiti bolest, već sam time samo izrazila čuđenje takvim medicinskim pristupom i postupkom, koji mi je, u najmanju ruku, djelovao ishitreno i nedovoljno utemeljeno, da ne kažem nešto teže, jer mi je dijagnoza s terapijom bila posve nejasna i zdravorazumski neprihvatljiva.

Oduvijek mi je nekako bilo normalno i prihvatljivo, da svaka bolest svoju boljku ima. Pa, nešto te, kvragu, mora boljeti, ili barem žuljati, da bi bio bolestan. Nekakve simptome, kvragu, trebaš osjećati, da bi znao da trebaš doktoru. Pa i kao pacijentu-laiku, pobogu, nešto ti mora biti jasno, ili barem razjašnjeno. Tome, valjda, služi, ili bi trebala služiti, medicina, da ti liječnici, svojim znanjem i iskustvom, bolest detektiraju, potvrde i liječe. Ali i razjasne, tim više, ako ti kažu kronično i doživotno, što za mene baš i nije neko liječenje. Ili sam ja prespavala neke promjene, pa to više nije tako. Pa sada možeš biti, ne izliječivo, nego kronično bolestan, a da te baš ništa ne boli, i da se sam po sebi osjećaš zdrav kao dren.

... nastavlja se...

Oznake: Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina, liječenje

- 09:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.02.2017.

Na Lišnici

Nedavno sam bila na Lišnici, ne baš s GSS-om u spašavanju, ali tu negdje, u blizini. Na 950 m n/v, koliko je trebalo uspenjati do najistočnijeg vrha Mosora, nas četrdesetak 'splitovaca' je naumilo naužiti se božje arije, pročistiti bronhije, ispružiti se na golom kamenu, i odmoriti oči plavetnilom iz ptičje perspektive. Pa još baciti jednu-dvije milenijske s najljepšom pozadinom, a onda se u miru spustiti u podnožje, do crkve Gospe od Začeća, nadomak Zvečanja, odakle smo i krenuli.
Ups, ipak je trebalo uspenjati nešto manje... 'samo' 730 m... jer je Zvečanje, kako rekoše, na 220 m n/v.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Apropo samog imena vrha, mala digresija... piše meni prija, onako čisto da potvrdi znanje, ili tek da me nasmije... onda, je l' idemo u nediju na takujin... rolleyes ... cerek... hmm, od upitnika nad glavom do osmijeha na licu triba vrimena, ako nisi u trendu dopisivanja i razmišljanja bez kvačica.
Takujine nismo napunili kamenjem, čega smo jedino imali u izobilju, jer bi to bilo, uz pune rusake, van svake pameti, ali nam bar duša, napunjena spokojem, ništa nije pizala.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Bila je to još jedna u nizu mosorskih tura, koja je trebala ostati posebna, isključivo po svojoj svrsi i odredištu... po usponu nedavno uređenom i markiranom 'Milanovom stazom', u sjećanje na preminulog istaknutog planinara i vodiča, osnivača Stanice planinarskih vodiča Split i dugogodišnjeg člana Pk Split, Milana Sunka ... i po samom vrhu, koji je, zahvaljujući toj stazi, tek od nedavno pristupačan planinarima.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Staza vodi uzbrdo, uzbrdo i ništa osim uzbrdo, i tako sve do vrha, okruženog golim kamenim gromadama, u savladavanju kojih su štapovi bili niš' koristi, ali su zato ruke dobro poslužile dodatnoj sigurnosti. Nije bilo lako, ali je bilo lijepo. A vrh uvijek djelo krasi.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A nije sve ni u visinskoj razlici, jer je moj osobni dojam težine usporediv, recimo, s usponom na najviši vrh Mosora, Veliki Kabal, sa svojih 1339 m, što je ipak, računajući od Doma Umberta Giromette (868 m), dosta niže. Do Velikog Kabla sam bila pred neke tri godine, pri početku planinarenja, i onako sva ponosna na sebe, izjavila... uspela jednom, meni dosta... posebno radi onog Ljutokamena, kojim smo se spuštali do Skloništa, a na kojeg su me djelomično podsjetile i ove gromade do vrha Lišnice. Jer, Ljutokamen je još žešći, i za njega savladati, trebalo je upotrijebiti još više dijelova tijela cerek. Mada, može se do Kabla i nazad, i bez Ljutokamena, ali... uz pametnije i iskusnije, ko mene pita, uzmi ili ostavi... a kad su i takvi priznali... nikad više priko Ljutokamena... eee, gdje mi je tek onda bilo srce, možda i na vrhu svijeta zubo.
Sve u svemu, za Lišnicu bi izjavila slično... dođoh, vidjeh, pobjedih... meni dosta.

Joj mene joj, a di je Veliki Kabal a di Lišnica, ne bi oba u jen' dan ni da krila imam, ali jednom ću 'izvući' i tu putešestviju, ionako se, u sređivanju svega i svačega, na periode hvatam i mapa iz komp'a, bolje rečeno, vanjskog diska, u kojem se, kad 'zaronim', ni sama ne mogu dovoljno načuditi, čega tu sve ima (ili nema). Eto mi ga na, kad sam, uz čišćenje kuće, i laptop natovarila na leđa, pa sad bez njega k'o bez pameti, božemiprosti.

Daleko je ovo skrenulo od putopisa, al' kad sam se već razletila po Mosoru, recimo i to, da se na vrh Kozik (Sveti Jure), za kojeg slovi da ima najljepši pogled, nisam penjala, ali vjerujem našoj vodički, koja provjereno reče, da joj je s Lišnice ljepši... na Mosor i podmosorske krovove, na Cetinu i Pograjsku jut, na Biokovo...

Ali vratimo se mi Lišnici, koja će, eto, ostati upamćena i po bliskom susretu sa unesrećenim planinarom, koji je, u konačnici, ipak uspješno prebačen do splitske bolnice. A upravo je naša grupa zatekla na vrhu tih pet 'momaka' iz mjesta sa dva psa... unesrećeni je bio u običnim 'platnenim' patikama, šta reći, navodno se poskliznuo i ozbiljno 'sredio' ruku... naš vodič je nazvao GSS, a mlada medicin(s)ka iz ekipe je pomogla da mu se ruka imobilizira do dolaska pomoći.
Negdje na pola puta prilikom spuštanja, čuli smo zvuk helikoptera, pa je u konačnici sve sretno završilo... eto, lijepo je ići u planine, ali ne kao u đir po rivi eek.


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Kad je već ispao čušpajz-post, onda može još jedna crtica iz medicine... od slijedećeg bi zapisa mogla 'zaroniti' u medicinske vode, za koje je ipak trebalo dobro 'udahnuti', pa neka se i ne zna vrijeme 'izranjanja', bitno je u njega vjerovati.


Oznake: Lišnica, Mosor, Milan Sunko, GSS, planina, spašavanje

- 19:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2017.

Zimska idila na Mosoru

Za razliku od prošle, dvi godine stare, nedjelje, ova je baš friška, da friškija ne može bit', a sigurno ću je pamtiti i kao jedan od ljepših pohoda po Mosoru. Moje skromne sličice ne mogu dočarati ni polovicu te ljepote i mira, jer su priroda i prst Božji, slikari bez premca, naslikali prizore kojima se samo možeš bez riječi pokloniti. Mjestimično pod snijegom i ledom... ahaaa, trebalo je na mjestima dobro gledati ispred sebe, bez glave u oblacima zujo... mosorske su padine izgledale bajkovito... kao vrećama paperja ili papira, s nebeskih visina zasute... Božjom rukom ukrašene, zar tako i nije?... Idila je prava riječ...

Image and video hosting by TinyPic

A planinarski je randevu zakazan kod vodospreme iznad Gornjeg Sitnog, odakle je krenuo lagani uspon...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... gazimo utabanim i markiranim putem, vamo pa tamo, uzbrdo pa nizbrdo, pinkicu i uravno wink...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... priko gola kamena ili trave i raslinja, nigdje sa sigurnošću ne znaš, di se krije klizav teren... sve u svemu, pažljivo i lagano, kao po jajima cerek...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... pa smo tako, korak po korak, došli i do Vickovih staja...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... oduševili se otokom netaknutog snijega, kojem je teško bilo odoljeti sretan...

Image and video hosting by TinyPic

... i stigli nadomak Planinarske kuće Lugarnica, pogledu skrivene, ali to je samo prvi dojam, i dakako, pogrešan...

Image and video hosting by TinyPic

... jer, čim joj priđeš bliže i pogledaš je u lice, obdari'će te prekrasnim vidicima... na Split i Debelo brdo... ljubazni dečki su nas još počastili i ugrijali ljekovitim čajem od trava i đumbira, koji je pričao sve svjetske jezike fino...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... nakon toga smo, siti i okrijepljeni, mogli nastaviti... put pod gojzerice... uzbrdo, nizbrdo, jovo nanovo, samo drugim pravcem nut...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... aha, samo da preskočimo još ovo brdo šumovito ispred nas...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... i čim zagazimo kroz šumu, Planinarski dom je nadomak... samo što nije...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... i eto nas do Planinarskog doma Umberta Giromete...

Image and video hosting by TinyPic

... vrijeme za pauzu je ograničeno, ali dovoljno za... fažol, čaj, kavu, kuhano vino... i/ili preostale zalihe iz rusaka... po želji njami... a onda opet put pod noge...

Image and video hosting by TinyPic

... kraj jezera smo se pozdravili sa Škegrom, dobrim duhom mosorskim, koji je izgleda, dobio drugara za ispomoć... pa smo još "bacili" i jednu milenijsku... ali ko će to sve, i ovako mi je krcato slika, ali ako 'oćete i Škegrinu, samo recite yes

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... tako se i ovaj prelijepi nedjeljni dan približio svome kraju, a mi ostavljamo iza sebe Zvjezdarnicu i krovove Gornjeg Sitnog...

Image and video hosting by TinyPic

... i hvatamo zadnje zrake Sunca na putu prema Splitu...

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Mosor planina, Lugarnica, Vickove staje, Umberto Girometa, Debelo brdo

- 21:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se