Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


31.08.2016., srijeda

Hasta Mańana

(NOVA STRATEGIJA SUZBIJANJA ŠVERCA U JAVNOM PRIJEVOZU)

Sven Adam Ewin je objavio novu pjesmu. Nije loša. Ima taj stih – vidio sam zgodnu kontrolorku. Odmah sam se zalijepio za to. Poručio sam mu kako ja nikada nisam vidio zgođušnu, a kamo li zgodnu kontrolorku, sve neke brkate čobanke, te kako je zbog toga on sretan čovjek. Odgovorio mi je neka crknem od ljubomore. Naravno, frizirao je stvarnost u svrhu poetizacije. Nisam mu zamjerio, ne ovog puta. Međutim, stih mi je dao misliti. Na tragu stiha i načela seks prodaje sve, a ujedno i miroljubive Gandhijeve politike nadošao sam na rješenje kojim bi se moglo suzbiti švercanje u javnom prijevozu. Domišljato je i djelotvorno. No ZET-ov sindikat tvrdi drugačije: duge cijevi su efikasnije! Poslušajmo, dakle, o čemu se radi:
23. svibnja 2016., nešto prije osam i trideset, gospodin Leon Kurwinski izišao je iz svog stana u Masarykovoj ulici i zaputio se prema Trgu bana Jelačića, gdje je točno 15 minuta čekao tramvaj broj 11 koji ga je trebao povesti u Maksimirsku. Namjeravao je izići kod Zagrebačkih plavih i odatle pješke produžiti do prostorija HZZO-a u Klovićevoj 1, ondje podići novu zdravstvenu iskaznicu i nastaviti na posao. Ušao je na srednja vrata vozila pa se smjestio kraj prozora. Tramvaj je lijeno klizio Jurišićevom. Iznenada je gospodin Kurwinski iza sebe začuo glas… Ali evo ga, gospodin Kurwinski je upravo sa nama! Najbolje da nam ispriča svojim riječima. Dakle, gospodine Kurwinski, možete li nam reći što se to jutros zbilo?
- Prije svega dobar dan i pozdrav svim slušateljima. Dakako, da mogu. Bilo je negdje oko devet sati. Vozio sam se tramvajem broj 11 u smjeru istoka. Imao sam za obaviti neki posao u HZZO-u. Taman sam u glavi postavljao misaoni eksperiment na kojem bi mi pozavidio svaki profesor filozofije induktivnih znanosti, kada sam iza sebe začuo.
- Vozne karte na pregled, molim!
Umah sam se narogušio, napuhnuo, pripremio za svađu, fizički okršaj. Osvrnuo sam se napadno, spojenih obrva, a predamnom su stajala dva vrhunska komada u utegnutim kožnim uniformama, s kožnim šapkama na glavi i srebrnom metalnom pločicom na kojoj je bilo ugravirano - ZET. Pogled mi je pao na duboki dekolte, jedre grudi, pa još niže, na zanosne bokove, i niže, preko kratkog minjaka, na tanke i lijepo oblikovane noge u porno štiklama. Stao sam kao ukopan.
- Ku-ku, kartu gospodine!
- A? Ha? Što? Kako?
- Karticu ...
- Žao mi je, nemam kartu – rekoh.
- Nemate kartu – iskreno se iznenadila prva. (Nalikovala je na plavušu iz Abbe, kako li se ono zvala? Aghata? Ne – Agnetha! - E, nju!)
- Ne – priznah poljuljane agresivnosti.
- Vi ste zloćko, zar ne – javila se druga, brineta, zatreptavši umjetnim trepavicama; ta je pak nalikovala na Anni Frid, brinetu iz Abbe.
(Hi-hi-hi, zasmijuljile su se.)
- Pa jesam – rekao sam dok mi se licem razvlačio glup osmijeh.
- Vožnja bez karte, najskuplja je vožnja – upozorila me je plavuša.
- Da-da, znam to – rekao sam.
Srce mi je počelo mahnito tući, dlanovi su se znojili, a mozak davio u koktelu ljubavnih izlučevina: oksitocinu, dopaminu, feniletilaminima i tko zna čemu sve ne.
- Ali mi smo dobre vile. Dopusti ćemo vam da se ovaj put provučete. Kupit ćete običnu kartu i paziti da se više ne ponovi – rekla je plavuša mrdajući kažiprstom pred mojim nosom kao da kori nestašnog dječaka.
- A ne, nećemo tako! Drsko sam se švercao i platit ću tih 200 kuna kazne! Platiću i dnevnu kartu, ako treba - pobunio sam se.
- Pa sad, ukoliko baš insistirate – brineta će.
- Naravno da insistiram!
Brzim i odlučnim pokretom izvadio sam novčanik i pružio novac.
Plavuša je ispisala kaznu. Dala mi dnevnu kartu.
– A ovo je za pićence – dometnuo sam pružajući još sto kuna.
- Gospodine, to se kosi s pravilima, ne smijemo uzeti – upozorila su me.
- Naravno da smijete, poklon u vrijednosti od 500 kuna za gradske službenike ne smatra mitom, pouzdano znam.
- U tom slučaju...
Uzele su novac i sišle na sljedećoj stanici. Zanosno su njihale bokovima. Čeznutljivo sam gledao za njima. Mahnuo im. One su domahnule natrag.
- Bože, krasnih li djevojaka – pomislio sam.
Tek nakon tri stanice sinulo mi je što se zapravo zbilo. Kao zadnji naivac upao sam u seksualnu klopku! Te mlade žene imale su neospornu polnu moći i netko pametan u ZET-u našao je način da ih iskoristi. Njihova izrazito seksualna pojava bila je, rekao bih, pojačana zabranjenim Moschus Wild Love parfemom, a nije im bilo strano niti znanje hipnoze. Obuzela me srdžba, ali jebi se druže, bilo je kasno. Mogao sam se samo nadati da sljedeći put neću nasjesti na isti trik. Ali uvijek sam nasjedao na taj trik. Tu naprosto nema pomoći.

muzika za ugođaj: Hasta Mańana, Abba

- 09:00 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

23.08.2016., utorak

Thorov križ

 photo thor_zpsaedfka4x.jpg

… bespoštedno je vježbao, vrtio oko sebe ruska zvona, čeličnom šipkom snažno udarao po traktorskim gumama, mahnito ih prevrtao, iscrpljivao se do krajnjih granica, sve dok se na kraju organizam ne bi pobunio. Tada bi oćutio navalu mučnine i povratio u bačvu na kojoj je pisalo: tu me cijene tu povraćam.
Iskreno, držao sam ga za totalnog idiota. Gnušam se fanatizma, zazirem od svakog uma opsjednutog nekom (samo)idejom. Ipak, jednog smo dana zapodjenuli razgovor. Doista se ne sjećam što je bio povod, možda mi je uputio kakav savjet za vježbanje, a ja to nisam doživio neprijateljski, kakvim se inače doživljava dvoransko pametovanje. Zbližili smo se. Uvidio sam da nije slaboumni mišićavko, a nemalo sam se iznenadio kada je spomenuo - onako usput - da je studirao filozofiju i književnost.
Sjećam se, sjedili smo u Jozinoj trovačnici. Upitao sam Thora (taj nadimak nadjenulo mu je društvo iz teretane), zbog čega tako opsesivno vježba.
Smračio se i zagledao u daljinu.
- Jednostavno moraš biti spreman – odvratio je mrzovoljno.
- Spreman za što – začudio sam se.
- Za sve – dodao je.
Iz njegovog tona shvatio sam da ne želi o tome, pa sam prešao na iduću temu.
Nekoliko mjeseci kasnije započeo je priču:
Nekoć sam, prijatelju, bio obiteljski čovjek. Imao sam ženu i sina. Njih dvoje bili su najbolje što mi se ikad dogodilo! Radio sam na fakultetu kao asistent, i kada je moj mentor, profesor Knjižek otišao u mirovinu naslijedio sam mjesto predavača. S te pozicije – ex chatedra - život je bio lagodan. Radno mjesto osiguravalo je određen komfor i društvenu poziciju. Također našlo se tu vremena za dodatni angažman, tj. nešto ekstra love. Pisao sam recenzije knjiga, osvrte na likovna zbivanja, feljtone, reportaže, vodio radionice kreativnog pisanja, nastupao u kulturnim emisijama, pa i onim priglupim, zabavnog karaktera.
Te večeri pisao sam ogled o slikarstvu Ignjata Joba. Nikako nisam uspijevao na željen način formulirati misao.

«... Stil Ignjata Joba oscilira u znatnim amplitudama, a vrijednost njegovog dijela diže se i spušta. To nije samo posljedica umjetnikove životne drame. U strukturi njegovog talenta bilo je nešto nestabilno i sklono improviziranju, a nedostatak veće slikarske kulture uvjetovao je izvjesnu labilnost kriterija i discipline. Ignjat Job je u pravom smislu umjetnik nadahnuća, sav prepušten momentu i raspoloženju. Ako je njegov prosjek često vrlo nizak, u svojim najboljim djelima diže se do razine koju je kod nas rijetko dosegao.»


Oko 3.15 napokon sam završio tekst, i legao.
Budilica je zazvonila točno u 5.00h.
Žena je rekla: « Mili, odspavaj još malo.»
«Nema šanse, krećemo prema predviđenom planu i programu», otopovrnuo sam ustajući.
Otkako se rodio Tin na more smo uvijek kretali u svanuće ne bi li izbjegli vrućinu i gužve na cesti.
Već u 5.30 bili smo put Umaga.
Nakon nekoliko sati vožnje zastali smo u Križišču.
«Ovdje ćemo predahnuti», obavijestio sam ženu.
«Ok.»
Ispijajući kavu na terasi gostionice prekrite brajdom obznanih:
«Moja prababa, Katarina P., rođena Brajc rođena je u ovom mjestu. Međutim, prvi put sam ovdje. Što veliš na to da nakratko prošećemo grobljem?»
«Važi.»
Priupitao sam konobara gdje se nalazi groblje, a on reče da su se ovdašnji ljudi oduvijek pokapali u Kraljevici.
Ostao sam razočaran grobljem u Kraljevici. Na nit jednoj nadgrobnoj ploči više nije stajalo prezime Brajc. Vrijeme je prebrisalo sve.

***

… sišavši s glavne ceste, nastavili smo uskom, krivudavom rijetko prometnom lokalnom cestom prema stanciji Mazalin, predivnom primjeru ruralne arhitekture, gdje smo imali provesti dva tjedna godišnjeg odmora.
U jednom trenutku bacio sam pogled u retrovizor, a u drugom na nas je jurila hladnjača Family Frosta. Naprosto je iskrsla iza okuke. Forenzičari su ustvrdili da je vozač u tom trenutku već bio mrtav – aorta mu se rasprsla u dužini 12 cm. Nastojao sam izbjeći sudar, ali zbog neispavanosti moja reakcija bila je zakašnjela. Oba vozila survala su se niz liticu. Uspio sam se nekako izvući iz zgužvanog automobila. Sonja i Tin ležali su u nesvijesti. Svuda unaokolo bili su razsuti paketići jebenog sladoleda. Požurio sam potražiti pomoć. Trčao sam. Trčao. Dahtao. Bol mi je razdirala grudi. Valjda sam imao po tri mitohondirja u svakoj stanici. Usrani kržljavi intelektualac!
(Zastao je.)
Nisam uspio! Nisam stigao na vrijeme! Da stvar bude strašnija, priznat ću i to, pojma nisam imao koju krvnu grupu ima moja žena, koju sin, a naposlje, nisam znao niti koju imam ja. Bio sam glup i fizički inferioran, blesavi knjiški moljac! Zbog toga su moji najdraži platili glavom.
- Stoga valja biti spreman, uvijek spreman, prijatelju – završio je krenuvši prema spravama.

muzika za ugođaj: Best Epic Workout Music 2016 Mix

- 03:24 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

12.08.2016., petak

Pametnjaković ili đemajući đem s Bryanom Sykesom

 photo bicastorepi_zpslqqvwhut.jpg

Nekoliko godina nisam odlazio na imanje. Napokon, jučer sam se odvažio i zaputio u K. Stigao sam nakon par sati vožnje i ugledao očekivano: bespoštednu pobjedu vegetacije. Parkirao sam u podnožju brda, kraj potoka. Izišavši iz auta, na 200 metara udaljenosti ugledao sam susjeda Ratka. Gol do pasa sjedio je pod trijemom svoje kuće i pijuckao gemišt. Prišao sam da ga pozdravim. U ovih nekoliko godina koliko se nismo vidjeli njegovi vrijedni zubi nautkli su preko stopedeset kila žive vage. Stari sve više nalikuje na Michelinovu lutku, pomislio sam.
Pružili smo si ruke, čvrsto stisli, pitali jedan drugog za junačko zdravlje. Zatim je rekao:
- Sjedi i popi jednu!
To je bio imperativ pijanca.
- Došao sam na kratko, svega jedan dan, čeka me mnogo posla – otpovrnuo sam.
Prečuo je odgovor. Ponovio je:
- Sjedi i popij jednu!
- Ok, samo jednu – naglasio sam.
Nekako je uspio podići krupno tijelo sa željeznog stolca i odgegati se u kuhinju po čašu. Vratio se sa mutnom, prljavom čašom. Iz staklena pokala natočio je vino, potom iz zelene boce dotočio mineralnu vodu.
- Živio – rekao je.
Kucnuli smo se.
- Ti znaš da vas ja sve volim, svi ste mi dragi… i Tomislav, i Veki, i Ivo… naravno, mater i ćaća… ali, jebemu, tako zapustiti djedovinu, to je nedopustivo – ukorio me je.
Naravno, morao sam se složiti s njim.
- Djed bi se u grobu okrenuo da vidi na što to liči – nastavio je - Akacije bujaju u dvorištu, na sve strane raste drača, na južnoj strani krov se počeo urušavati... Nedopustivo!
Otpio je gutljaj, a potom bez ikakva uvoda započeo pričati o onome što ga uistinu zaokuplja. Rekao je:
- Ma nema pola sata da nazvao me Ćićo (Ćićo je bio njegov suborac, znao sam iz negdašnjih priča). Požalio mi se da mu sin jedinac ne može imati djece. A da vidiš tog Ćićinog malog! pravi veliki, kršni, crni dalmatinac! Ma san snova! Direktni potomak uskoka kliških! Oženio je neku sitnu curu bez sisa i kada se to dogodilo, svi su bili uvjereni da je u njoj falinga. Ali vraga, testovi su pokazali suprotno! Falinga je u njemu i tu nema pomoći. To je bio veliki šok. Naravno, tražilo se i drugo mišljenje u Zagrebu, ali i treće u Zürichu, te četvrto u Münchenu – jer Švabi se vjeruje, tek kad Švabo amenuje onda je to to. I tako javio mi se Čićo, konsterniran je, depresivan. Kaže: virova san da ću biti did, i sada ništa, ukurac!
Unatoč žalobnom (pače, elegičnom!) tonu stekao sam dojam da se Ratko pretvara te na određen način uživa u Ćićinoj nevolji, ajmo reć: zlurado se podsmjehuje u sebi. Jasno, nisam znao pozadinu njihovog odnosa i sve detalje; možda je imao valjan razlog za to, možda ga je nekom prilikom ovaj umanjio, uvrijedio, omalovažio, a Ratko je to upamtio onako kako pamti slon i strpljivo čekao svoju priliku da se naslađuje.
Svejedno, usprkos spomenutom dojmu imao sam poriv biti utješan (i proširiti priču), izvijestiti da je sterilnost danas globalan problem, uskliknuti: Y kromosom je ugrožen, raspada nam se doslovno pred očima! Nastavi li se taj trend postoji mogućnost da sutrašnji svijet bude lišen muškaraca! No, ipak ne treba strahovati za opstojnost vrste, napomenuo bih nešto mirnije.
- Misliš na kloniranje – u najboljem slučaju pitao bi Ratko.
- Jasno, postoji i ta mogućnost, međutim dugoročno gledano kloniranje nije dobra strategija razmnažanja jer ne dolazi do rekombinacije gena. Uzgred budi rečeno, jesi li znao da kloniranje nije ljudski izum? Priroda također poseže za ovim načinom. Primjerice: biljne uši!
- Biljne uši? Jel ' ove gadure u vrtu što desetkuju moje biljčice?
- E, upravo te!
- Mamicu ima nabijem!
- One se razmnožavaju kopijama samih sebe, i čine to nevjerojatnom brzinom. Istovremeno, dok se hrane na zadak im izlaze mali zeleni klonići-tonići. Izbačene na svijet, te male biljne uši u sebi već nose embrije svoje djece tj. sebe samih. Ipak, pred kraj ljeta upuste se u malo seksa, pošto na svijet dolazi i nekoliko mužjaka. Mužjaci se pare s mnogobrojnim ženkama koje onda stvaraju nove klonove, i to je ta minorna, ali poželjna rekombinacija gena koju sam maločas spomenuo. Međutim, postoje stvorenja koja su u potpunosti napustila spolno razmnožavanje. Pretpostavljam da nikada nisi čuo za cnemidophoriusunipaernsa?
- Za što?
- Cnemidophoriusunipaernsa!
- Da čuo! Pa ja to ne mogu niti ponoviti…
- Cnemidophoriusunipaerns je bičastorepi gušteru koji živi u jugozapadnom dijelu SAD-a. Ne postoji tj. nije nađen, niti jedan primjerak muškog pripadnika te vrste. Ženka polaže jaja iz kojih se izlegnu njezini klonovi. Tja, nije li to fascinantno?
U tom trenutku, Ratko bi bez riječi posegao za novom čašom gemišta. Ja bih nastavio:
- Naravno, postoje kukci, ribe, biljke – mnoge vrste jagoda, kupina i maslačaka – što se razmnažaju nespolnim putem. A da ne spominjem niže organizme, funge, bakterije, bdelloid rotifere... Postoji barem 500 vrsta mikroskopskih bića koja posežu za kloniranjem kao načinom razmnažanja. No, nisam želio pričati o kloniranju već o …
(Uslijedila bi vesela vijest za lezbijke.)
- …oplođivanju jedne ženske spolne jajne stanice drugom ženskom jajnom stanicom pri čemu nastaje posve nova jedinka, jasno, ženskog spola.
- To je čisti SF – graknuo bi Ratko.
- Pa i nije. Zapravo, u pitanju je stara vijest. 2004. godine, u članku časopisa Science je objavljeno da su korejski i japanski znanstvenici uspjeli riješiti problem genomskog utiskivanja (eng. genomic imprinting) koje u sisavaca sprječava partenogenezu i uspješnu oplodnju ženske stanice drugom. Mladunče miša bio je začeto na spomenut način, dakle, oplodnjom jedne jajne stanice drugom. Zametak, tj. embrio u majčinoj se utrobi razvijao regularno, bez poteškoća. Izleglo se zdravo mladunče kojem su znanstvenici nadjenuli ime Kaguya, po djevojčici iz japanske bajke koju su pronašli u bambusovom gaju (svaka sličnost s Mojsijem je kolektivno nesvjesna). Kaguya se uredno razvila u odraslu, spolno zrelu jedinku koja se kasnije parila s mužjacima te je postala majka svog legla.
Tu bih imao priliku da napravim još jednu digresiju i još više proširim priču.
- A kada samo već kod legla, znaš li da svi zlatni tj. sirijski hrčci na svijetu koje ljudi drže za kućne ljubimce potiču od jedne te iste ženke? Kao i to da suvremeni Europljani, njih 650 milijuna, potiče od sedam pradavnih žena?
Imao sam priliku granati priču – jer je pričao o sirijskom hrčku zanimljiva – kao u ostalom i priča o tome kako je utvrđeno da svi Europljani potiču od sedam žena, ali zastao sam. Tj. zastao bih na tom mjestu da sam uopće započeo govoriti.
Jasno, mogao sam na ovom kontrapuktu vulgarizirati znanstvena dostignuća dnevno-političkim temama. Ratko je na moje izlaganje o oplodnji jedne jajne stanice drugom mogao uzvratiti:
- Ali što će na to reći Markićka ili Iličić? Dvije majke, i to doslovno!!!
Ja bih kratko otpovrnuo:
- Ništa pametno. Vjerojatno da je to protivno Bogu i čovjeku, da zapad proživljava dekadencu, propast rimskog carstva br.2, da situaciju čim prije treba srediti glasajući za Hrast i U ime obitelji.
Jasno, ošinuo bih proroke apokalipse.
- No najave o propasti zapada doista su smiješne. Traju već stoljećima i ne izriču ih tek politički pikzibneri, religijki fanatici, već i istaknuti intelektualci, a zapad, poput žilave biljke, nikako da se zbriše s karte svjetske relevantnosti. Preživio je sve dosadašnje izazove, srednji vijek, inkviziciju, revolucije, britanski imperij, prvi i drugi svjetski rat, Hitlera, Staljina...
- Ti si zao čovjek – uskliknuo bi Ratko.
Ja bih se iznenadio. – Zašto tako zboriš?
- Došao si ovamo i izložio me gomili šokantnih informacija. Namjeravao sam kuhati ručak, a sad jedino što želim jest da se oblijem k'o svinja. Eto!
- Žao mi je – rekao bih – doista nisam mislio da će te to toliko potresti.
- Nego što! Potresti! A niti napiti se ne mogu!
- Što ne?
- Preostalo mi je tek 2 deci votdke! A Tijelovo je i ništa ne radi. U kurac!
Zastao bih na trenutak.
- Mislim da bi 2 deci vodtke dostajalo ukoliko bi je uzeo na šupak!
- A-u-pičku-materinu-o-čemu-sad-ti-govoriš?
- To je novi trend kod mladih, iako je riječ o starom triku. Uzmeš piće anusno i učas si pijan ko guzica!
- Ti me zajebavaš, a ja patim.
- Ne šalim se.
Pojasnio bih mehanizam opijanja na šupak.
- Konzumiranje alkohola rektalno definitivno je brži i jači način opijanja, s obzirom da se alkohol apsorbira direktno u krvožilini sustav (debelo crijevo obiluje krvnim žilama i kapilarima!). Međutim, zaobilazeći gornjih dio digestivnog sistema, želudčane enzime i jetru, tijelo nije u mogućnosti izbaciti suvišk toksina povraćanjem, te ta vrst konzumacije pića može izazvati alkoholnu komu i smrt.
- Svejedno. Kako se to izvodi?
- Jednostavno, zabiješ traktur u dupe i natočiš.
- Možeš li mi pomoći?
- Ha? Ja?
- Hej, ne zaboravi, ti si direktno odgovoran za moje trenutno mentalno i emocionalno stanje!
- U redu, pomoći ću ti. Ali samo ovaj put!
Ratko bi potom skinuo gaće, legao na leđa, presavinuo se u struku, prihvatio noge rukama.
- Teraj – rekao bi.
Maslacem (ili domaćom masti) namazao bih vrh traktura i utaknuo ga u Ratkovo debelo bijelo dupe.
- Uhaj – uzviknuo bi on.
Zatim bi natočio 2 deci vodtke.
Tekućina bi zaklokotala.
- Uhaj – uzviknuo bi on.
- Zadrži to što je duže moguće – rekao bih na odlasku.

Međutim, to je literatura (i ponešto znanosti), a ne stvaran život. Nakon što me Ratko krajnje neočekivano izvijestio o Ćićinom sterilnom sinu, šutio sam kao zaliven.
- Šta ćeš, tako je to – rekao sam napokon ustajući. – Idem raditi.
Zaputio sam se u brdo. Iza sebe začuo sam kako Ratko nalijeva novu čašu.

muzika za ugođaj: Vice Vukov, Tvoja zemlja

- 17:03 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #