Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

17.10.2020., subota

PapaGuy (reloaded)



Hodao sam gradom. Osjećaj usamljenosti bio je nepodnošljiv. Na uglu ulice Zaštitnika kapitalizma i ulice Plavih ovratnika ugledao novootvoren Pet Shop. Ušao sam unutra i razgledao ponudu kućnih ljubimaca: patuljasti kunići, zamorci, sirijski hrčci, zlatne ribice, tarantule, kornjače, zmije, reptili, papige…
Na kraju rekoh – želim ovog – pokazujući na bijelog kakadua.
Naravno uzeo sam i sve što ide uz njega i pošao kući.
Smjestio ga u jedan ugao dnevnog boravka i pošao raditi ručak. Stavio sam u mikrovalnu lazanje iz Lidla. Kada sam sjeo za stol jesti začulo se:

Dragi Bože!
Hvala ti za kruh svagdašnji što nam pružaš,
Za najmanje zrno koje raste
Hvala ti na obilju okusa, boja tekstura
Mi zauvijek ostajemo mali i ponizni nad svim tim čudima i poklonima koje nam daješ.
Amen.


Počeo je zobati zrnje.
Vilica mi se objesila do poda.
Je li to on upravo izrecitirao molitvu?
Prešao sam preko toga kao da se nije zbilo. Pojeo sam hranu pa sjeo pred televizor i gledao reprizu Zvijezde pjevaju. Krupni muškarci obučeni u žene bili su doista smiješni.
Zatim sam ustao i napravi krug oko kvarta.
Vratio sam se kući, oprao zube, obukao piđamu. Prekrio sam plahtom krletku. Laku noć ptico! rekao sam i krenuo prema spavaćoj kada se iznutra začuo tanušni dječji glas, posve različit od onog popodnevnog – muškog.

Meki sanak sad me zove,
Dragi Bogek neka čuva zidove ove
Nek' me zakrli i sačuva milošću svojom
Nek' me vodi kroz snove i kroz mrak
Kad zora zarudi da budem jak!


– A ne, ovo neće ići – progunđao sam ljutito i otišao u krevet.



Sutradan sam se vratio u trgovinu kućnih ljubimaca.
– Izvolite – otpjevao je prodavač vedrog raspoloženja.
– Prodali ste mi papagaja s greškom – odrješito sam rekao.
– Kako to mislite – iskreno se začudio.
– Prodali ste mi papagaja koji se moli. Ja ne želim papagaja koji se moli.
– Ne želite papagaja koji koji slavi Boga?
– Ne!
– Oh, pa to ste trebali naglasiti prilikom kupnje. Naime, vjerničke papigice trenutno su pravi hit. Svi ih žele.
– E , pa ja ne želim.
– U redu. Onda možda želite pticu koje recitira Shakespearea?
– Kako?
– Mislim imate taj look intelektualca, pa možda želite papigicu koja recitira Shakespearea ili Baudelairea. Imamo i one koje znaju čitav Krležin lirski opus. Da, doista.
– Što to govorite?
– Danas više nema „običnih“ papiga koje tek nešto mrmore i krešte. Sve papige govore.
– Ne razumijem.
– Dođite – rekao je – pokazat ću vam.
Na pultu ga je zamijenjila kolegica koja je u tom trenutku hranila zečeve pa smo prošli kroz vrata na kojima je pisalo „SAMO ZA ZAPOSLENIKE“ i počeli se spuštati u podzemne prostorije.
Ostao sam zatečen. Prostorija za obuku govorećih papiga bila je veličine nogometnog igrališta. U staklenim i zvučno izoliranim boksevima dreseri su radili s raznim vrstama papiga: kondicionirali su ih da se služe određenim frazama, parolama, stihovima...
– Recite, imate li kakvih preferencija – upitao me prodavač.
– Kako to mislite?
– Mislim, imate li određen svjetonazor, nešto što vam je religijski ili kulturološki blisko?
– Paa... volim Beatlese... – rekao sam ne mogavši se sjetiti ničeg pametnijeg.
– Odlično, imamo Beatlese – uzviknuo je prodavač. – Na ovo stranu!
Hodajući prema Boxu 66 uspio sam čuti zbor od desetak papigica kako arlauču, pa potom kliču ALAH AKBAR!!!
Također, iz drugog boksa začuo sam papigice da pjevuše:
You can't always get what you want...
– Oh, imate i Stonse – prokomentirao sam.
Prodavač se osmjehnuo.
– Da, Beatlesi ili Stonesi, vječno pitanje kao i: „ gdje si bio 91.?“
Na trećem mjestu papigice su pjevale:
ko bi reko čuda da se dese…
Na četvrtom:
evo zore evo dana, evo Jure i Bobana...
Na petom:
ay Carmela...
Napokon smo došli do Boxa 66. Stupili smo unutra a papigice su zapjevale:
Let me take you down/ 'cause I'm going to/ Strawberry Fields/ Nothing is real/ and nothing to get hung about...
– Dobre su, zbilja dobre – obradovao sam se iskreno.
Njihov dreser ponosno je rekao:
– Ove majušna bića u stanju su otpjevati šezdeset i šest najvećih hitova legendarnih Beatlesa, u notu, bez greške!
– Zar doista?
– Jamčim vam – rekao je dreser.
– Sjajno, uzet ću dvije da pjevaju dvoglasno, po mogućnosti u terci, kao John i Paul.
– Možda da uzmete i Georga – pripomenuo je dreser – on može pripomoći s kvintakordima.
– Koji je George?
– Ima ih više. Ovi s bijelim ovratnikom, oni su George.
– U ostalom na tri dobivate dvadeset posto popusta – pridoda prodavač sa strane.
– Pa to je sjajno, naprosto sjajno – rekao sam i uzeo sve tri, i Johna i Paula i Georga.

Living is easy with eyes closed, misunderstanding all you see...


DEBBIE HARRY y Los Fabulosos Cadillacs Strawberry Fields Forever

- 14:40 - Vox popljuvi (8) - Printaj me nježno - #

04.10.2020., nedjelja

ISPOVIJED(i) KLONIRANOG ČOVJEKA/SILVIJA AND THE BAD SEED (istinita priča)



„Idi i množi se“, rekao sam Silviji kada je po treći put potvrđeno da sam sterilan, neplodan, jalov – ćorak! „Nikada nećemo imati vlastite djece. Kakvo poniženje! Bože kakvo usrano poniženje! „
Ali nije bilo do mojih gena, bilo je to do usranog mumsa, zaušnjaka u ranoj dobi, tako su barem doktori tvrdili.
„Sve će biti u redu, prevladat ćemo mi to“, rekla je Silvija pomirena sa činjenicom da nikada neće biti majka.
„Idi i množi se“, ponovio sam susprežući bijes.

Čovječe, volio sam Silviju više od sebe, više od života, nisam se mogao zamisliti u naručju druge žene - vjerovao sam, doista sam vjerovao da smo dvije polovice iste duše – a nisam joj mogao pružiti ono što je najviše željela na svijetu, da rodi i bude majka.
Prvi sam počeo govoriti o posvojenju.
Otišli smo u dom za nezbrinutu djecu i napravili preliminarne razgovore. Uputili su nas u proceduru i predstavili djecu . Bila su divna, pravi kerubinčići. Silvija se na prvi pogled zaljubila malu crnokosu djevojčicu tamnih očiju što je sjedila na krevetiću podvijenih nogu. Silvija se čučnula nježno upitavši:
„ A kako se ti zoveš“
„Ramona“, odvratila je djevojčica.
„To je vrlo lijepo ime. Ja sam Silvija. Voliš li čokoladice?“
„Aha.“
Izvadila je iz džepa čokoladicu i pružila je djevojčici.
„I ja volim čokoladice. Uvijek ih nosim sa sobom. Kod kuće imam dvorac od čokolade. Bili ga željela vidjeti?
„ O da“, rekla je djevojčica
Silvija je ustala.
„Možda jednom i budeš. Sada moram ići, no doći ću ponovo i donijet ću ti veliku čokoladu. Može?“
„Može.“

Na izlasku, dok je Silvija još izmjenjivala neke informacije s ravnateljicom, stara odgajateljica me je nježno primila za nadlakticu i odvela postrance.
„Slušajte, plemenito je to što radite, ali moram vam reći“, rekla je potiho „prethodno učinite sve, ali baš sve da dobijete vlastito dijete. Radim ovdje više od dvadeset godina, nagledala sam se sveg i svačeg i velim vam u povjerenju: sve je to loše sjeme!„
Gledao sam tupo, u nevjerici. Nisam joj odgovorio da je sve već učinjeno. Da nema šanse. Umjesto toga konspirativno sam rekao:
„Hvala. Imat ću to na umu.“

Na povratku kući, u autu sam ispričao Silviji tu scenu.
Odmahnula je rukom.
„Stara vještica, ne zna što priča. Jesi li je vidio, kako može reći da je Ramona loše sjeme?“
U svakom slučaju sjeme sumnje bilo je posijano i spremno da buja.
Idućih devet mjeseci prošli smo proceduru posvojenja. Na kraju je ostalo još samo da se parafira ugovor i ja sam se tada skamenio. Moji prsti doslovno su se ukočili. Nisam mogao potpisati. Doista sam želio ugoditi Silviji, usrećiti ju, ali nije išlo. Kukavički sam odustao.
"Žao mi je, ne mogu.“, rekao sam.
Kako to misliš, upitala je.
„Jednostavno ne mogu.“

Vratili smo se kući bez riječi.
Silvija danima nije progovorila.
Mislim da me je u tom trenutku doista mrzila.
Dva mjeseca živjeli smo bez riječi. Napetost u kući mogao si mogao rezati nožem . Udaljenost je rasla među nama kvadratnom progresijom. Preselio sam se na kauč u primaćoj sobi. Ona je je ostala u spavaćoj, nasukana na veliki bračni krevet.
Ovo je kraj, mislio sam.

Jednog jutra čitao sam znanstvenu rubriku New York Timesa. Bio je to poduži članak
o kloniranju. Radilo se o banalnom postupku, tako je barem tvrdio novinar. Otkako je klonirana ovca Dolly u Škotskoj prije 22 godine istom se metodom – metodom prijenosa jezgre somatske stanice - kloniralo sve i svašta: od krava, svinja, pasa, zečeva , havajskih miševa i sirijskih hrčaka, do primata. Sve osim ljudi. To nije dopuštao zakon, a ni etika. No unatoč tome bio sam uvjeren da su neke vlade već odavno u potajici klonirale i genetski unaprijedile ljudsko biće.

Odložio sam novine i prepustio se maštanju. Zamišljao sam kako bi bilo da podižem samog sebe ponovo i iz početka. Naravno, činio bih to s puno više ljubavi, interesa i razumijevanja no što su to činili moji roditelji. Ali Baby boom generacija nije jedina što nije poznala svjesno roditeljstvo. T o je tisućljećima star trend aljkavosti i nebrige. U ostalom, tko me poznaje bolje od mene samog, mislio sam. Znao sam sve svoje prednosti i nedostatke. Ovaj put nisam morao gubiti vrijeme na tričarije, na dugo i promašeno obrazovanje, na glupu jurnjavu za karijerom, na idiotske poslove i druženje s moćnicima ne bih li napredovao u hijerarhiji tvrtke, na društvenoj ljestvici, u životu. Mogao sam odmah krenuti in medias res, u bitno, u ostvarenje punog intelektualnog i fizičkog potencijala. Uz homeschooling, alternativne odgojno-obrazovne metode te kvalitetno mentorstvo samo je nebo bilo granica. Imao sam dovoljno novaca da jr-u omogućim čist početak. Zaštićen od svih glupana, nasilnika, seronja, govnara koji hodaju svijetom mališan se mogao razvijati neometano do krajnjih granica. I što sam se dublje uživljavao u taj izmaštani svijet eventualnog roditeljstva to sam bio sigurniji da je kloniranje jedino rješenje mog i Silvijinog problema.

Odlučio sam riskirati. Iznijet ću Silviji prijedlog. Ako me prezre to će biti točka na i, konačni kraj našeg odnosa, pa kud koji mili moji. Ako se složi i mi se upustimo u tu pustolovinu, biti će to vanredno ljudsko iskustvo. Za oboje.
Iako smo bili u braku već punih deset godina doista nisam znao kako će reagirati: hoće li me odbaciti kao užasnog devijanta, izopačenog beskrupuloznog sebičnjaka ili će prihvatiti ideju.
Isprva je bila zatečena.
„To je totalno krejzi“, rekla je „moram porazmisliti o svim reperkusijama takvog čina.“
Nekoliko dana kasnije prišla mi je u kuhinji dok sam cijedio sok od naranče.
„Zamisli, dvije osobe koje ću najviše voljeti na svijetu biti će jedna“, uskliknula je.
„Ako mali zaželi sekicu, znaš što ćemo učiniti“, rekao sam i poljubio je u snažnom stisku.
„Oh, mene nećeš klonirati.“
„Bogami, hoću.“
„Dragi, mislim da smo i službeno smo prešli granicu prihvatljivog ludila.“
„O, da.“
Tu smo noć napokon spavali zajedno, pripijeni jedno uz drugo.

Odmah sutradan sam krenuo u ostvarenje plana. Naravno, kloniranje nije stvar koju ćete naći u legalnim tražilicama. Da bih došao da informacije morao sam se spustiti u Darknet i ondje rovati. Na kraju sam taj posao ipak prepustio profesionalcu, hakeru, jer internetsko je podzemlje prepuno kojekavog ološa uvijek spremnog da čovjeka digne na trik.
Mjesec dana kasnije stupio sam u vezu s doktorom T. Recenzije o njegovom radu bile su na tajnim forumima više nego povoljne. Neki su ga čak oslovljavali s – Otac!
Dobio sam upute o postupanju. Prvu polovicu iznosa uplatio u digitalnoj valuti, potom smo Silvija i ja otputovali u Tajland, pa Džakartu. Ondje smo privatnim hidro-avionom prebačeni na zabačen otočić, u skrivenu kliniku dr. T-a.
Doktor T. bio je visok mršav čovjek inteligentnog pogleda. Govorio je s jakim njemačkim naglaskom. Predstavio nam je svoj tim, a potom nas je detaljno uputio u postupak kloniranja.
Dva dana odmarali smo na „otoku sreće“. Kada je nastupio trenutak da predam genetski materijal, moje somatske stanice, ništa bolno, malo kože i to je sve, zapitao sam se činim li doista ispravnu stvar.
Doktor T. je osjetio moje kolebanje.
„Doista ne brinite“, rekao je „ ljudi se kloniraju češće no što to možete pretpostaviti. Ne samo to, oni dolaze sa zahtjevima da se kloniraju njihovi očevi, majke, braća, sestre, prerano izgubljena djeca, pa čak i ljubavnice. Vi doista ne morate dvojiti o moralnosti vašeg čina, vaš motiv je krajnje opravdan. „
I tako smo to učinili, jezgra iz moje stanice usađena je u žensku spolnu stanicu iz koje je prethodno odstranjen DNA. Potom je stanica u fuzijskoj komori stimulirana malim elektrošokovima da bi se potaklo njeno dijeljenje . U roku nekoliko dana klupko od 32 stanice „zasađeno“ je u Silvijinu maternicu…

Ležali smo u gnijezdu od jastuka u iznajmljenoj staroj kući na francuskoj rivijeri. U kaminu je dogorijevalo drvo četinara. Ugodan miris se širio prostorijom.
Prelistavali smo obiteljski album mojih roditelja.
Ustao sam i natočio nam Dom Pérignon. Bogami, imali smo vraškog razloga za slavlje. Silvija se je bila u petom mjesecu trudnoće. Pod njezinim rebrima rasla je naša beba.
"Baš si bio dražestan klinjo", rekla je pažljivo promatrajući moju fotografiju iz ranog djetinjstva. „Bože kako ću ga maziti.“
„Oboje ćemo ga maziti, ali ga nećemo i razmaziti“, rekao sam upozoravajuće.
Jr. se pomakao.
Silvija je podigla majicu i stavila mi dlan na trbuh. Jasno sam osjećao kako dijete nogicom snažno udara u stjenku maternice.
„Čini se da ovdje imamo nogometaša“, rekla je Silvija.
„Kako da ne“, odvratio sam.
Prasnuli smo u smijeh.

Predviđeni termin za dolazak na svijet novog bića bilo je 8.8. 2008. godine.
"To je dobro. Osmica je moj sretan broj", rekla je Silvija.
„Nemam ništa protiv osmice. To je lijepa okrugla brojka, ukoliko se zarotira za devedeset stupnjeva podsjeća na znak za beskonačno. „
A tako je i bilo.
Lijepa , okrugla, zdrava beba, od 4,8 kg rođena je 8.8. 2008. , u osam sati i osam minuta izjutra.
Dali smo mu ime Egon.

I to vam je ta priča. Trebam li reći dijete stasa zdravo, sretno, obasuto poljupcima, nježnošću, pažnjom? Pa to je samo po sebi već jasno, za ne?

"Hej juniore, dođi ovamo i pokaži čika Hucu svoje crteže.“

„ Zar nisu prva liga, a?“

- 11:23 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>