Pregled posta

ISPOVIJED(i) KLONIRANOG ČOVJEKA/SILVIJA AND THE BAD SEED (istinita priča)

„Idi i množi se“, rekao sam Silviji kada je po treći put potvrđeno da sam sterilan, neplodan, jalov – ćorak! „Nikada nećemo imati vlastite djece. Kakvo poniženje! Bože kakvo usrano poniženje! „
Ali nije bilo do mojih gena, bilo je to do usranog mumsa, zaušnjaka u ranoj dobi, tako su barem doktori tvrdili.
„Sve će biti u redu, prevladat ćemo mi to“, rekla je Silvija pomirena sa činjenicom da nikada neće biti majka.
„Idi i množi se“, ponovio sam susprežući bijes.

Čovječe, volio sam Silviju više od sebe, više od života, nisam se mogao zamisliti u naručju druge žene - vjerovao sam, doista sam vjerovao da smo dvije polovice iste duše – a nisam joj mogao pružiti ono što je najviše željela na svijetu, da rodi i bude majka.
Prvi sam počeo govoriti o posvojenju.
Otišli smo u dom za nezbrinutu djecu i napravili preliminarne razgovore. Uputili su nas u proceduru i predstavili djecu . Bila su divna, pravi kerubinčići. Silvija se na prvi pogled zaljubila malu crnokosu djevojčicu tamnih očiju što je sjedila na krevetiću podvijenih nogu. Silvija se čučnula nježno upitavši:
„ A kako se ti zoveš“
„Ramona“, odvratila je djevojčica.
„To je vrlo lijepo ime. Ja sam Silvija. Voliš li čokoladice?“
„Aha.“
Izvadila je iz džepa čokoladicu i pružila je djevojčici.
„I ja volim čokoladice. Uvijek ih nosim sa sobom. Kod kuće imam dvorac od čokolade. Bili ga željela vidjeti?
„ O da“, rekla je djevojčica
Silvija je ustala.
„Možda jednom i budeš. Sada moram ići, no doći ću ponovo i donijet ću ti veliku čokoladu. Može?“
„Može.“

Na izlasku, dok je Silvija još izmjenjivala neke informacije s ravnateljicom, stara odgajateljica me je nježno primila za nadlakticu i odvela postrance.
„Slušajte, plemenito je to što radite, ali moram vam reći“, rekla je potiho „prethodno učinite sve, ali baš sve da dobijete vlastito dijete. Radim ovdje više od dvadeset godina, nagledala sam se sveg i svačeg i velim vam u povjerenju: sve je to loše sjeme!„
Gledao sam tupo, u nevjerici. Nisam joj odgovorio da je sve već učinjeno. Da nema šanse. Umjesto toga konspirativno sam rekao:
„Hvala. Imat ću to na umu.“

Na povratku kući, u autu sam ispričao Silviji tu scenu.
Odmahnula je rukom.
„Stara vještica, ne zna što priča. Jesi li je vidio, kako može reći da je Ramona loše sjeme?“
U svakom slučaju sjeme sumnje bilo je posijano i spremno da buja.
Idućih devet mjeseci prošli smo proceduru posvojenja. Na kraju je ostalo još samo da se parafira ugovor i ja sam se tada skamenio. Moji prsti doslovno su se ukočili. Nisam mogao potpisati. Doista sam želio ugoditi Silviji, usrećiti ju, ali nije išlo. Kukavički sam odustao.
"Žao mi je, ne mogu.“, rekao sam.
Kako to misliš, upitala je.
„Jednostavno ne mogu.“

Vratili smo se kući bez riječi.
Silvija danima nije progovorila.
Mislim da me je u tom trenutku doista mrzila.
Dva mjeseca živjeli smo bez riječi. Napetost u kući mogao si mogao rezati nožem . Udaljenost je rasla među nama kvadratnom progresijom. Preselio sam se na kauč u primaćoj sobi. Ona je je ostala u spavaćoj, nasukana na veliki bračni krevet.
Ovo je kraj, mislio sam.

Jednog jutra čitao sam znanstvenu rubriku New York Timesa. Bio je to poduži članak
o kloniranju. Radilo se o banalnom postupku, tako je barem tvrdio novinar. Otkako je klonirana ovca Dolly u Škotskoj prije 22 godine istom se metodom – metodom prijenosa jezgre somatske stanice - kloniralo sve i svašta: od krava, svinja, pasa, zečeva , havajskih miševa i sirijskih hrčaka, do primata. Sve osim ljudi. To nije dopuštao zakon, a ni etika. No unatoč tome bio sam uvjeren da su neke vlade već odavno u potajici klonirale i genetski unaprijedile ljudsko biće.

Odložio sam novine i prepustio se maštanju. Zamišljao sam kako bi bilo da podižem samog sebe ponovo i iz početka. Naravno, činio bih to s puno više ljubavi, interesa i razumijevanja no što su to činili moji roditelji. Ali Baby boom generacija nije jedina što nije poznala svjesno roditeljstvo. T o je tisućljećima star trend aljkavosti i nebrige. U ostalom, tko me poznaje bolje od mene samog, mislio sam. Znao sam sve svoje prednosti i nedostatke. Ovaj put nisam morao gubiti vrijeme na tričarije, na dugo i promašeno obrazovanje, na glupu jurnjavu za karijerom, na idiotske poslove i druženje s moćnicima ne bih li napredovao u hijerarhiji tvrtke, na društvenoj ljestvici, u životu. Mogao sam odmah krenuti in medias res, u bitno, u ostvarenje punog intelektualnog i fizičkog potencijala. Uz homeschooling, alternativne odgojno-obrazovne metode te kvalitetno mentorstvo samo je nebo bilo granica. Imao sam dovoljno novaca da jr-u omogućim čist početak. Zaštićen od svih glupana, nasilnika, seronja, govnara koji hodaju svijetom mališan se mogao razvijati neometano do krajnjih granica. I što sam se dublje uživljavao u taj izmaštani svijet eventualnog roditeljstva to sam bio sigurniji da je kloniranje jedino rješenje mog i Silvijinog problema.

Odlučio sam riskirati. Iznijet ću Silviji prijedlog. Ako me prezre to će biti točka na i, konačni kraj našeg odnosa, pa kud koji mili moji. Ako se složi i mi se upustimo u tu pustolovinu, biti će to vanredno ljudsko iskustvo. Za oboje.
Iako smo bili u braku već punih deset godina doista nisam znao kako će reagirati: hoće li me odbaciti kao užasnog devijanta, izopačenog beskrupuloznog sebičnjaka ili će prihvatiti ideju.
Isprva je bila zatečena.
„To je totalno krejzi“, rekla je „moram porazmisliti o svim reperkusijama takvog čina.“
Nekoliko dana kasnije prišla mi je u kuhinji dok sam cijedio sok od naranče.
„Zamisli, dvije osobe koje ću najviše voljeti na svijetu biti će jedna“, uskliknula je.
„Ako mali zaželi sekicu, znaš što ćemo učiniti“, rekao sam i poljubio je u snažnom stisku.
„Oh, mene nećeš klonirati.“
„Bogami, hoću.“
„Dragi, mislim da smo i službeno smo prešli granicu prihvatljivog ludila.“
„O, da.“
Tu smo noć napokon spavali zajedno, pripijeni jedno uz drugo.

Odmah sutradan sam krenuo u ostvarenje plana. Naravno, kloniranje nije stvar koju ćete naći u legalnim tražilicama. Da bih došao da informacije morao sam se spustiti u Darknet i ondje rovati. Na kraju sam taj posao ipak prepustio profesionalcu, hakeru, jer internetsko je podzemlje prepuno kojekavog ološa uvijek spremnog da čovjeka digne na trik.
Mjesec dana kasnije stupio sam u vezu s doktorom T. Recenzije o njegovom radu bile su na tajnim forumima više nego povoljne. Neki su ga čak oslovljavali s – Otac!
Dobio sam upute o postupanju. Prvu polovicu iznosa uplatio u digitalnoj valuti, potom smo Silvija i ja otputovali u Tajland, pa Džakartu. Ondje smo privatnim hidro-avionom prebačeni na zabačen otočić, u skrivenu kliniku dr. T-a.
Doktor T. bio je visok mršav čovjek inteligentnog pogleda. Govorio je s jakim njemačkim naglaskom. Predstavio nam je svoj tim, a potom nas je detaljno uputio u postupak kloniranja.
Dva dana odmarali smo na „otoku sreće“. Kada je nastupio trenutak da predam genetski materijal, moje somatske stanice, ništa bolno, malo kože i to je sve, zapitao sam se činim li doista ispravnu stvar.
Doktor T. je osjetio moje kolebanje.
„Doista ne brinite“, rekao je „ ljudi se kloniraju češće no što to možete pretpostaviti. Ne samo to, oni dolaze sa zahtjevima da se kloniraju njihovi očevi, majke, braća, sestre, prerano izgubljena djeca, pa čak i ljubavnice. Vi doista ne morate dvojiti o moralnosti vašeg čina, vaš motiv je krajnje opravdan. „
I tako smo to učinili, jezgra iz moje stanice usađena je u žensku spolnu stanicu iz koje je prethodno odstranjen DNA. Potom je stanica u fuzijskoj komori stimulirana malim elektrošokovima da bi se potaklo njeno dijeljenje . U roku nekoliko dana klupko od 32 stanice „zasađeno“ je u Silvijinu maternicu…

Ležali smo u gnijezdu od jastuka u iznajmljenoj staroj kući na francuskoj rivijeri. U kaminu je dogorijevalo drvo četinara. Ugodan miris se širio prostorijom.
Prelistavali smo obiteljski album mojih roditelja.
Ustao sam i natočio nam Dom Pérignon. Bogami, imali smo vraškog razloga za slavlje. Silvija se je bila u petom mjesecu trudnoće. Pod njezinim rebrima rasla je naša beba.
"Baš si bio dražestan klinjo", rekla je pažljivo promatrajući moju fotografiju iz ranog djetinjstva. „Bože kako ću ga maziti.“
„Oboje ćemo ga maziti, ali ga nećemo i razmaziti“, rekao sam upozoravajuće.
Jr. se pomakao.
Silvija je podigla majicu i stavila mi dlan na trbuh. Jasno sam osjećao kako dijete nogicom snažno udara u stjenku maternice.
„Čini se da ovdje imamo nogometaša“, rekla je Silvija.
„Kako da ne“, odvratio sam.
Prasnuli smo u smijeh.

Predviđeni termin za dolazak na svijet novog bića bilo je 8.8. 2008. godine.
"To je dobro. Osmica je moj sretan broj", rekla je Silvija.
„Nemam ništa protiv osmice. To je lijepa okrugla brojka, ukoliko se zarotira za devedeset stupnjeva podsjeća na znak za beskonačno. „
A tako je i bilo.
Lijepa , okrugla, zdrava beba, od 4,8 kg rođena je 8.8. 2008. , u osam sati i osam minuta izjutra.
Dali smo mu ime Egon.

I to vam je ta priča. Trebam li reći dijete stasa zdravo, sretno, obasuto poljupcima, nježnošću, pažnjom? Pa to je samo po sebi već jasno, za ne?

"Hej juniore, dođi ovamo i pokaži čika Hucu svoje crteže.“

„ Zar nisu prva liga, a?“


Post je objavljen 04.10.2020. u 11:23 sati.