Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

16.09.2020., srijeda

POTRES

Sanjao je da se bori i ubija neku ogromnu prahistorijsku životinju. Potom je sanjao da se mlati s jednim krupnim hrvatskim rednekom u nekoj provincijskoj krčmi. Pošteno su se šaketali. Ušao mu je sa dva direkta i zakačio ga krošeom. Mrcina se skljokala na pod. Snažnim zamasima noge nastavio ga je udarati na tlu. Doista ga je želio ubiti. Zbrisati to govno s lica svijeta. Tada je osjetio podrhtavanje.Ponovo potres! Instinktivno se trgnuo iz sna i shvatio da nije potres već da to podrhtava pelvis njegove žene. Bila je na vrhuncu. Osjetio je lako grčenje tijela. Svršila je bez uzdaha. Bez krika. U tajnosti.
Ostao je ležati na boku, okrenut leđima. Nepomično.
I što sad s tim?
Situacija je izazivala nelagodu. Zar se nije mogla suzdržati, pitao se. Kada on ima potrebu da se olakša uvijek to učini pod tušem. U ostalom nije prvi puta da ju je uhvatio kako se samozadovoljava pokraj njega. U posljednje vrijeme često je to činila što je upućivalo da ima novog jebača. Jer sa jebanjem je isto kao i sa hranom. Što više jedeš to više želiš trpati u sebe. Što više jebeš to više želiš trpati u rupu. Ili primati u rupu, ovisno o spolu i preferencijama.
Sranje, golo sranje!
Neće reagirati, neka stvari idu svojim tijekom, odlučio je. I odmah potom se našao na njoj.
TKO JE ON, kriknuo je.
Prestrašeno se trgnula iz sna.
Tko je on, ponovio je škrgućući zubima.
Kako, što …
Govori kurvo, tko je on?
Ne razumijem …
Ne seri, upravo sam te uhvatio da se jebeš s njim. Tko je on?
Pokušala se prisjetiti zadnjih trenutaka sna. A onda joj je sinulo.
Kriste, pa to si bio ti! Ti! Vodili smo ljubav nježno na pješčanoj plaži…
Ne seri, znam kada lažeš! Vidim ti u oči, čujem ti u glasu. Tko je on?
Dovraga, kretenu, to si bio ti. Čuješ li?
Kurvo! Prokleta kurvo! Pun mi je kurac tvojih sranja!
Zgrabio ju je za vrat i počeo gušiti.
Batrgala se. Grebala. Pojačao je stisak. Pocrvenjela je. Zakrkljala. Oči izbečene. Na rubu svijesti. Pokretom ruke dala je znak da se predaje. Priznat će!
Otpustio je stisak.
Slušam…
Hvatala je zrak. Napokon je progovorila piskutavim glasom:
Nije on…
Što želiš reći?
Zaljubljena sam u Željkicu.
Jebeš se sa Željkicom, pitao je u nevjerici.
Da, odgovorila je prazno.
Isusati. Lakše bi podnio da se fata s muškarcem. Mogla je to biti i polovica muškarca, patuljak s velikim kurom, ili patuljak s malim kurom ali velikim srcem, “on me zbilja voli, razmišlja o mojoj sreći, izražava svoje osjećaje , vodi me na fina mjesta, u restorane s pet zvjezdica, u operu , na balet, a ne u zalogajnice, odvratne pajzlove, birtije i boksačke mečeve“. No žena! I još k tome kumova žena – Željkica!
Zna li Josip za to?
Ne.
Jebemu kurvo jedna, jebeš se sa Željkicom!
Ustao je i otišao u kuhinju. Natočio si je čašu viskija. Iskapio. Dotočio. Sjeo je na stolac i buljio u prazno. Nabrekla žila na glavi pulsirala mu je 120 na sat.
Ovo se ne događa.
I ona se dovukla do kuhinje. Popila vode. Naslonila na sudoper i stajala nepomično.
Koliko to traje, zanimalo ga je.
Godinu dana, odgovorila je hladno.
I što sad?
Odlazim Raf, ostavljam ti dečke. Ne volim ih. Ne razumijem ih. Muška mladunčad, te male zvijerčice pripadaju tebi…
A čemu onda sve ovo, pitao je cimnuvši glavom misleći na zidove njihove kuće, na sav taj zajednički život.
Faza, rekla je ravnodušno.
Faza? Tebi je život sa mnom faza?
Jebiga Raf…
Nemoj ti meni jebiga Raf! Ići ćeš psihijatru, primat ćeš terapiju elektrošokovima. Izbit ću taj lezbijski hir iz tvoje glave.
A-ha,kako da ne…
U djeliću sekunde ponovo ga je preplavio gnjev. To glupo prkošenje! Prebit će je, prebit će je kao mačku! Hoće! No nije mogao ustati. Osjetio je strašnu bol u grudnom košu. Bol je počela zahvaćati i lijevu ruku.
Zovi hitnu, rekao je.
Nije se pomakla.
Hitnu…
Skljokao se na pod.
Promatrala je njegovo onemoćalo tijelo na sivim keramičkim gres pločicama koje je jednom prilikom sama birala. Zatim je otišla u spavaću i odjenula se. Izišla je na ulicu i prošetala do obližnje trim staze. Željkica je već bila ovdje. Otrčala je pet krugova. Njena draga požurila joj je u susret, poljubila je strasno i čvrsto stisnula svojim protetičkim rukama. Proljeće je mirisalo u zraku.
Stvari kreću na bolje, pomislila je.

Bryan Ferry - Miss Otis Regrets
- 14:14 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

11.09.2020., petak

BIBLIOTEKARSKA PRIČA /reloaded/

„Narodi bez nadrealizma su narodi bez mašte, a narodi bez mašte su vrlo opasni narodi.“
Huc narodi.“
Huc

Otvorio sam oči i osjetio nagonsku potrebu da čitam nešto od Micheauxa. Zašto baš od njega, a ne od recimo Karla Krausa ostaje nepoznanicom kao i većina stvari u životu. Ustao sam i onako nerasanjen odteturao u knjižnicu. Zastao sam tek u Žednog krmka da obavim nuždu i trgnem jednu ljutu lozu.
Pružio sam papirić sa signaturom mladoj skladno građenoj knjižničarki pekinezerske njuškice. Preko desnog oka padao joj je pramen kose.
Zabuljila se u signaturu.
Moji posjedi i Poezija, pojasnio sam dodavši, od Anri Mišoa.
Hm hm, promrmljala je.
Hm hm hm, nastavila je mrmljati, a zatim dodala: knjige se nalaze u depou. Morat ćete pričekati.
Ok no problemo, rekao sam frajerski.
Nakon što je otišla povukao sam iz pljoske gutljaj viskija.
Dok sam čekao za oko mi je zapeo naslov BORDEL HRVATSKA , najnovija knjiga Meistera Huca. Prelistao sam je. Stari gad i dalje je, čini se, bio u dobroj formi.
– Žao mi je ali knjige koje tražite predviđene su za otpis – začuo sam glas.
Odigao sam pogled s redova.
– Kako molim?!
Mlada knjižničarka slegnula je ramenima.
– Nažalost već su u kutijama – dometnu.
– U kutijama?
– Da.
– I kamo ćete s njima? U spalionicu možda – podigao sam glas.
– …
– Oh bože, pa znate li vi o kome je riječ? Borges ga je uvrstio u Osobnu biblioteku, Kapor mu je u Sentimentalnom vaspitanju odao priznanje za vlastito literarno oblikovanje, Ginsberg je imao potrebu opisati običan kraći susret s njim u Parizu, na mnoge je autore izvršio snažan utjecaj, a vi ga otpisujete kao da je u najmanju ruku Ilija Garašanin!
Svakom rečenicom bivao sam sve glasniji.
– Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li tek postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
– Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – Takva je politika kuće.
– Nisam ja kriva, to je najlakše reći! U toj rečenici očituje se sva banalnost zla!
Oči su joj se zacaklile. Bila je na rubu plača.
Nepravedan sam prema ovoj djevojci, pomislio sam. rukom prošao kroz kosu. duboko udahnuo.
– Oprostite, ispričavam se, dozvolite da se iskupim, pođimo na piće – rekao sam pomirljivo. – Imam osjećaj da mi nešto želite reći…
Pristala je.
Spustili smo se valovitim stepeništem u raskošno predvorje, potom niz ulicu krenuli u smjeru Zapada.
– Izvolite, imate riječ – rekao sam.

///

Hodali smo dugo. Satima.
Antonela Augustina Von Prlih kukavnim je glasom ispričala sve svoje životne nedaće, sve svoje ljubavne promašaje, sav očaj svog ljubavnog života.
Počelo se mračiti.
Na nekoj ledini prozor je lebdio u zraku.
– Izgleda da će oluja. Predlažem da se sklonimo –rekoh mojoj saputnici.

///

Zakoračili smo u zaparenu provincijsku birtiju prepunu pijanih, razgalamljenih tijela te sjeli u kut do prozora. Zidovi su bili zakrčneni lovačkim trofejima, glavama i rogovima divljih životinja. Ponad šanka bio je prikucan Isus, a uz njega portret Poglavnika i barjak s grbom koji započinje bijelim poljem te još dvije zastave , devete i trinaeste HOS-ove bojne, ponešto ustaških insignija i parola: patria nostra, za dom spremni, sveti Ante sačuvaj Hrvate. Iz zvučnika je treštao Thompson.
Pristupilo nam je krupno dlakavo tijelo.
– Šta oćete– negostoljubivo je zarežalo.
Bili smo uljezi, špijuni u kući domoljublja. boljševička avet. ishlapjeli degenerirani anarhisti. glupi jugozombiji. Detektirali su nas odmah svojim supersenzornim hrvatskim nadčulom.
– Heineken – rekao sam.
– Voliš pivo sa zvezdom, dečko, a? – reklo je tijelo fiksirajući me.
– Volim pivo, a volim i zvijezde. Tko ne voli zvijezde? Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
– Nitko ovdje ne voli petokrake, upamti to… dečko… – prijeteće je reklo tijelo.
Suzdržao sam se komentara.
– A gospođica bi?
Antonela se smela.
– Hm, ja ovaj, hm, ne znam… – mucala je ustrašeno – mhm… vruću čokoladu!
– Vruću čokoladu? – prezrivo je ponovilo tijelo.
Okrenulo se prema svojima i viknulo:
– Gospođica bi vruću čokoladu!
Tijela su prasnula u grohotan smijeh.
– No problemo – nastavilo je tijelo, raskopčalo hlače, zgrabilo bukaru sa susjednog stola i istislo solidan mlaz. Tresnulo je posudu na stol. Malo se govna izlio na stolnjak.
– Na usluzi milostiva – priopćilo je drsko.
Ponovo podrugljiv smijeh.
– A pivo – upitao sam prkosno.
– Naravski – reklo je tijelo, izlilo govna na zemljani pod, izvadilo debelu karinu i popišalo se u drvenu kriglu. Tresnulo njome o stol. Malo mokraće prolio se po stolnjaku.
– Na usluzi milostiva – reklo je.
– Multipraktik – prokomentirao sam.
– Multipraktik – odvratilo je ono cereći se zlobno.
– Ne sviđa mi se u kom smjeru idu događaji – rekao sam.
– Živo me se jebe – odvratilo je tijelo.
Moram ovladati situacijom, pomislio sam. Što bi u ovom trenutku učinio moj heroj? Odlučio sam se za transtekstualni skok, sve do trenutka od kada je stvar krenula naloše.

///

– Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li onda tek postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
– Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – To je politika kuće.
– Nisi maco. Imaš lijepe nožice u tim salonkama. Snatriš li o ljubavi u tim strečastim trapkama – zanimalo me.
– Doista ne volim ovaj posao – rekla je odalečeno. – Oduvijek sam željela pisati zanimljive knjige o raznim granama popularne znanosti i tehnologiji, no moj otac je želio da postanem knjižničarka. „To je jednostavan i siguran posao“, rekao je. „Ako baš želiš u slobodno vrijeme možeš pisati knjige o kratkoj povijesti vremena, transhumanizmu, astrofizici za ljude u žurbi i slična stanja“.
– Život je počesto nesklon finim dušama. Možeš li mi pokazati grudi? Ne boj se, nisam manijak, tek seksualno opterećen. Uvijek lijepo pitam.
Uzdahnula je.
– U redu, pokazat ću ti sisice. Barem to mogu učiniti kada nema Mišoa.
Primila me je za ruku i povela u prostor namijenjen zaposlenicima.
Skriveni međ' knjigama, daleko od očiju svijeta, mlada je knjižničarka podigla bijelu vesticu od angore. Srce mi je zaigralo.
– Oprosti, kako ti je ime – priupitao sam.
– Antonela – rekla je.
– Bože, Antonela, divne su!
– A kako se ti zoveš – zanimalo ju je.
– Alberto. Smijem li ih dotaći?
– Naravno, domaće su.
Spustio sam dlanove na šiljaste cicke milosrdne dobročiniteljice i počeo ih milovati. Osjetila je trnce. U njenom se tijelu budila se davno umrvljena želja. Prešao sam na lickanje, a potom na sisanje. Činio se kao logičan korak. Nije se bunila. Raskopčao sam joj šlic i gurnuo ruku u gaćice. Bila je ljepljiva. Sada je ona posegnula za mojim kurom. Kleknula je i počela pušiti. Činila je to pornografski, previše grubo i previše užurbano za moj ukus. Krajičkom oka, međ' policama i knjigama, razaznao sam lica književnih kritičara. Virkali su ne odobravajući ovaj čin.
Pušenje je iznenada postalo senzualnije. Spustio sam pogled i ugledao zanosnu mulatkinju, Tahićanku s genima Paula Gauguina.
– Kriste Antonela, kako ti je ovo pošlo za rukom –uzviknuo sam.
Izvadila je kur iz usta samo da kaže – imam ja svoje načine.
Vratila se poslu. Čuo sam zvukove: aloha oe… aloha oe… i šum valića što zapljuskuju obalu. Uživao sam, naprosto uživao!
A onda sam na valovima fiziološke eksproprijacije i hrvatskog verizma zgrabio Antonelu, podrapao joj gaćice i natakao je na kur. Ni najmanje nisam vodio računa o sentimentalnom odgoju i finim manirama karipskih crnaca. Nervima razjarenog Moby Dicka divljački sam prodirao u nju. Bila je to ultimativna volja svemira. Osjetila ga je u čitavoj svojoj utrobi. Oh, bože, oh bože, vrištala je kao nikada u životu.
Pogledi književnih kritičara umnažali poput muha na psećem govnu. Vijest da karam u knjižnici proširila se brzinom svjetlosti. Pristizali su iz svih krajeva lijepe naše lučeći kiseli vonj i emitirajući valove zavisti koje sam osjećao kao blago peckanje na koži anusa. Zavist i prokleta ogorčenost ograničenih očajnika! Da– da, znam, i tata bi sine…
Sjedinjeni u koitusu eksplodirali smo kao supernova! KATABOOOOOOM! I svijet je ugasnuo. Ustupio je mjesto najgušćem mogućem mraku u kojem je ostao blještati tek ćudoredni plavičasti neonski križ.
Ali…
2000 tisuće milja pod morem, konkretnije na 10,994 metara Marijanske brazde, u ekstremnim uvjetima, pri tlaku od 1,086 bara život je puzao bez svijetla.
«Bili su tu neki ljudi, Evropčani, spustili su se sa svojom deep sea tehnologijom i pokušali nam uvaliti elektrifikaciju podmorja, javnu rasvjetu, štedne žarulje i ostalo», obavijestilo me je morsko biće po imenu Bali. «Bez svjetlosti nema života, nema fotosinteze, nema informacije, nema promatrača niti kolapsa valne funkcije svjetlosti, nema ičega», tvrdili su.
Mi smo vam jasno dali do znanja: živimo ovdje, u potpunom mraku čitave eone i sada dolazite vi i govorite nam da bez svjetlosti nema ovog nema onog... Odjebite! Razumijete? Mi smo samodostatno samoodrživi. Tako će i ostati. Za vijeke vjekova. Amen.

Mike Oldfield 'Tubular Bells' Live at the BBC 1973
- 08:26 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

07.09.2020., ponedjeljak

PJESNIČKA VEČER

Studirala je komparativnu književnost i pisala poeziju za koju je dobila cijenjenu nagradu za mlade autore do 30 godina.
Jedan od kolega sredio joj je čitanje u njegovom rodnom otočkom mjestu.
Povela me je sa sobom.
Ne sjećam se kako smo došli onamo. Sjećam se samo te velike gradske hale u kojoj se trebao održati, čitanje, pjesnička večer. Zjapila je prazna.
Organizator nas je dočekao unutra.
Bio je to jači crni dečko, crven u licu, ne od uzrujanosti ili bijesa, crven onako sam po sebi, ugodan u konverzaciji, susretljiv. Budući gradonačelnik, poduzetnik. Pričao je puno i djelovao je zainteresirano.
Nakon nekog vremena imao sam potrebu izaći.
Vani je derala bura. Crno more je vrilo. Barke i brodići u luci njihali su se na vrhovima valova. Našao sam tu razjarenu prirodu lijepom.
Obišao sam rivu u potrazi za pićem. Svi su kafići bili kjuzo. Šit.
Vratio sam se natrag.
Pjesnikinja i organizator i dalje su razglabali o poetskom stvaralaštvu. I dalje ni žive duše.
A onda se napokon pojavila publika – troje ljudi, dva momka, jedan kosati, jedan ćelavi , jedna mršavica srednje ljepote.
Organizator nas je upoznao sa svojim prijateljima.
Pogledao je na sat, prošlo je oko 20tak minuta od vremena predviđenog za početak. Vremena koje je bilo ispisano na oglasnoj ploči pred zgradom.
Ok, pretpostavljam da možemo početi, rekao je Organizator.
Društvo je sjelo u prvi red.
Pjesnikinja je stala za govornicu. Šutjela je. A onda je rekla:
Ne želim čitati.
Publika se međusobno pogledala.
Potom je publika pogledala organizatora.
Organizator je začuđenim pogledom pogledao Pjesnikinju. Ovakva mu se situacija još nije dogodila. Prethodni čitači nikada se nisu bunili, čak niti onda kada su čitali samo njemu, Organizatoru. U čemu je onda stvar?
Ne, ne želim odrađivati formu, pojasnila je Pjesnikinja dodavši, idemo negdje na piće, pa ako se dogodi dobar trenutak ja ću pročitati svoje pjesme.
Organizatoru se to učinilo prihvatljivim.
Ok, rekao je.
Idemo u moju gajbu, javila se Mršavica. Ništa ne radi u ovaj sat u ovo doba godine. Ovo je faking grad duhova.
Hodali smo kratko uzbrdo, kamenim ulicama do njenog skromnog doma, garsonijere još uvijek ispunjene starinskim namještajem, još uvijek s vonjem pokojne nonice.
Sjeli smo po turski na pod.
Mršavica je izvadila džoint. Pripalila.
Smotka je kružila od usta do usta.
Stvari kreću na bolje, pomislio sam.
Opazio sam da se organizator negdje na putu izgubio.
Kosati je uzeo gitaru, naštimao je i započeo :
Remember when you were young, you shone like the sun...
Nije bio loš. Imao je dobar glas i solidno je svirao.
Pridružili smo mu se.
Shine on you crazy diamond...
Najednom je u sobu banuo Organizator. Nosio je šest litara domaćeg terana iz vlastitog vinograda. Iz vlastitog podruma. Iz vlastitih rosfrajnih bačvi.
Pravi si, rekao sam mu i kao žedni krmak navalio na piće. Ispijao sam temeljito. Sam sam slistio jednu bocu. A onda sam prešao na drugu.
Zidovi su počeli plesati.
Razgovor se rasplitao, granao u raznim smjerovima. Smijao sam se.
Stvari idu na bolje, da.
Doista, Pjesnikinja je omekšano rekla:
mislim da je dobar trenutak da pročitam jednu svoju poemu.
Izvadila je knjigu iz crne torbice i pročitala Simfonija kuhanih rakova iz zbirke Amalgam ruskih djevica
Družina je zapljeskala. Što iz pristojnosti, što iz brige za povrijeđeni ego mlade Pjesnikinje od strane njihovih sumještana, nezainteresiranih ljudi ribičkog porijekla. A istodobno nalazili su da je pjesma dobra.
Dobra je, stvarno je dobra, rekla je Mršavica.
Da, sviđa mi se, rekao je Kosati.
Duboko, javio se Ćela.
Organizator se zadovoljno smijuljio. Pjesme se ipak čitaju!
Uslijedile su još tri, a kasnije još dvije pjesme.
Bila je to ok poezija, mladenačka ali ok. No ja tada nisam mnogo mario za poeziju. Svijet sam promatrao isključivo slikarskim okom. Slikao sam kao lud i lude sam slikao i slikao sam mnogo i slikao sam dobro…
Negdje pred svitanje bilo je vrijeme da pođemo.
Organizator nas je odveo u apartman koji je ljeti iznajmljivao turistima. Dobar apartman, četiri zvjezdice. Spoticao sam se, posrtao, padao. Bio sam pijan kao ćuskija, kao majka, kao crna zemlja, pijan kao pijani pavijan koji se nažderao fermentirane marule. A on – Organizator - bio je trijezan da trjezniji da ne može biti. Jasno, bio je Organizator. Morao je držati stvar pod kontrolom.
Pravi si, rekao sam mu i povratio u lavabo.
Zatim sam se složio na pod. Izgubio svijest.
Probudio sam se tek na tren, dovoljno da kroz odškrinuta vrata vidim kako na bračnom krevetu Organizator tuca Pjesnikinju straga.
Ponovo sam se obesvjestio.
Probudilo me cimanje za desno rame. Otklopio sam oči. Jako sunce. Bolno.
Budi se, autobus nam kreće za dvadesetak minuta, nervozno je rekla Pjesnikinja.
Jedva sam se osovio na noge. Popio sam malo vode. Progrgljao. Osvježio ljubičasta raspucana suha usta.
Na kolodvoru sam povratio u koš za smeće.
Ušli smo u autobus i ja nisam stao povraćati narednih 225 kilometara.
Nisam stao povraćati ni kada nije ostalo što za povratiti, kada je ostao samo refleks i zrak u želudcu.
Bio sam izmožden. Prislonio sam čelo na hladno staklo vozila. Godilo je.
Bilo je rano proljeće ali neki brežuljci i dalje su bili pod snijegom.
Ovo bi valjalo naslikati, pomislio sam.
U tom trenutku nije mi bilo ni na kraju pameti da pišem pjesme.
Mislim, kome treba to i slična poniženja?

Pink Floyd - Shine On You Crazy Diamond

- 13:29 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>