„Narodi bez nadrealizma su narodi bez mašte, a narodi bez mašte su vrlo opasni narodi.“
Huc narodi.“
Huc
Otvorio sam oči i osjetio nagonsku potrebu da čitam nešto od Micheauxa. Zašto baš od njega, a ne od recimo Karla Krausa ostaje nepoznanicom kao i većina stvari u životu. Ustao sam i onako nerasanjen odteturao u knjižnicu. Zastao sam tek u Žednog krmka da obavim nuždu i trgnem jednu ljutu lozu.
Pružio sam papirić sa signaturom mladoj skladno građenoj knjižničarki pekinezerske njuškice. Preko desnog oka padao joj je pramen kose.
Zabuljila se u signaturu.
Moji posjedi i Poezija, pojasnio sam dodavši, od Anri Mišoa.
Hm hm, promrmljala je.
Hm hm hm, nastavila je mrmljati, a zatim dodala: knjige se nalaze u depou. Morat ćete pričekati.
Ok no problemo, rekao sam frajerski.
Nakon što je otišla povukao sam iz pljoske gutljaj viskija.
Dok sam čekao za oko mi je zapeo naslov BORDEL HRVATSKA , najnovija knjiga Meistera Huca. Prelistao sam je. Stari gad i dalje je, čini se, bio u dobroj formi.
– Žao mi je ali knjige koje tražite predviđene su za otpis – začuo sam glas.
Odigao sam pogled s redova.
– Kako molim?!
Mlada knjižničarka slegnula je ramenima.
– Nažalost već su u kutijama – dometnu.
– U kutijama?
– Da.
– I kamo ćete s njima? U spalionicu možda – podigao sam glas.
– …
– Oh bože, pa znate li vi o kome je riječ? Borges ga je uvrstio u Osobnu biblioteku, Kapor mu je u Sentimentalnom vaspitanju odao priznanje za vlastito literarno oblikovanje, Ginsberg je imao potrebu opisati običan kraći susret s njim u Parizu, na mnoge je autore izvršio snažan utjecaj, a vi ga otpisujete kao da je u najmanju ruku Ilija Garašanin!
Svakom rečenicom bivao sam sve glasniji.
– Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li tek postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
– Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – Takva je politika kuće.
– Nisam ja kriva, to je najlakše reći! U toj rečenici očituje se sva banalnost zla!
Oči su joj se zacaklile. Bila je na rubu plača.
Nepravedan sam prema ovoj djevojci, pomislio sam. rukom prošao kroz kosu. duboko udahnuo.
– Oprostite, ispričavam se, dozvolite da se iskupim, pođimo na piće – rekao sam pomirljivo. – Imam osjećaj da mi nešto želite reći…
Pristala je.
Spustili smo se valovitim stepeništem u raskošno predvorje, potom niz ulicu krenuli u smjeru Zapada.
– Izvolite, imate riječ – rekao sam.
///
Hodali smo dugo. Satima.
Antonela Augustina Von Prlih kukavnim je glasom ispričala sve svoje životne nedaće, sve svoje ljubavne promašaje, sav očaj svog ljubavnog života.
Počelo se mračiti.
Na nekoj ledini prozor je lebdio u zraku.
– Izgleda da će oluja. Predlažem da se sklonimo –rekoh mojoj saputnici.
///
Zakoračili smo u zaparenu provincijsku birtiju prepunu pijanih, razgalamljenih tijela te sjeli u kut do prozora. Zidovi su bili zakrčneni lovačkim trofejima, glavama i rogovima divljih životinja. Ponad šanka bio je prikucan Isus, a uz njega portret Poglavnika i barjak s grbom koji započinje bijelim poljem te još dvije zastave , devete i trinaeste HOS-ove bojne, ponešto ustaških insignija i parola: patria nostra, za dom spremni, sveti Ante sačuvaj Hrvate. Iz zvučnika je treštao Thompson.
Pristupilo nam je krupno dlakavo tijelo.
– Šta oćete– negostoljubivo je zarežalo.
Bili smo uljezi, špijuni u kući domoljublja. boljševička avet. ishlapjeli degenerirani anarhisti. glupi jugozombiji. Detektirali su nas odmah svojim supersenzornim hrvatskim nadčulom.
– Heineken – rekao sam.
– Voliš pivo sa zvezdom, dečko, a? – reklo je tijelo fiksirajući me.
– Volim pivo, a volim i zvijezde. Tko ne voli zvijezde? Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
– Nitko ovdje ne voli petokrake, upamti to… dečko… – prijeteće je reklo tijelo.
Suzdržao sam se komentara.
– A gospođica bi?
Antonela se smela.
– Hm, ja ovaj, hm, ne znam… – mucala je ustrašeno – mhm… vruću čokoladu!
– Vruću čokoladu? – prezrivo je ponovilo tijelo.
Okrenulo se prema svojima i viknulo:
– Gospođica bi vruću čokoladu!
Tijela su prasnula u grohotan smijeh.
– No problemo – nastavilo je tijelo, raskopčalo hlače, zgrabilo bukaru sa susjednog stola i istislo solidan mlaz. Tresnulo je posudu na stol. Malo se govna izlio na stolnjak.
– Na usluzi milostiva – priopćilo je drsko.
Ponovo podrugljiv smijeh.
– A pivo – upitao sam prkosno.
– Naravski – reklo je tijelo, izlilo govna na zemljani pod, izvadilo debelu karinu i popišalo se u drvenu kriglu. Tresnulo njome o stol. Malo mokraće prolio se po stolnjaku.
– Na usluzi milostiva – reklo je.
– Multipraktik – prokomentirao sam.
– Multipraktik – odvratilo je ono cereći se zlobno.
– Ne sviđa mi se u kom smjeru idu događaji – rekao sam.
– Živo me se jebe – odvratilo je tijelo.
Moram ovladati situacijom, pomislio sam. Što bi u ovom trenutku učinio moj heroj? Odlučio sam se za transtekstualni skok, sve do trenutka od kada je stvar krenula naloše.
///
– Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li onda tek postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
– Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – To je politika kuće.
– Nisi maco. Imaš lijepe nožice u tim salonkama. Snatriš li o ljubavi u tim strečastim trapkama – zanimalo me.
– Doista ne volim ovaj posao – rekla je odalečeno. – Oduvijek sam željela pisati zanimljive knjige o raznim granama popularne znanosti i tehnologiji, no moj otac je želio da postanem knjižničarka. „To je jednostavan i siguran posao“, rekao je. „Ako baš želiš u slobodno vrijeme možeš pisati knjige o kratkoj povijesti vremena, transhumanizmu, astrofizici za ljude u žurbi i slična stanja“.
– Život je počesto nesklon finim dušama. Možeš li mi pokazati grudi? Ne boj se, nisam manijak, tek seksualno opterećen. Uvijek lijepo pitam.
Uzdahnula je.
– U redu, pokazat ću ti sisice. Barem to mogu učiniti kada nema Mišoa.
Primila me je za ruku i povela u prostor namijenjen zaposlenicima.
Skriveni međ' knjigama, daleko od očiju svijeta, mlada je knjižničarka podigla bijelu vesticu od angore. Srce mi je zaigralo.
– Oprosti, kako ti je ime – priupitao sam.
– Antonela – rekla je.
– Bože, Antonela, divne su!
– A kako se ti zoveš – zanimalo ju je.
– Alberto. Smijem li ih dotaći?
– Naravno, domaće su.
Spustio sam dlanove na šiljaste cicke milosrdne dobročiniteljice i počeo ih milovati. Osjetila je trnce. U njenom se tijelu budila se davno umrvljena želja. Prešao sam na lickanje, a potom na sisanje. Činio se kao logičan korak. Nije se bunila. Raskopčao sam joj šlic i gurnuo ruku u gaćice. Bila je ljepljiva. Sada je ona posegnula za mojim kurom. Kleknula je i počela pušiti. Činila je to pornografski, previše grubo i previše užurbano za moj ukus. Krajičkom oka, međ' policama i knjigama, razaznao sam lica književnih kritičara. Virkali su ne odobravajući ovaj čin.
Pušenje je iznenada postalo senzualnije. Spustio sam pogled i ugledao zanosnu mulatkinju, Tahićanku s genima Paula Gauguina.
– Kriste Antonela, kako ti je ovo pošlo za rukom –uzviknuo sam.
Izvadila je kur iz usta samo da kaže – imam ja svoje načine.
Vratila se poslu. Čuo sam zvukove: aloha oe… aloha oe… i šum valića što zapljuskuju obalu. Uživao sam, naprosto uživao!
A onda sam na valovima fiziološke eksproprijacije i hrvatskog verizma zgrabio Antonelu, podrapao joj gaćice i natakao je na kur. Ni najmanje nisam vodio računa o sentimentalnom odgoju i finim manirama karipskih crnaca. Nervima razjarenog Moby Dicka divljački sam prodirao u nju. Bila je to ultimativna volja svemira. Osjetila ga je u čitavoj svojoj utrobi. Oh, bože, oh bože, vrištala je kao nikada u životu.
Pogledi književnih kritičara umnažali poput muha na psećem govnu. Vijest da karam u knjižnici proširila se brzinom svjetlosti. Pristizali su iz svih krajeva lijepe naše lučeći kiseli vonj i emitirajući valove zavisti koje sam osjećao kao blago peckanje na koži anusa. Zavist i prokleta ogorčenost ograničenih očajnika! Da– da, znam, i tata bi sine…
Sjedinjeni u koitusu eksplodirali smo kao supernova! KATABOOOOOOM! I svijet je ugasnuo. Ustupio je mjesto najgušćem mogućem mraku u kojem je ostao blještati tek ćudoredni plavičasti neonski križ.
Ali…
2000 tisuće milja pod morem, konkretnije na 10,994 metara Marijanske brazde, u ekstremnim uvjetima, pri tlaku od 1,086 bara život je puzao bez svijetla.
«Bili su tu neki ljudi, Evropčani, spustili su se sa svojom deep sea tehnologijom i pokušali nam uvaliti elektrifikaciju podmorja, javnu rasvjetu, štedne žarulje i ostalo», obavijestilo me je morsko biće po imenu Bali. «Bez svjetlosti nema života, nema fotosinteze, nema informacije, nema promatrača niti kolapsa valne funkcije svjetlosti, nema ičega», tvrdili su.
Mi smo vam jasno dali do znanja: živimo ovdje, u potpunom mraku čitave eone i sada dolazite vi i govorite nam da bez svjetlosti nema ovog nema onog... Odjebite! Razumijete? Mi smo samodostatno samoodrživi. Tako će i ostati. Za vijeke vjekova. Amen.
Mike Oldfield 'Tubular Bells' Live at the BBC 1973
Post je objavljen 11.09.2020. u 08:26 sati.