Studirala je komparativnu književnost i pisala poeziju za koju je dobila cijenjenu nagradu za mlade autore do 30 godina.
Jedan od kolega sredio joj je čitanje u njegovom rodnom otočkom mjestu.
Povela me je sa sobom.
Ne sjećam se kako smo došli onamo. Sjećam se samo te velike gradske hale u kojoj se trebao održati, čitanje, pjesnička večer. Zjapila je prazna.
Organizator nas je dočekao unutra.
Bio je to jači crni dečko, crven u licu, ne od uzrujanosti ili bijesa, crven onako sam po sebi, ugodan u konverzaciji, susretljiv. Budući gradonačelnik, poduzetnik. Pričao je puno i djelovao je zainteresirano.
Nakon nekog vremena imao sam potrebu izaći.
Vani je derala bura. Crno more je vrilo. Barke i brodići u luci njihali su se na vrhovima valova. Našao sam tu razjarenu prirodu lijepom.
Obišao sam rivu u potrazi za pićem. Svi su kafići bili kjuzo. Šit.
Vratio sam se natrag.
Pjesnikinja i organizator i dalje su razglabali o poetskom stvaralaštvu. I dalje ni žive duše.
A onda se napokon pojavila publika – troje ljudi, dva momka, jedan kosati, jedan ćelavi , jedna mršavica srednje ljepote.
Organizator nas je upoznao sa svojim prijateljima.
Pogledao je na sat, prošlo je oko 20tak minuta od vremena predviđenog za početak. Vremena koje je bilo ispisano na oglasnoj ploči pred zgradom.
Ok, pretpostavljam da možemo početi, rekao je Organizator.
Društvo je sjelo u prvi red.
Pjesnikinja je stala za govornicu. Šutjela je. A onda je rekla:
Ne želim čitati.
Publika se međusobno pogledala.
Potom je publika pogledala organizatora.
Organizator je začuđenim pogledom pogledao Pjesnikinju. Ovakva mu se situacija još nije dogodila. Prethodni čitači nikada se nisu bunili, čak niti onda kada su čitali samo njemu, Organizatoru. U čemu je onda stvar?
Ne, ne želim odrađivati formu, pojasnila je Pjesnikinja dodavši, idemo negdje na piće, pa ako se dogodi dobar trenutak ja ću pročitati svoje pjesme.
Organizatoru se to učinilo prihvatljivim.
Ok, rekao je.
Idemo u moju gajbu, javila se Mršavica. Ništa ne radi u ovaj sat u ovo doba godine. Ovo je faking grad duhova.
Hodali smo kratko uzbrdo, kamenim ulicama do njenog skromnog doma, garsonijere još uvijek ispunjene starinskim namještajem, još uvijek s vonjem pokojne nonice.
Sjeli smo po turski na pod.
Mršavica je izvadila džoint. Pripalila.
Smotka je kružila od usta do usta.
Stvari kreću na bolje, pomislio sam.
Opazio sam da se organizator negdje na putu izgubio.
Kosati je uzeo gitaru, naštimao je i započeo :
Remember when you were young, you shone like the sun...
Nije bio loš. Imao je dobar glas i solidno je svirao.
Pridružili smo mu se.
Shine on you crazy diamond...
Najednom je u sobu banuo Organizator. Nosio je šest litara domaćeg terana iz vlastitog vinograda. Iz vlastitog podruma. Iz vlastitih rosfrajnih bačvi.
Pravi si, rekao sam mu i kao žedni krmak navalio na piće. Ispijao sam temeljito. Sam sam slistio jednu bocu. A onda sam prešao na drugu.
Zidovi su počeli plesati.
Razgovor se rasplitao, granao u raznim smjerovima. Smijao sam se.
Stvari idu na bolje, da.
Doista, Pjesnikinja je omekšano rekla:
mislim da je dobar trenutak da pročitam jednu svoju poemu.
Izvadila je knjigu iz crne torbice i pročitala Simfonija kuhanih rakova iz zbirke Amalgam ruskih djevica
Družina je zapljeskala. Što iz pristojnosti, što iz brige za povrijeđeni ego mlade Pjesnikinje od strane njihovih sumještana, nezainteresiranih ljudi ribičkog porijekla. A istodobno nalazili su da je pjesma dobra.
Dobra je, stvarno je dobra, rekla je Mršavica.
Da, sviđa mi se, rekao je Kosati.
Duboko, javio se Ćela.
Organizator se zadovoljno smijuljio. Pjesme se ipak čitaju!
Uslijedile su još tri, a kasnije još dvije pjesme.
Bila je to ok poezija, mladenačka ali ok. No ja tada nisam mnogo mario za poeziju. Svijet sam promatrao isključivo slikarskim okom. Slikao sam kao lud i lude sam slikao i slikao sam mnogo i slikao sam dobro…
Negdje pred svitanje bilo je vrijeme da pođemo.
Organizator nas je odveo u apartman koji je ljeti iznajmljivao turistima. Dobar apartman, četiri zvjezdice. Spoticao sam se, posrtao, padao. Bio sam pijan kao ćuskija, kao majka, kao crna zemlja, pijan kao pijani pavijan koji se nažderao fermentirane marule. A on – Organizator - bio je trijezan da trjezniji da ne može biti. Jasno, bio je Organizator. Morao je držati stvar pod kontrolom.
Pravi si, rekao sam mu i povratio u lavabo.
Zatim sam se složio na pod. Izgubio svijest.
Probudio sam se tek na tren, dovoljno da kroz odškrinuta vrata vidim kako na bračnom krevetu Organizator tuca Pjesnikinju straga.
Ponovo sam se obesvjestio.
Probudilo me cimanje za desno rame. Otklopio sam oči. Jako sunce. Bolno.
Budi se, autobus nam kreće za dvadesetak minuta, nervozno je rekla Pjesnikinja.
Jedva sam se osovio na noge. Popio sam malo vode. Progrgljao. Osvježio ljubičasta raspucana suha usta.
Na kolodvoru sam povratio u koš za smeće.
Ušli smo u autobus i ja nisam stao povraćati narednih 225 kilometara.
Nisam stao povraćati ni kada nije ostalo što za povratiti, kada je ostao samo refleks i zrak u želudcu.
Bio sam izmožden. Prislonio sam čelo na hladno staklo vozila. Godilo je.
Bilo je rano proljeće ali neki brežuljci i dalje su bili pod snijegom.
Ovo bi valjalo naslikati, pomislio sam.
U tom trenutku nije mi bilo ni na kraju pameti da pišem pjesme.
Mislim, kome treba to i slična poniženja?
Pink Floyd - Shine On You Crazy Diamond
Post je objavljen 07.09.2020. u 13:29 sati.