Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

30.04.2021., petak

UZORAK

Nakon razlaza s prvom ženom Reom ponašao sam se poput psa puštenog s lanca. Uživao sam slobodi do iznemoglosti. Dobrano mi se smučio prijašnji dobro-isprogramiran život. Ubacio sam u jednadžbu faktor slučaja i podivljao. Putovao sam besciljno, svaki dan bio sam na drugom mjestu koje bi odredio bačen novčić, pa ondje jebao i pio. Pio jebao i putovao. I čitavo to vrijeme niti jednom nisam pomislio na Reu.

Sjećam se, bio je kasno proljeće, ležao sam u bašći hostela, izvaljen u mreži za ljuljanje i pijuckao pivu. Dan je bio prekrasan. Pećice su cvrkutale. Kolobrić je bezuspješno nastojao popiti malo moje pive. Glavom mi je prostrujilo: ah, tko zna što je sada s Reom?
Nije da mi je nedostajala, niti mi je nedostajao njezin glas, nisam – čak niti podsvjesno – namjeravao stupiti s njom u kontakt, ili nedaj bože obnoviti našu vezu, ništa slično. Bila je to tek usputna pomisao, kao mnoge usputne pomisli koje iskrsnu dok čovjek planduje. Kako reče don Berekino: dokon um đavolje je igralište!

Iduće jutro probudio sam se s vrlo visokom temperaturom. Pričekao sam dan–dva da se zdravstveno stanje stabilizira, a kako nije, posjetio sam doktora Mublala. On mi je dijagnosticirao upalu pluća. Napravio sam RTG, dobio lijekove i za dva mjeseca bio sam manje–više kao nov.

Prošle su 2,5 godine od mog razvoda. Sada sam ponovo bio u vezi. Ksenija je bila predivna i vrlo emocionalno nestabilna žena. Emocionalni nestabilni poremećaj osobnosti spada u skupinu psihijatrijskih poremećaja koji se nazivaju poremećaji ličnosti. Te osobe su osjetljivije na stres, pa kod njih lakše dolazi do psihičke dekompenzacije uz pojavu tjeskobe, depresivnih ili nekih drugih smetnji. Ali to je blago rečeno. Tko nije živio s borderlajnerom taj ne zna što je Pakao.
Jednog popodneva zabavljao sam se uspoređujući Kseniju i Reu. Čak sam na papir nanizao njihove prednosti i mane. Naravno, Rea je imala daleko više pozitivnih karakteristika. Ubrzo me strahovito počela boljeti glava. Gutnuo sam dva Voltarena 500 ali nije pomoglo. Glavobolja me nastavila taličit do jutra, pa čitav dan, čitav tjedan, punih mjesec dana. Naravno, posjetio sam doktora Mublala. Uputio me na neurologiju. Ondje sam napravio CT i MRI glave. Slike su otklonile svaku sumnju na organski poremećaj. U međuvremenu strašne su glavobolje misteriozno iščezle. A završila je i moja veza s Ksenijom. U napadu iracionalne ljubomore nasrnula je na mene velikim kuhinjskim nožem i to je bio kraj.

Započeo je moj samački život.

Nije bio loš taj moj samački život, ali nakon nekog vremena samoća je postala teška. Ipak, nisam bio spreman upustiti se u novu međuspolnu avanturu.
Jedne večeri ležao sam u mraku spavaće sobe i razmišljao o Rei. Prisjećao sam se samo lijepih trenutaka, kao onda kada smo se odlučili poljubiti na baš svakom venecijanskom mostiću, kada smo s vrha Piazzale Michelangelo promatrali Firencu u bakrenom sutonu, kada smo u bacali novčiće u fontanu di Trevi da potraje naša sreća, kada mi je nježno pušila kitu u bordelu u Pompejima, kada sam je zakočio straga u Bois de Boulogne dok nas je iz prikrajka gledao napaljeni transvestit, kada smo se ševili u zabačenoj uvalici otoka Brača kao da plutamo u svemirskoj postaji Mir…
Izvadio sam kitu i olakšao se.

Sutradan – zubobolja. Upaljen umnjak. Izobličenog lica izgledao sam jezivo. Ponovo doktor Mublala i ponovo antibiotik, Medazol 400, – 3x1 na dan. Krasno! Nakon što se upala utišala otišao sam na dentalnu kirurgiju i pod lokalnom anestezijom izvadio zub…

Do tada sam već zamijetio uzorak. Dakle, svaki put kada pomislim na Reu – pa makar i usputno – ja obolim. Kao da je oko nje podignut nevidljivi štit što svaku moju pomisao (a time i moguću akciju spram nje) osujećuje i vraća u vidu bolesti.
Naravno, netko je bacio urok.
Ali tko da me urekne?
Odgovor se sam nametao. Gospoda Šefirović, Reina mama. (Rea nije vjerovala u vradžbine.) S gospođom Šafirović od samog sam početka imao problem. Toksična majka zdušno je radila na uništavanju psihe vlastitog djeteta: nabijala je Rei gadan osjećaj krivnje, čitavo vrijeme glumila žrtvu, u nebesa uznosilla Reinog brata Balatazara, prilično glupavog dečka, pasivno agresivno reagirala na neostvarena očekivanja i sl. S druge strane ja sam bio vrlo učinkovit protuotrov i sraz je bio neizbježan.

Gledajući unazad, jasno je vidljiv upliv negativnih entiteta što su potkopavali moj brak. Neki iznenadni ispadi, neki burni sukobi oko beznačajnih sitnica, pa nezainteresiranost za spolne odnose, nezainteresiranost za društveni život, povlačene u samog sebe, konstantan boravak u jednom prostoru, odvajanje od ljudi nisu objašnjivi drugačije nego kao djelo crne magije. Intelektualan i naivan kakav sam bio, potražio sam pomoć psihoterapeuta, umjesto da zakucam na vrata iscjelitelja, bijelog maga, sihr lječitelja, nadri–hećima, stravara, bilo kakvog čara–bara mambo–džambo šamana koji zna svoj posao.

Raspitao se i stupio u kontakt s hodžom. Hodža nije bio pravi hodža, samo su ga tako zvali. Ali bio je uspješan, skidao je uroke i salijevao stravu fantastično, tvrdili su preporođeni klijenti. Dogovorili smo tretman i ja sam otputovao u G., palanku u srednjoj Bosni. Hodžina kuća bila je na vrhu brda. Došao sam u petak u 17h. Rukovao sam se sa asteničnim dugajlijom gustih brčina ala Saroyan. Uveo me u svoj dom i posjeo na stolac sred kuhinje.
Opusti se, Mizarete, nije to strašno, rekao je pa počeo da uči neke sure.
Potrajalo je dok je izgovorio sve što je želio. Ništa nisam razumio. Potom je iz zagrijane pećnice izvadio posudu s rastopljenim olovom. Triput je njome opkružio moju glavu. Isto je učinio oko prsa i nogu.
Rekao je: „Od ovoga Kurana i olova i vode da te Alah sakloni i sačuva od svakakva belaja i bolesti. Amin. Da te sačuva šejtana, od šejtanskog šera, ženskog šera, dušmanskog šera. Amin. Tebe i mene da Alah sačuva, da Alah sačuva svu vjeru Muhamedovu, od svih dušmana, a da nam proširi Islam u srcima i čitavom svijetu.“
Stavi ruke na leđa, zapovjedio je, a ja sam poslušao. Crvenom krpom prekrio mi je glavu.
Osjetio sam miris spaljena drva.
Duboko diši, reče.
Dok sam inhalirao dim čuo sam ga kako nešto šapuće. Potom je puklo olovo. Zbilja je jako prasnulo.
Hodža mi je skinuo krpu s glave.
Pružio mi olovo.
Uzeo sam ga u ruke. Bilo je u jednom komadu, neraspadnuto, nezubljeno, špičasto i prijeteće.
Pun si džinova, Hazife.
Vala jesam, rekoh.
Sad ispij ovo, Hamdija.
Da ispijem tu vodu?
A jašta, Jusufe.
Pa otrovna je.
Gluposti govoriš, Mazide, ja nikad čuo nisam da se netko otrovao od salite strave.
Gledao sam ga.
Pa dobro, pomislio sam, ukoliko želiš nešto od vrijednosti moraš i nešto žrtvovati od vrijednosti. Hrabar život odvažno ide u susret ranama. Ispio sam vodu.
Hodža je zamotao olovo i tri komada spaljenog drva u papirnati ubrus. Potom je sjeo za kuhinjski stol te na uskom duguljastom komadu hartije počeo ispisivati magijski zapis. Stajao sam postrance i razgledao orijentalni ambijent, uzorak na ćilimu, bakreno posuđe, fino izrađene džezve i sl. Kada je završio, presavinuo je hartiju u oblik trokuta i pružio mi smotuljak.
Ovo uvijek nosi sa sobom, Mizete.
A ovo – dodao je pružajući mi ubrus s ugarcima i olovo – odnesi do rijeke, baci iza leđa i otiđi bez osvrtanja. Jesi li razumio, Hasane?
Razumio, odgovorio sam dodavši, koliko sam zadužio?
Mi ne uzimamo novac, Kerime, reče on.
Ah da, rekoh (bože kakva nesmotrenost!), onda mali darak za Vas.
Izvadio sam iz novčanika stanovit iznos i stavio ga na stol. Potom sam se zahvalio i izvezao iz avlije.
Vozio sam se kroz slikovit kraj. Mračio se. U jednom trenutku s desna sam opazio rijeku. Zastao sam i učinio što mi bi rečeno: bacio sam rastopljeno olovo i ugarke iza sebe te otišao bez osvrtanja.
Osjećao sam se dobro, smireno. Pripisao sam to učinku olova. Vjerojatno je do sada već počelo djelovati.
Kada dođem doma nazvat ću Reu! rekao sam naglas. Želim čuti kako se osjeća ta žena!
Bio je to čvrsta odluka no istovremeno i test. Ako me do Zagreba ne zaboli glava ili se ne pojave neki drugi simptomi, biti će to znak da je hodža napravio dobar posao.
Parkirao sam u garažu. I dalje sam se osjećao dobro. Pače, jako dobro. Ušao sam u stan, iz frižidera uzeo dvije pive, jedno sam odmah sasuo u sebe. Drugu sam ispijao polako. Potom sam u imeniku našao Reu pod nadimkom Cvjetić i stisnuo zovi.

Fleetwood Mac Peter Green - Black Magic Woman (Live Boston Tea Party) 1970
- 15:21 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

23.04.2021., petak

ELITIST



elitist

razlog zbog kojeg ustajem
nisi ti
niti su to naša djeca
moji stari bolesni roditelji
ili tvoja jambrava mama
to svakako nisu naši susjedi
niti moji prijatelji
(ukoliko još uopće postoji
koji)
i to nije
lajavi pas
niti ta beskorisna mačka
a najmanje kreštavi papagaj
što mjauče u kutu
nije to plavetnilo proljetnog dana
niti bijela ljepota zimskog krajolika
rakošna paleta jeseni
ili miris mora

ne ustajem zbog vlastite umjetnosti
i želje da stvorim nešto novo
nije riječ o nagonu za preživljavanje
niti o pukoj inerciji postojanja
sa stopostotnom sigurnošću mogu ustvrditi da nije riječ
o volji za moć
o novcu, karijeri
ugledu – časti – priznanju
nije riječ o akciji
ili uzbuđenju
– bilo kakvom uzbuđenju –
o čudesima pornografije
ili o religiji
zip lineu, bungee jumpingu
raftingu na Tari
ne želim mijenjati svijet
niti se dobro najesti
ne ustajem zbog
političkih novosti
ili šopinga
najnovih gadgeta
modnih trendova
i tisuću stvari
koje bih mogao
posjedovati
“samo da se malo više
potrudim”

razlog zbog kojeg ustajem
leži u Prošlosti
dižem se zbog odvažnih ljudi
blještava duha
što su zadužili Čovječanstvo
ustajem zbog Mahlera, zbog Bacha
zbog Dostojevkog, zbog Marie Curie
zbog Pasteura, Alexandera Fleminga
Tesle, Feynmana, Kopernika
Decartesa i Nietzschea
ustajem zbog Rafaella i Michelangela
čak i zbog Ingresa i Nadiaje Comaneci
ustajem zbog
Peksusa Seksusa i Neksusa
zbog Buckenerove druge i Holstovog Neptuna
zbog Junaka našeg doba i Genija Gomile
Zbog Gymopedie i Clair de Lune
Zbog Seviljskog brijača i Male noćne muzike
zbog kasa Valkira i Slika s izložbe
zbog „vi pamtite ženo, vi pamtite sve znano…“
i „Romans, countrymen, and lovers! hear me for my cause,
and be silent, that you may hear“
zbog svih tih iskričavih genijalaca
što nemaju ulicu u ovom gradu
niti će je ikada dobiti
za razliku od umobolnika što su klali
za Našu stvar i za uzvrat dobili
prostrane Avenije
glupa je to igra
i ne moraš sudjelovati
u njoj

budim se isključivo
zbog
najboljih
u čovječanstvu

narode
moj !

Mozart Will Survive
- 10:08 - Vox popljuvi (8) - Printaj me nježno - #

16.04.2021., petak

ROĐENDAN



Starac uđe u kafić i smjesti se do prozora.
„Isto što i inače“, dovikne konobar sa šanka.
„A ne, ne danas, danas ću Hennessey“, odvrati starac dodavši „natočite i sebi jednu, rođendan mi je!“
Konobar naspe konjak u čašu, ubaci kocku leda i posluži starca.
„Izvolite gospodine.“
„Zahvaljujem. Znate, već godinama dolazim ovamo, a još uvijek ne znam vaše cijenjeno ime.“
„Ivica gospodine“, reče konobar.
„Drago mi je, ja sam Alan. Pa Ivice, smijem li te zvati Ivica…“
„Dakako, gospodine.“
„Možeš li pogoditi koliko sam star?“
„Stvarno ne bih mogao reći, da nije 67?“
„81“, starac će ponosno.
„To su zbilja lijepe godine, gospodine.“
„Bogami jesu. „
„A znaš li koliko već dugo zalazim u ovaj kafić?“
„Niti to ne bih sa sigurnošću mogao reći...“
„Pa, dovoljno da kažem kao pamtim tvoju kosu riđe boje. „
„Vrijeme leti…“
„Možemo reći da smo na neki način ostarjeli zajedno“, zaključi starac.
„Doista“, složi se konobar.
„Dobar si konobar, tih, nenametljiv…“
„Hvala gospodine. Kako reče čuveni Muhamed Ali: trava rase, ptice lete,valovi zapljuskuju pješčane obale, ja mlatim ljude. Posao konobara je biti uslužan i donositi piće. Trudim se svoj posao obavljati najbolje što mogu.“
„Svaki čovjek koji svoj posao radi pošteno zaslužuje moje iskreno poštovanje.“
Tu konobar zaključi razgovor.
„Sretan rođendan i uživajte u piću“.
Vrati se za šank i i počne glancati čaše.

Živio! Starac nazdravi u sebi, cimne konjak i pogleda kroz prozor. Gomila ljudi nezadrživo je promicala. Svi su gledali ravno ispred sebe. Nitko nije zamijetio starca u izlogu.

U kafić uđe mladić. Smjesti se par stolova dalje. Naruči pivo.

„Ivice, stavi to na moj račun“, poruči starac konobaru.

Mladić sumnjičavo pogleda starca.

„Rođendan mi je“, pojasni starac.
„Ah, tako“, bezizražajno će mladić.
„Da – osamdeset i jedna“, pohvali se starac.
„Fiju“, zvižnu mladić.
Potom izvadi knjigu iz ruksaka i počne čitati.

Starac je promatrao mladića. Bio je prekrasan, duge plave kose, pomalo androgin. Podsjećao je na nekog koga je davno znao.

„Oprostite, što to čitate“, zanimalo ga je.
Mladić odigne obrvu.
„Ničiji posao“, reče.
„O čemu je riječ?“
„O starom prdcu koji drugim ljudima ne da mira.“

Starac pocrveni od bijesa. Kvragu, nije zaslužio da ga se vrijeđa. Platio je tom klipanu piće i ne bi mu kapa pala s glave da bude mrvu pristojniji. To mu je želio reći, ali je prešutio. Mladić je mogao biti samo još bezobrazniji, drskiji, pa čak i otvoreno agresivan, mogao je nasrnuti na nj, udariti ga šakom. Starca. Fuj! S gađenjem svrne pogled.

Ulica je opustjela. Radni čovjek nestao je s ceste.

Starac ustane i pođe k zahodu. Iznenada se sruši. Ostade nepomično ležati na tlu.
Konobar priđe, opipa puls.

„Šta je starom prdcu“, upita mladić.
„Odapeo“, odvrati konobar.

Mladić ustane i priđe truplu.
Osvrne se.

„Mislim da bi smo mu trebali zaviriti u novčanik.“
Konobar izvuče novčanik iz starčevog džepa.
„Dijelimo popla“, napomene mladić ugledavši debeli svežanj novčanica.
„Prebrojat ću na šanku“, reče konobar i vrati novčanik nazad u starčev džep.

Brojao je novčanice, konobar. Mladić je budnim okom pratio rad njegovih prstiju.
„Evo, 2300“, reče.
Mladić bez riječi uze novac i vrati se čitanju.

Konobar obavijesti policiju.
- 15:41 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

14.04.2021., srijeda

BAŠ POPUT DEMI MOORE

Posvađao sam se Azrom. Evala, baš sam se gadno posvađao.
Zalupio sam vratima i čitava se kuća stresla.
Na ulici sam žurno počeo hodati. Gotovo sam potrčao.
Hodao sam dugo te napokon dosegao birtiju gdje su se skupljali književnici i ostali umjetnički polusvijet.
Stao sam za šank i počeo se cugati.
Bilo je jasno, ovo s Azrom neće ići.
Pa sam počeo cugati još više.
Slab sam na rastanke. Čak i kada nisu moji. Recimo kao tinejđ–boj jedne vrele ljetne noći lio sam suze na finalnu scenu Splendor in the Grass (1961). Završni dijalog između Warrena Beattyja i Natalie Wood zbilja me rasturio. Ali totalni slom doživio sam, evo priznajem, prošle jeseni, na kraju Blue Valentines (2010), pola sata nisam prestao ridati… Vražji Ryan Gosling! I prokleta Michelle Williams!
„Daj još jednu“, rekao sam konobarici vulgarnog lica.
Na šanku mi se pridružila Djevojka u crnom. Započeli smo polupjani razgovor. Ne sjećam se o čemu smo pričali. Mislim da sam mudroserio o Proustu – ili nečem jednako bezveznom – kada me je usred rečenice presjekla pitanjem:
„Što bi učinio da ti je ostalo mjesec dana života?“
Osjetio sam nelagodu.
Čekaj, zar ti je ostalo samo mjesec dana života, upitao sam. Dakako, samo u mojoj glavi. Uputiti to pitanje izravno i naglas činilo se krajnje neumjesnim.
„Nemam pojma, morao bih razmisliti“, odgovorio sam.
„Pa razmisli…“
„Stvarno ne mogu razmišljati o tome sada… imam dovoljno problema… „
„Ok, ali obećaj da ćeš razmisliti.“
„Obećavam…“
Nastavili smo piti i razgovarati još neko vrijeme, a onda sam odlučio poći. Valjalo je skončati to s Azrom. Zabiti posljednji čavao u lijes našeg odnosa.
Djevojka u Crnom zapisala je na računu svoj telefonski broj.
Nisam je planirao nazvati.
„Sjeti se što si obećao“, rekla je na rastanku.
„Što?“
„Da ćeš mi javiti što bi učinio s preostalim vremenom… „
„Da–da, svakako …“
Izišao sam na hladnu zimsku ulicu. Bilo je oko jedan izjutra. Ulica Chaim Soutinea gadno se izvijala. Satima sam teturao do periferije. Nisam imao novac za taksi. Nisam imao novaca uopće. Bio sam pravi gologuzi umjetnik. Usput sam povratio barem dvadeset puta. Gadnu crnu žuč mog odnosa sa Azrom.

Bilo je to prije 20 godina.

Mjesto na kojem pišem ovaj tekst moja je ladanjska kuća. Maločas sam naložio vatru u kaminu. Obično prije nego li potpalim vatru starim novinama bacim pogled što unutra piše.

ŽELIM BITI LIJEPA KAO DEMI MOORE!


bio je naslov članka koji mi je privukao pažnju.

Saznavši da boluje od neizlječivog tumora na mozgu, dvadesetdevetogodišnja Britanka, stanovita B.C. odlučila je ostvariti svoju najveću želju – podvrgnut će se nizu kirurških zahvata ne bi li što više nalikovala na omiljenu glumicu– predivnu Demi Moore. Cijena kompletne estetske intervencije iznosi 60.000 dolara. Kako joj za izmjenu izgleda manjka novac, B.C. namjerava rasprodati imovinu na eBay-u. Bizarna vijest doprla je i do same glumice koja je putem Twittera pasioniranoj obožavateljici poručila da se ne upušta u taj rizičan pothvat.: 'You're beautiful just as you are!' zaključila je Demi na kraju tweeta.
„Prijatelji misle da sam potpuno luda kada uopće i pomišljam na sve to, ali ja to priželjkujem i snivam već godinama, a posebice sada jer vjerujem da će mi ta promjena uljepšati preostalo vrijeme – izjavila je B.C.»

Krajnje neobična posljednja želja… ili originalno falična.
Jasno, odmah sam asocirao Djevojku u crnom. Nikada je više nisam susreo. Ako sam je i susreo nisam je prepoznao. Kako bilo, dužan sam joj odgovor, a on glasi: ništa spektakularno ne bih učinio. Ostao bih tu gdje jesam s namjerom i željom da preostale dane provedem s ljudima koje volim. No u ono vrijeme, prije dvadeset godina, smućeno bih napustio kliniku za tumore, krenuo niz ulicu i ne bih se zaustavio sve dok ne bi dosegao ocean, gadan sivi hučući Atlantski ocean. Na pješčanoj plaži ispio bih čitavu bocu ukradenog Jim Beama i zaplivao u daljinu…


Billy Joel - Just the Way You Are
- 11:52 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

09.04.2021., petak

WELL, HELLO DOLLY



Petkom, nakon posla, cugamo kog Grobara.
Potom odemo doma, nešto čalabrcnemo, pa se opet skupimo kod Debilčeka.
Naravno, kad smo i sami debličeki.
Ha-ha-ha…
Onda cugamo, a katkad se i napušimo pa ogladnimo.
Zakaj ti to pričam?
U prošli smo se petak napušili i ogladnili kao sto gladnih vukova!
Sjeli smo u džip i odvezli se 30 km do farme ovaca.
Uvukli smo se unutra.
Crni je u ruci stezao čekić.
Prišao je jednoj ovci i tup.
On tup, a ovca beeeee…
Neće da se sruši.
On opet tup.
Ovca opet beeeeeee…
Pa zbriše.
Crni za njom.
Valjamo se u blatu od smijeha… naravno prigušujemo smijeh… nećemo da nas skuže…
Tup tup tup … lupa Crni dok je ne usmrti.
Ubacimo ovcu u prtljažnik i klis…
Smijeh ne prestaje…

Scena druga: u Lakijevoj smo garaži, ovca je razapeta nasred prostorije, krv otiče u neku posudu, kantu štoli, Pipo joj dere kožu, no pijan je i napušen i traljavo mu ide…
Smijemo se… čitavo vrijeme se smijemo…
kako glupo… bože, kako glupo… ali jebiga, gladni smo… pijani, gladni i napušeni.
Trančiramo na smjenu, bacit ćemo odreske na roštilj jer za ražanj nemamo uvjete…
Miki let lampom pali vatru…
Stavljamo ovčetinu na užarenu rešetku, meso cvrči, oh, divno miriše…
Dok čekamo da se meso ispeče opet ispijamo pivu, i opet pušimo đoju, to jest ono što je ostalo od đoje, i onda jedemo.
Ima u tom našem činu i druženju nešto dublje od pajdaštva, nešto dublje od zabave i p'jane pustolovine, nešto plemenski, nešto iskonski divlje.
Osjećam se živim, stvarno živim, dok zubima trgam meso s plećke.
Dečki, jebi ga sve je ovo super ali možda smo nekom ubili curu, kažem.
Da bila je to lepa ovca, veli Čuki.
Gazdina mezimica, nadoveže se Pipo.
Povrijedili smo mu osjećaje, Miki će.
Koga će sada da gazda guzi, šmrcne Pipo.
Možda naoružan jurne u osvetnički pohod, primijeti Laki.
To bi već bio zaplet, već vidim naslov u Yutarnjem: zoofiličar u osvetničkom pohodu masakrirao petoro ljudi.
Rekoh, dosta, sada me već puca paranoja, samo treba da ovdje osvane neki nadrkani baja…
I fakat, tek što sam to izrekao, eto ti njega, frajer u kompletnoj vojnoj opremi.
U rukama kalaš.
Veli, štaje dečaci, zar ne znate da nema besplatnog doručka?
Cuki se usrao, ustaje, sve ćemo platiti, kaže.
Ne možete da platite. Ubili ste Dolly. Voleo sam je snažno.
Čekaj zar si stvarno jebao Dolly, zine Čuki u nevjerici.
Nisam je jebao, drekne ovaj, vodili smo ljubav ti izopačeni gade!
I ispali pojedinačni metak.
Opsa, ode Čuki.
Crni ustane i krene po svoj čekić.
Pucaj ovcojebu pizdatimaterina, ustane i Miki te razdrlji košulju.
Bam! – ode i Miki.
Ja se bacim na pod. Čekam.
Crni zgrabi čekić s banka i baci ga kao tomahavk. Baci ga nevjerojatnom brzinom i preciznošću. Pogodi ovcojeba nasred čela. Zatim se vrati na svoje mjesto i nastavi jesti kao da se ništa nije zbilo.
A tako Laki, Pipo i ja. Štaćeš, glad je glad.
Ha-ha-ha.
Serem.
Ali sve ovo do roštilja je istina. Smazali smo ovcu i pozaspali na dvorištu.
Nije nam prvi put da radimo sranje. Ponekad provalimo u kakav kokošinjac, ili peradarnik, zatučemo patke guske purane .. uzmemo si što nas volja…
Nije mi žao. Gade mi se ti glupi seljaci, ti opegeovci i njihove glupe seljačke žene. Njihovi glupi seljački životi.
Ja stvarno obožavam ta naša druženja petkom, ali postaje zamorno. Jučer mi se, evo, nije dalo izići. Ostao sam kući da gledam TV. Rekao sam pajdama: čujte dečki, ali mislim da imam Covid 19!
Prvi film bio je o nekoj mladoj narkomanskoj droljici.
Film je bio bez veze, ali privukla me glavna glumica. Velike sise, zamamno dupe, a lice k'o u polusnene Snjeguljice koja tucanjem želi biti vraćena u život.
Kat Dennings, našao sam na netu.
Pa dobro Kat, ti mala perverzna židovska droljice, sad ću da te izjebem. Jebat ću te do svanuća, a onda ćeš mi napraviti sendvič s šunkom cvrkutavim glasom pjevajući Somewhere over the rainbow…
Izvadio sam kitu, pljunuo u šaku i šljap-šljap-šljap…
Onda sam gledao Umri muški 5.
Ostarjeli Bruce Willis bio je krajnje neuvjerljiv. Neki muškarci grozno stare. U vlastitom tijelu osjećao sam manjak Bruceove životne sile, njegovu tromost i mlitavost. Baš tužno.

Judy Garland, Over the Rainbow
- 11:25 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

01.04.2021., četvrtak

Reckajući gospodina Micheauxa /intermezzo/


Hannah Hoch

– Dan Svete obitelji, Sabin; Liberije; Trpimir

Sunčan dan. Dan pred Staru godinu. Srčem kavu i prisjetim se riječi turističkog rabotnjika Argusa od nekidan: pa on ti pol godine svira violinu na ulicama Utrehta, a pol godine je ovdje, na Tomislavcu, u bivšoj zgradi Gestapa.
Svira što?
Kako što?
Klasiku, starogradske, kafanske, svira kurcu– što?
Ne znam.

Argus, baba tračara, govori o poluslijepom Glavurtićevu sinu.
U ostalom bolje da je tamo, ovdje im je propao pajzl predkućom u kojem su se hranili, dodaje Argus češkajući mošnjice.
Argus, tip sa stotinu očiju na trupu pod balonerom kaki boje. Kada se u rijetkim prilikama razgoliti prizor je prilično jezovit. Pogotovo što je on i ponosni vlasnik tri uha (na svakoj podlaktici!) te neuglednih podpazušnih ženskih organa. Njegovo građansko ime je Borna K. i vlasnik je ordena zvijezde Danice. Kao takav – Borna+Danica, a ne Argus – mrzitelj je svih oboljelih od Hrvatske. Da se njega pita – Bornu - on bi sve njih tata-rata-ta-ta-ta pred zidom, po kratkom postupku, bez suđenja.
Svoje dnevničke bilješke Argus uvijek započinje zapisujući datum i imena svetaca iz katoličkog kalendara – vjera i djela! U događajima koji su se zbili na isti datum traži fraktalni uzorak Svemira. Pa recimo tako da se na današnji dan, prije dvadeset godina, Von Luovski proglasio Velikim Klasifikatorom.
U trenutku kada sam zapisao gornju rečenicu na mene se sručio gadan pljusak akronima.
3M A&W AT&T BMW BVD CVS GEICO ESPN EPCOT H&R H&M HSBC IBM - JBL L.L. Bean M&M MAC NBC PAM NERF REI SPAM TASER TCBY T.G.I Fridays UPS WD-40 WWE YAHOO YKK INTERPOL NATO OPEC ISO OSHA WHO UNICEF YMCA WWF NASA HUD ALU ADU DUB IPAC TTI AMTM
Netko je sjeo na zvono na ulaznim vratima.
Netko je kat iznad počeo turirati motorkotač.
Susjed Marko, prva vrata slijeva, počeo je urlikati na svoju mater – UMRI UMIRI KURVETINO JEDNA…
Na ulici lavež pobješnjelih cucaka.
Mobitel je zazvonio u isto vrijeme kada i fiksni telefon.
Penumatska bušilica počela je da štekće.
Smetlarski kamion bučno je žvakao kontejnersko smeće.
Radnici tvrtke za održavanje gradskih parkova, travnjaka i drvoreda startali su flakserice i motorke.

Prekidi. Prekidi bez obeštećenja. Kroz čitav dan samo isjeckanost, isprekidanost, nakosano mišljenje (pomućen-remećen mir). Nemoguće je usredotočiti se! Ti nervozni komadići života! Ti agresivni ometači duha! Ti nasilni proizvođači nespokoja! Divljaci! Umno ili duševno živjeti, nedostižan je svemir. Moguće je – tj. eventualno je moguće - pod pokroviteljstvom noći, u dubokoj sibirskoj zimi, na minus dvadeset, kada ne dere vijavica dubiti svoje misli. Ili povremeno se zavući u grobnicu Weissmullerovih te na vretenu presti osnove budući teorija.
U jednom trenutku nastupilo je utihnuće, sve je prestalo osim zvonjave na vratima. Nevoljko sam ustao i otvorio.
Kožna suknja. Cicke pod mucastom roza majcom. Napućene usne. Noge vitke. Kurva.
Ja sam reinkarnirani Veliki Klasifikator, rekla je.
Von Luovski? upitao sam.
Glavom i bradom.
Ne vjerujem.
Da bi dao vjerodostojnost svojim riječima ispričao mi je par taksonomijskih zgoda iz prošlih vremena koje smo mogli znati samo on, ja i Assange «koji mijenja mobitele kao čarape». Imam poruku za tebe, rekao je, čuvaj se Glavurtića, na putu je da nas raskrinka. Počeo odavati imena koja upućuju na našu organizaciju: René Alleau, René Guénon, René Roerich, René Eliade…

Tada je odzvonilo Glavurtiću. Mislim, odzvonilo u mojoj glavi. Zgužvao sam ga i bacio u koš. Uzeo sam škare i počeo reckati Micheauxa. Oh, kako sam ga samo isjekao, prearanžirao mu unutrašnjost na tragu Hannah Hoch, polijepio ga nazad i servirao za ručak. To malo papira i vode bilo mi je dovoljno da proguram kroz dan.

Isjeckani MichauX ili invencija krvoporlića 2

jesmo li svi na broju
da gospodine zastavniče
jesmo li spremni za krvoproliće
da gospodine zastavniče
imate svi bodeže
da, gospodine zastavniče
jesu li vam bajunete naoštrene
da, gospodine zastavniče
puščane cijevi nadrnčene
da gospodine zastavniče
u redu krenimo
sastajalište je bilo kod Debelog Leša
on je bio polutopao
za našu stvar
izgovorio je mlitavo
nismo mu zamjerili manjak gorljivosti
svaki čovjek bio nam je važan
pogledao sam na sat
brojke su se vrtjele unatrag
bilo mi je posve svejedno
duša mi je povazdan bježala iz tijela
htio sam da sve ovo čim prije završi
imat ćemo napokon o čemu pričati, rekao je Warsy
bogami, biti će to dobra priča, nadodao je Katlisnky
glume junake a plaše se, više od svega žele disati, gnušao sam sam
evala, kad ovo prođe ću smazati čitavog janjca, oglasio se Neretvanski
a ja ću kozlića, javio se Blajburgovski
ja ću u kurve, reče Brzinski, jebat ću tri dana i noći
lokati i jebati, jebati i lokati, eto što ću učiniti
kukavice, pomislio sam, svi su oni jebene kukavice
začula se zvonjava s obližnjeg brda
Velemož smrti brusio je svoj sječivo
na kraju semestra ova će djeca
biti će svedena na tako malen dio duše da to više neće biti dovoljno
niti za slaboumnog, pomislio je Vodnik umoran
od vlastite sudbine i tolikih smrti
ginemo za slavu,došapnuo mi je Egon
neprijatelj možda jest nadmoćan, ali ako uspijemo pružiti otpor
o nama će se pričati kao o bitci kod Termopila ili opsadi Masade, dodao je
ne bih računao s tim, rekao sam
Bog je sa nama
ali i s njima je, ne zaboravi, ujedinjeni smo u Bogu i krvoproliću
ako ništa barem ćemo nagnojiti tlo
ti u svemu želiš vidjeti neki smisao i korist
pa zar se može drugačije
hodali smo preko vulkanskih stijena
cokule u zboru, pitomci Smrti
uskoro više nitko nije govorio
smirili su svoje glupe jezičine
utihnulo je i crkveno zvono
ostao je samo divlji lavež
crnog krvoločnog psa
još malo i tu smo

Gérard Grisey: Les Chants de l'Amour (1982/1984)
- 16:23 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>