Nakon razlaza s prvom ženom Reom ponašao sam se poput psa puštenog s lanca. Uživao sam slobodi do iznemoglosti. Dobrano mi se smučio prijašnji dobro-isprogramiran život. Ubacio sam u jednadžbu faktor slučaja i podivljao. Putovao sam besciljno, svaki dan bio sam na drugom mjestu koje bi odredio bačen novčić, pa ondje jebao i pio. Pio jebao i putovao. I čitavo to vrijeme niti jednom nisam pomislio na Reu.
Sjećam se, bio je kasno proljeće, ležao sam u bašći hostela, izvaljen u mreži za ljuljanje i pijuckao pivu. Dan je bio prekrasan. Pećice su cvrkutale. Kolobrić je bezuspješno nastojao popiti malo moje pive. Glavom mi je prostrujilo: ah, tko zna što je sada s Reom?
Nije da mi je nedostajala, niti mi je nedostajao njezin glas, nisam – čak niti podsvjesno – namjeravao stupiti s njom u kontakt, ili nedaj bože obnoviti našu vezu, ništa slično. Bila je to tek usputna pomisao, kao mnoge usputne pomisli koje iskrsnu dok čovjek planduje. Kako reče don Berekino: dokon um đavolje je igralište!
Iduće jutro probudio sam se s vrlo visokom temperaturom. Pričekao sam dan–dva da se zdravstveno stanje stabilizira, a kako nije, posjetio sam doktora Mublala. On mi je dijagnosticirao upalu pluća. Napravio sam RTG, dobio lijekove i za dva mjeseca bio sam manje–više kao nov.
Prošle su 2,5 godine od mog razvoda. Sada sam ponovo bio u vezi. Ksenija je bila predivna i vrlo emocionalno nestabilna žena. Emocionalni nestabilni poremećaj osobnosti spada u skupinu psihijatrijskih poremećaja koji se nazivaju poremećaji ličnosti. Te osobe su osjetljivije na stres, pa kod njih lakše dolazi do psihičke dekompenzacije uz pojavu tjeskobe, depresivnih ili nekih drugih smetnji. Ali to je blago rečeno. Tko nije živio s borderlajnerom taj ne zna što je Pakao.
Jednog popodneva zabavljao sam se uspoređujući Kseniju i Reu. Čak sam na papir nanizao njihove prednosti i mane. Naravno, Rea je imala daleko više pozitivnih karakteristika. Ubrzo me strahovito počela boljeti glava. Gutnuo sam dva Voltarena 500 ali nije pomoglo. Glavobolja me nastavila taličit do jutra, pa čitav dan, čitav tjedan, punih mjesec dana. Naravno, posjetio sam doktora Mublala. Uputio me na neurologiju. Ondje sam napravio CT i MRI glave. Slike su otklonile svaku sumnju na organski poremećaj. U međuvremenu strašne su glavobolje misteriozno iščezle. A završila je i moja veza s Ksenijom. U napadu iracionalne ljubomore nasrnula je na mene velikim kuhinjskim nožem i to je bio kraj.
Započeo je moj samački život.
Nije bio loš taj moj samački život, ali nakon nekog vremena samoća je postala teška. Ipak, nisam bio spreman upustiti se u novu međuspolnu avanturu.
Jedne večeri ležao sam u mraku spavaće sobe i razmišljao o Rei. Prisjećao sam se samo lijepih trenutaka, kao onda kada smo se odlučili poljubiti na baš svakom venecijanskom mostiću, kada smo s vrha Piazzale Michelangelo promatrali Firencu u bakrenom sutonu, kada smo u bacali novčiće u fontanu di Trevi da potraje naša sreća, kada mi je nježno pušila kitu u bordelu u Pompejima, kada sam je zakočio straga u Bois de Boulogne dok nas je iz prikrajka gledao napaljeni transvestit, kada smo se ševili u zabačenoj uvalici otoka Brača kao da plutamo u svemirskoj postaji Mir…
Izvadio sam kitu i olakšao se.
Sutradan – zubobolja. Upaljen umnjak. Izobličenog lica izgledao sam jezivo. Ponovo doktor Mublala i ponovo antibiotik, Medazol 400, – 3x1 na dan. Krasno! Nakon što se upala utišala otišao sam na dentalnu kirurgiju i pod lokalnom anestezijom izvadio zub…
Do tada sam već zamijetio uzorak. Dakle, svaki put kada pomislim na Reu – pa makar i usputno – ja obolim. Kao da je oko nje podignut nevidljivi štit što svaku moju pomisao (a time i moguću akciju spram nje) osujećuje i vraća u vidu bolesti.
Naravno, netko je bacio urok.
Ali tko da me urekne?
Odgovor se sam nametao. Gospoda Šefirović, Reina mama. (Rea nije vjerovala u vradžbine.) S gospođom Šafirović od samog sam početka imao problem. Toksična majka zdušno je radila na uništavanju psihe vlastitog djeteta: nabijala je Rei gadan osjećaj krivnje, čitavo vrijeme glumila žrtvu, u nebesa uznosilla Reinog brata Balatazara, prilično glupavog dečka, pasivno agresivno reagirala na neostvarena očekivanja i sl. S druge strane ja sam bio vrlo učinkovit protuotrov i sraz je bio neizbježan.
Gledajući unazad, jasno je vidljiv upliv negativnih entiteta što su potkopavali moj brak. Neki iznenadni ispadi, neki burni sukobi oko beznačajnih sitnica, pa nezainteresiranost za spolne odnose, nezainteresiranost za društveni život, povlačene u samog sebe, konstantan boravak u jednom prostoru, odvajanje od ljudi nisu objašnjivi drugačije nego kao djelo crne magije. Intelektualan i naivan kakav sam bio, potražio sam pomoć psihoterapeuta, umjesto da zakucam na vrata iscjelitelja, bijelog maga, sihr lječitelja, nadri–hećima, stravara, bilo kakvog čara–bara mambo–džambo šamana koji zna svoj posao.
Raspitao se i stupio u kontakt s hodžom. Hodža nije bio pravi hodža, samo su ga tako zvali. Ali bio je uspješan, skidao je uroke i salijevao stravu fantastično, tvrdili su preporođeni klijenti. Dogovorili smo tretman i ja sam otputovao u G., palanku u srednjoj Bosni. Hodžina kuća bila je na vrhu brda. Došao sam u petak u 17h. Rukovao sam se sa asteničnim dugajlijom gustih brčina ala Saroyan. Uveo me u svoj dom i posjeo na stolac sred kuhinje.
Opusti se, Mizarete, nije to strašno, rekao je pa počeo da uči neke sure.
Potrajalo je dok je izgovorio sve što je želio. Ništa nisam razumio. Potom je iz zagrijane pećnice izvadio posudu s rastopljenim olovom. Triput je njome opkružio moju glavu. Isto je učinio oko prsa i nogu.
Rekao je: „Od ovoga Kurana i olova i vode da te Alah sakloni i sačuva od svakakva belaja i bolesti. Amin. Da te sačuva šejtana, od šejtanskog šera, ženskog šera, dušmanskog šera. Amin. Tebe i mene da Alah sačuva, da Alah sačuva svu vjeru Muhamedovu, od svih dušmana, a da nam proširi Islam u srcima i čitavom svijetu.“
Stavi ruke na leđa, zapovjedio je, a ja sam poslušao. Crvenom krpom prekrio mi je glavu.
Osjetio sam miris spaljena drva.
Duboko diši, reče.
Dok sam inhalirao dim čuo sam ga kako nešto šapuće. Potom je puklo olovo. Zbilja je jako prasnulo.
Hodža mi je skinuo krpu s glave.
Pružio mi olovo.
Uzeo sam ga u ruke. Bilo je u jednom komadu, neraspadnuto, nezubljeno, špičasto i prijeteće.
Pun si džinova, Hazife.
Vala jesam, rekoh.
Sad ispij ovo, Hamdija.
Da ispijem tu vodu?
A jašta, Jusufe.
Pa otrovna je.
Gluposti govoriš, Mazide, ja nikad čuo nisam da se netko otrovao od salite strave.
Gledao sam ga.
Pa dobro, pomislio sam, ukoliko želiš nešto od vrijednosti moraš i nešto žrtvovati od vrijednosti. Hrabar život odvažno ide u susret ranama. Ispio sam vodu.
Hodža je zamotao olovo i tri komada spaljenog drva u papirnati ubrus. Potom je sjeo za kuhinjski stol te na uskom duguljastom komadu hartije počeo ispisivati magijski zapis. Stajao sam postrance i razgledao orijentalni ambijent, uzorak na ćilimu, bakreno posuđe, fino izrađene džezve i sl. Kada je završio, presavinuo je hartiju u oblik trokuta i pružio mi smotuljak.
Ovo uvijek nosi sa sobom, Mizete.
A ovo – dodao je pružajući mi ubrus s ugarcima i olovo – odnesi do rijeke, baci iza leđa i otiđi bez osvrtanja. Jesi li razumio, Hasane?
Razumio, odgovorio sam dodavši, koliko sam zadužio?
Mi ne uzimamo novac, Kerime, reče on.
Ah da, rekoh (bože kakva nesmotrenost!), onda mali darak za Vas.
Izvadio sam iz novčanika stanovit iznos i stavio ga na stol. Potom sam se zahvalio i izvezao iz avlije.
Vozio sam se kroz slikovit kraj. Mračio se. U jednom trenutku s desna sam opazio rijeku. Zastao sam i učinio što mi bi rečeno: bacio sam rastopljeno olovo i ugarke iza sebe te otišao bez osvrtanja.
Osjećao sam se dobro, smireno. Pripisao sam to učinku olova. Vjerojatno je do sada već počelo djelovati.
Kada dođem doma nazvat ću Reu! rekao sam naglas. Želim čuti kako se osjeća ta žena!
Bio je to čvrsta odluka no istovremeno i test. Ako me do Zagreba ne zaboli glava ili se ne pojave neki drugi simptomi, biti će to znak da je hodža napravio dobar posao.
Parkirao sam u garažu. I dalje sam se osjećao dobro. Pače, jako dobro. Ušao sam u stan, iz frižidera uzeo dvije pive, jedno sam odmah sasuo u sebe. Drugu sam ispijao polako. Potom sam u imeniku našao Reu pod nadimkom Cvjetić i stisnuo zovi.
Fleetwood Mac Peter Green - Black Magic Woman (Live Boston Tea Party) 1970
Post je objavljen 30.04.2021. u 15:21 sati.