(NOVA STRATEGIJA SUZBIJANJA ŠVERCA U JAVNOM PRIJEVOZU)
Sven Adam Ewin je objavio novu pjesmu. Nije loša. Ima taj stih – vidio sam zgodnu kontrolorku. Odmah sam se zalijepio za to. Poručio sam mu kako ja nikada nisam vidio zgođušnu, a kamo li zgodnu kontrolorku, sve neke brkate čobanke, te kako je zbog toga on sretan čovjek. Odgovorio mi je neka crknem od ljubomore. Naravno, frizirao je stvarnost u svrhu poetizacije. Nisam mu zamjerio, ne ovog puta. Međutim, stih mi je dao misliti. Na tragu stiha i načela seks prodaje sve, a ujedno i miroljubive Gandhijeve politike nadošao sam na rješenje kojim bi se moglo suzbiti švercanje u javnom prijevozu. Domišljato je i djelotvorno. No ZET-ov sindikat tvrdi drugačije: duge cijevi su efikasnije! Poslušajmo, dakle, o čemu se radi:
23. svibnja 2016., nešto prije osam i trideset, gospodin Leon Kurwinski izišao je iz svog stana u Masarykovoj ulici i zaputio se prema Trgu bana Jelačića, gdje je točno 15 minuta čekao tramvaj broj 11 koji ga je trebao povesti u Maksimirsku. Namjeravao je izići kod Zagrebačkih plavih i odatle pješke produžiti do prostorija HZZO-a u Klovićevoj 1, ondje podići novu zdravstvenu iskaznicu i nastaviti na posao. Ušao je na srednja vrata vozila pa se smjestio kraj prozora. Tramvaj je lijeno klizio Jurišićevom. Iznenada je gospodin Kurwinski iza sebe začuo glas… Ali evo ga, gospodin Kurwinski je upravo sa nama! Najbolje da nam ispriča svojim riječima. Dakle, gospodine Kurwinski, možete li nam reći što se to jutros zbilo?
- Prije svega dobar dan i pozdrav svim slušateljima. Dakako, da mogu. Bilo je negdje oko devet sati. Vozio sam se tramvajem broj 11 u smjeru istoka. Imao sam za obaviti neki posao u HZZO-u. Taman sam u glavi postavljao misaoni eksperiment na kojem bi mi pozavidio svaki profesor filozofije induktivnih znanosti, kada sam iza sebe začuo.
- Vozne karte na pregled, molim!
Umah sam se narogušio, napuhnuo, pripremio za svađu, fizički okršaj. Osvrnuo sam se napadno, spojenih obrva, a predamnom su stajala dva vrhunska komada u utegnutim kožnim uniformama, s kožnim šapkama na glavi i srebrnom metalnom pločicom na kojoj je bilo ugravirano - ZET. Pogled mi je pao na duboki dekolte, jedre grudi, pa još niže, na zanosne bokove, i niže, preko kratkog minjaka, na tanke i lijepo oblikovane noge u porno štiklama. Stao sam kao ukopan.
- Ku-ku, kartu gospodine!
- A? Ha? Što? Kako?
- Karticu ...
- Žao mi je, nemam kartu – rekoh.
- Nemate kartu – iskreno se iznenadila prva. (Nalikovala je na plavušu iz Abbe, kako li se ono zvala? Aghata? Ne – Agnetha! - E, nju!)
- Ne – priznah poljuljane agresivnosti.
- Vi ste zloćko, zar ne – javila se druga, brineta, zatreptavši umjetnim trepavicama; ta je pak nalikovala na Anni Frid, brinetu iz Abbe.
(Hi-hi-hi, zasmijuljile su se.)
- Pa jesam – rekao sam dok mi se licem razvlačio glup osmijeh.
- Vožnja bez karte, najskuplja je vožnja – upozorila me je plavuša.
- Da-da, znam to – rekao sam.
Srce mi je počelo mahnito tući, dlanovi su se znojili, a mozak davio u koktelu ljubavnih izlučevina: oksitocinu, dopaminu, feniletilaminima i tko zna čemu sve ne.
- Ali mi smo dobre vile. Dopusti ćemo vam da se ovaj put provučete. Kupit ćete običnu kartu i paziti da se više ne ponovi – rekla je plavuša mrdajući kažiprstom pred mojim nosom kao da kori nestašnog dječaka.
- A ne, nećemo tako! Drsko sam se švercao i platit ću tih 200 kuna kazne! Platiću i dnevnu kartu, ako treba - pobunio sam se.
- Pa sad, ukoliko baš insistirate – brineta će.
- Naravno da insistiram!
Brzim i odlučnim pokretom izvadio sam novčanik i pružio novac.
Plavuša je ispisala kaznu. Dala mi dnevnu kartu.
– A ovo je za pićence – dometnuo sam pružajući još sto kuna.
- Gospodine, to se kosi s pravilima, ne smijemo uzeti – upozorila su me.
- Naravno da smijete, poklon u vrijednosti od 500 kuna za gradske službenike ne smatra mitom, pouzdano znam.
- U tom slučaju...
Uzele su novac i sišle na sljedećoj stanici. Zanosno su njihale bokovima. Čeznutljivo sam gledao za njima. Mahnuo im. One su domahnule natrag.
- Bože, krasnih li djevojaka – pomislio sam.
Tek nakon tri stanice sinulo mi je što se zapravo zbilo. Kao zadnji naivac upao sam u seksualnu klopku! Te mlade žene imale su neospornu polnu moći i netko pametan u ZET-u našao je način da ih iskoristi. Njihova izrazito seksualna pojava bila je, rekao bih, pojačana zabranjenim Moschus Wild Love parfemom, a nije im bilo strano niti znanje hipnoze. Obuzela me srdžba, ali jebi se druže, bilo je kasno. Mogao sam se samo nadati da sljedeći put neću nasjesti na isti trik. Ali uvijek sam nasjedao na taj trik. Tu naprosto nema pomoći.
muzika za ugođaj: Hasta Mańana, Abba
Post je objavljen 31.08.2016. u 09:00 sati.