odmak

utorak, 19.05.2015.

Nikad više ozbiljno

Dvije stvari:
1.
U dičnom glavnom Gradu nedavno je čovjek, koji je u samoobrani ubio drugog čovjek, a rečeno je na teveju sa Prisavlja (garancija istinitosti) i još ponekoj tiskovini (Apsolutna ISTINA) da je ubijeni bio ubačeni agent naših Vlasti i da ga je ubojica, taj čovjek, koji je to nedjeljno jutro odlazeći sa nedjeljne mise smirene i čiste savjesti odlazio kući i sam ubijen od nepoznatih lica.

Potpuno nesređena i kobasičasta rečenica nema zaključka pa ću morati napisati još jednu prosto raširenu kobasičastu rečenicu, a koja glasi:
Ubijeni čovjek s nedjeljne mise ubio je u samoobrani, u nekom blisko-prošlom vremenu,ubačenog agenta naših Vlasti tako što mu je zapovjedio, čini mi se pred svjedocima, da klekne i onda mu mirne savjesti ispalio nekoliko metaka u glavu.

Ostavio je pritom nekakav pištoljčić kraj njegova mrtva tijela, kojem je ubijeni navodno ugrožavao život čovjeka, i mirne i čiste savjesti otišao svom domeku, ili već negdje, možda na misu. Oprosti mi Bože što Tvoje predstavnike i opunomoćenike ovdje na zemlji, stavljam u ovaj kontekst jedne i druge Vlasti.

(Tu moram spomenuti krilaticu koja ovom domovinom leti sa cvijeta na cvijet i na sve njihove oprašivače, a glasi: Svaka zemlja ima svoju mafiju, a Mafija ima svoju zemlju Hrvatsku.(ne sviram klavir, ali svirat ću kad-tad)

- Jasno je da su naše Vlasti, neka već institucija koja misli isto kao i ostale SAMOSTALNE I NEOVISNE institucije od svake vlasti i politike, zaključile se da se radilo o ubojstvu u samoobrani – tzv olakotne okolnost koje su ga ostavile, samo njima tim vlastima, na oslobodi, ali mu je ta sloboda ipak došla glave
.

2. (druga stvar)

Pišem nešto o radu,ali i duhovnosti- upozoravam ateiste ali i teiste da taj naziv nema veze s vjerom nego s nastojanjem svakog radnog čovjeka (ali i neradnog) da svoj život, svoj identitet, zadovoljstvo, ljubav i sreću nađe u svakom vidu svog života pa radilo se i o radu i iskorištavanju čovjeka po čovjeku.

I tako zaronim u svašta. Kvraguc . Prijateljica i ja za svaki smo se ispit spremali tako da bi nam soba bila puna debelih knjižurina i enciklopedija.
Prijatelji bi navratili i odmah otišli. „One dvije opet oru“, bio bi komentar.
I tako za jedan mali seminarčić kopam po raznim člancima i nešto knjiga, ajd' da vidimo, mislim se- Što to Rad jest.

Nije bezrazložno crvenim slovima, koje malo bacaju na rđu. Pročitala i Marksov 'Otuđeni rad'.

Svi znamo onu: Tko ne radi ne treba ni jesti?
Na kakvu se to vrst rada odnosi? Možda na ono pravo oranje na njivi ili za nekom robotiziranom makinjom u tvornici. Kao u Chaplinovom filmu 'Moderna vremena'.

Neću vas zamarati ali kroz povijest rad je uvijek bio tlaka i nekako se uvijek vezao uz muku i nezadovoljstvo. Tako su ga uglavnom svi doživljavali. Čak kad gledate etimološki izraz za rad:

Travail – francuski potječe od lat. Tripalium, a ta riječ označava spravu za mučenje koju čine tri štapa.
Grčka ponos, riječ za rad, znači tuga.
Njemačka Arbeit- označava tegobu i nevolju.
Hebrejska avodah ima etimološko porijeklo kao i eved- a to je riječ koja znači rob.

Mogli bi tako u nedogled, ali više-manje je jasno o čemu se tu radi.
Ali, danas nakon godina iskorištavanja čovjeka po čovjeku pokušavamo osmisliti,a i onih krasnih godina kad su radnici samoupravljali, ako možemo, taj negativni pojam i prizvuk, a i sami čin da nam rad, u manjem djelu čovječanstva- bar na Zapadu, ili bar onih koji mogu birati, bude ujedno i zadovoljstvo.

Jedan od mojih mlađahnih prijatelja kaže: o čemu govoriš ja sam duhom i tijelom 24 sata u svom poslu. Istina je. No on radi umno što se do nedavno nije ni smatralo radom.

Kao oni prvi veseli filozofi Grci koji su šetali vrtovima i sa svijećom u ruci tražili čovjek, a koji su govorili da rad i filozofiranje ne idu zajedno. Da se filozofiranje odvija u dokolici i da je to jedino mogući način života za filozofa.

Filozofiranje je rad na samom sebi- Wittgenstein
Malo su, generacije koje su došle poslije njih, pretjerivale u toj tvrdnji, jer pažljivo ih iščitavajući vidjelo se da nije posve tako.

Neću više gnjaviti, ali čini mi se da je Domovina Hrvatska na pravom putu. Na prvom smo mjestu u ujedinjenoj Europi po ljudima koji ne rade. Malo kruljenja želučeka- pa što to nikome ne smeta i tko im je kriv što se ne bave politikom.

Sve sam filozof do filozofa, jer je dokolica slađa, a i RAD NA SEBI je jako, jako važan. A u tu grupu se ubrajaju i djeca tih 'filozofa'- ne zaboravimo žene.

Najme u jednom sličnom seminarskom radu o radu spominjanom u Bibliji vrli pisac kaže da je i Bog radio jer je stvorio sve što postoji i samo se jedan dan odmarao.

„Prema Bibliji čovjek nije samo muškarac nego i žena“, piše vrli pisac. Nego i žena-Asti ga Mande, čudili bi se stari Splićani- ili „Ljudi jeli to moguće!“- ajde sjetite se tko je to govorio.

Imam još puno toga za reći, ali neću. Neka bude moja zadnja, ali možete štogod i vi nadopisati. Svaku cijenim.

Oznake: samoobrana, rad

19.05.2015. u 09:19 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.05.2015.

Malo objašnjenje

Dr N. je došao na kraju. Kad je već droga bila iza nas, a pojavio se alkohol, kad više nisam imala snage voditi ga za svaku sitnicu u Zagreb.
Slaba volja mog sina. Nemogućnost psihe da se sudari sa stvarnošću. Do tada smo svaku krizu rješavali u Zagrebu. Tamo nas je čekao dobri i punog srca dr. Sakoman, kojeg su iz tko zna kakvih razloga maknuli iz posla u kojem je učinio toliko dobra.

Preskakali smo Split, jer su u bolnici bile 'moralne' veličine koje su slušale svoje sonorne vrlo 'pametne' glasove, i ljubile svako jutro svoju sliku u dnevnoj štampi.

Ovaj svijet živi od površnosti i na površnosti. Medijske osobe. Ljudi od papira koji žive kroz žutu štampu, a sve je žuta štampa. Ozbiljnih novina nema ili se postepeno gase.

„Što biste htjeli kolegice, pa vaš je sin prošao delirium tremens, on je alkoholičar.“

Prezir, prezir koji me poklopi, obavije: Kriva si, kriva si- ti si mu majka- tako si ga odgojila. Ono kolegice još je više istaklo moju nesposobnost i krivnju. Sjedili smo kolega i ja po raznim medicinskim tijelima. Poznavali smo se na taj način pa je imao nekog respekta prema mojim 'funkcijama', određenom trudu, ali ukopavalo me u moj jad još više.

Hoću li znati objasniti ozračje moje obitelji. Mojih gena koji žive, životare bačeni na rub vrijednosti: domoljublja- u tom smislu stradanja kroz generacije, potom odgoju kojemu se rugaju, napravi to pošteno- u obitelj su nam se pridružili poštenjaci, prezime koje izaziva čuđenje, a ponekad i ruganje.
Imaj sućuti. Budi samilostan. Radi po pravdi. Preispituj sebe, da ne govorim o Bogobojaznosti čak i kod onih članova obitelji koji kažu da su ateisti. Oni taj transcendentni moment nazivaju svemirskom pravdom.

Kad sam bila dijete (mislila sam kao dijete, od mene se očekivalo da odrastem, ali…) baka i mama stavile bi mi za Božić, Uskrs i razne druge prigode koficu napunjenu darovima i slale na vrata siromašnih obitelji. Čula sam ih govoriti: Bit će im lakše kad to donese dijete. Crvenkapica na koju su vrebali vukovi. Generacije moje obitelji odgajane su kao male crvenkapice.

Moji sinovi su bez sumnje crvenkapice. Koliko god me to plaši i koliko god upadaju u razne nedaće- od najstarijeg kojeg odgoj i narav odvela u bijeg od stvarnosti, srednjeg koji uz svu svoju naobrazbu i pamet životari u dalekoj Švedskoj (nikome ne ide u glavu- pa to je Švedska, blagostanje itd) do najmlađeg koji se ubija poslom, koliko god strepim ja sam u svojoj duši ponosna i volim ih zato jer su ostali crvenkapice.

Dragim čitateljima moga bloga, kojeg pišem jer sam ponekad slaba, a opet čini mi se da moja slabost i moje životne prilike mogu pomoći jednako slabima, kao što sam i sama moram reći:

Moj je najstariji sin je zahvaljujući prvenstveno sebi, svojoj volji, uz pomoć Boga, obitelji i mojim nastojanjima sad dobro. „Dobro“, iako bez pravog posla, a opet na zemlji uvijek ima što raditi.., ali uz ženu koja ga slijedi i pomaže mu i četvero djece sigurno sretniji čovjek nego mnogi drugi.

Najgore je iza njega i iza nas. Moje trenutna okupacija pisanjem sa sudrugom u tom pisanju, vratila me u one grozne godine patnje mog sina, obitelji i mene. Zato, kao da ne mogu misliti na ništa drugo, pa pišem o tome.

Nije dobro za mene, ali svaku sam svoju knjigu, svoje pisanje popratila s mukama i tu nema pomoći.

Oznake: crvenkapice

10.05.2015. u 10:55 • 12 KomentaraPrint#

petak, 01.05.2015.

01. 05. 2015

Gledaj N., cijela ova priča, tvoja borba protiv, kako smo ga oboje nazvali istinskog Zla je neobjašnjiva, ako ne spomeneš događaj koji je utjecao na tvoj novi pogled na svijet i na tvoj vlastiti život.

Čini mi se da je ključni trenutak bio saobraćajna nesreća koja se dogodila davne 19 neke god. Naime, do sada si, kao u nekoj potrebi za katarzom, nekoliko puta ispričao, meni u ovoj mojoj kuhinji, misli koje su ti jedne noći u bolnici, nakon što si bio u nepodnošljivim bolovima, prolazile kroz glavu.

Ako ne opišeš tu noć kad je fizička bol koja je trajala danima postala neizdrživa i kad si se počeo moliti nekom biću- nazovimo ga Bog o kojem do tada nisi mislio, i ništa nisi znao, nikome tko te poznaje neće ovo tvoje pisanje biti jasno.

Sjećaš se, odmah na početku i ja sam te pitala: „ Što želiš postići s pisanjem? Pišeš li neku vrst autobiografije za svoju djecu, za svoju obitelj? Ili je tvoja potreba za pisanjem ogorčenost nakon .........., a pravna država nije tada kao ni danas reagirala.“

Ti si rekao: „Ne, ni govora. Moja je čvrsta odluka razotkriti zlo djelovanje Narko-Demona i njegovih vojnika.“

Zaboravio si, možda, da sam ti tada rekla: „Ali,ako ti nisi počinio nikakvo zlo, ipak si se nalazio u krugu u kojem se to zlo nalazilo. Zaboravio si da sam rekla kad sam spomenula tvoje ime, da je moje društvo u glas uskliknulo:

- Pa, to je čovjek iz kriminalnog miljea.“

Sjećam se da si me začuđeno pogledao i da ti to mišljenje o tebi, mojih prijatelja, ni najmanje nije bilo drago.

Poslije nekoliko mjeseci našeg intenzivnog druženja, razmjenjivana misli sjedeći preko puta jedan drugome, i vrlo čestih telefonskih razgovora, ja sam te, čini mi se, upoznala. Ušla sam u tvoj životni put i mogu reći razumjela razloge tog puta.

Više ne krzmam u namjeri da ti se u toj borbi priključim. Prošla sam tu svoju borbu s Narko-demonom na svoj način. Uz pomoć Božju, jer kad vrtim film unazad sva bi muka mog sina i moja bila uzalud da nisam imala čvrstu vjeru.

Znam da će to zvučati mnogima primitivno,čista ljiga, kako smo svojevremeno govorili, ali moje molitve majci Božjoj dale su mi snagu da izdržim u borbi za izlječenje mog sina.

Govorila sam joj: „Ti, koja si prošla tolike boli zbog svog sina, razumjet ćeš me. Molim te, ako treba umrijeti pomozi da umremo i on i ja, ili mu pomozi da se otrgne iz tog pakla Droge.

Nisam, do susreta s tobom, razmišljala da se uključim u bilo kakvu borbu protiv Narko- demona i njegovih vojnika, pošto sam znala, mislila, da se protiv ogromnih zarada u tom zlom poslu ne mogu svojim slabim snagama ni na koji način suprotstaviti.

Ali, evo pridružila sam ti se mojom malom pomoći u tvom pisanju.
Eto zato, ovaj tren, mislim da je potrebno pisati o toj noći tvog preokreta, svojevrsnog tajanstvenog pogleda u samo srce Dobra, koje je od tebe napravilo osviještenog čovjeka.

Čovjeka, koji će u miljeu u kojem si do sada živio, znati izabrati između zla i Dobra. Stati na stranu Dobra pod svaku cijenu. Izgrađujući sebe. Pokušavajući stvoriti bolji okoliš za sebe, svoju obitelj ali i za nas ostale.

Djelujući u nadi da će i vojnici Zla početi razmišljati o tome kakav život
vode i što rade čovjeku i čovječanstvu.

Uvjeravaju te da je to unaprijed izgubljena bitka. I ja sam tako mislila, ali javlja se u meni i drugo razmišljanje.

Potrebno je pokušati. Potrebno je biti glasnogovornik Dobra. PR ( public relations, piar – prava „hrvatska“ riječ) Dobra i nadati se, čvrsto vjerovati da će tvoja i moja katarza pokazati da se to može.

Oznake: borba

01.05.2015. u 10:38 • 11 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra