morsky blog

utorak, 24.05.2011.

ma nije baš bio post za naslovnicu



Ma, ljudi, samo sam se šalila u prošlom postu! Nemam ništa protiv himne. Dapače, mislim da je jedna od lipših. I naravno da je to pristrano mišljenje.
Samo sam malo ironizirala. A nisan ni to, nego nisan baš nešto imala inspiracije, na radiju je svirala pisma koju sam, kad je davnih dana bila friška, slušala neumorno po 16 puta za redom, volume na najjače. Ista stvar koju meni sada priređuju moja dica. Jer ja to zaslužujem.
A naslov pjesme - Road to Nowhere - mi je zazvučao tako prikladno za ovo dugogodišnje bauljanje ove moje jadne, male, lipe i smišne zemlje "po bespućima povijesne zbiljnosti". Lutanje bez plana i programa i bez saznanja kamo se to ide. Jedan korak naprid, tri unazad, pa tako godinama. Ali eto, još smo živi, nekako.
Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.
"Lijepa naša domovina" sve je manje lijepa, sve manje naša, ali uvik će ostat domovina.
Kakva je da je, naša je. Nije ona ništa kriva.

I bolje meni da se ostavin takvih tema koje ne vode ni čemu.
Silazimo s "road to nowere" i idemo - u masline.
Najprije su propupale, pa su procvitale..... ka i svake godine, ka i uvik od kad je svita i vika, i čovika i masline.







Još nije svit poša kvragu, ka šta nam se čini kad blenemo u onu škatulu šta je televizijom zovu. Jer ona možda je prozor u svit, ali nije jedini.
Triba nać drugu "sobu s pogledom".
Dovoljno je samo malo prominit perspektivu pogleda, stat na vitar i propuvat iz glave sve one škovace od informacije koje se skupe u njoj, pogledat u more, nebo, maslinu, cvit......
..... i sve nekako dođe na svoje misto.
Svit se vrati u centar, zemlja se nastavi vrtit oko Sunca.
A mi se još uvik imamo čemu diviti.
I reći: ma, jebiga, sve je okej danas, sve je lipo... grintaću sutra.










- 10:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 20.05.2011.

mijenjajmo himnu, zastarjela je

Kako naše "govoreće glave" svako malo mijenjaju vrhovni državni zakonodavni akt tj. Ustav Republike Hrvatske, čini mi se već tri- četri puta, mislim da bi trebalo promijeniti i neke druge stvari u ovoj državi, npr. - državnu himnu. Ne znam, cijela je nekako starinska, retro, mogli bismo je bar malo osuvremeniti. Promijeniti ritam, glazbu, a naročito riječi. Riječi su katastrofa, pisane u prethistorijska vremena 19. stoljeća. Horvatzka domovina Antuna Mihanovića objavljena je davne i pradavne 1835. godine.
Mislim, ono silno domoljublje u ovoj, još uvijek aktualnoj himni nije uopće danas u trendu. Od stare slave se ne živi, junake među nama ne prepoznajemo, ili ih jednostavno nema, planine, more i rijeke služe nam samo kao odlagališta smeća, a svoj narod Hrvat sve više prezire, a sve manje ljubi. Hrašće se spominje, majketi, koja je to riječ! Da mi je znati gdje to hrašće još raste? Popilane su odavno sve njegove grane na kojima smo sjedili.
Osim toga, ista ova pjesma korištena je kao državna himna u, zamislite samo, takozvanoj (koristim ovaj pridjev jer je u općoj upotrebi, iako mi nije jasno zašto, nije to nadimak) Nezavisnoj Državi Hrvatskoj! Mislim da ni u snu ne želimo izazivati neugodne asocijacije na tu zločinačku tvorevinu kod osjetljivih duša koje svoje živote provode u traženju svakog nagovještaja reminiscencija na mračno doba sumraka čovječanstva. Suvremeni svijet vrlo je senzibiliziran da svojim osjetljivim ticalima uhvati sve frekvencije i odjeke tih vremena.

Stoga, štovano pučanstvo, mislin da je krajnje vrijeme da se založimo da promijenimo državnu himnu, obučemo ju u novo ruho primjereno današnjim vremenima.

Sad, ovo je samo jedan prijedlog koji je meni pao napamet. Vjerojatno ima i boljih.
Možemo organizirati natjecanje u stilu Dore, pa neka pobijedi najbolji, kao i uvijek.

(Jeste li primijetili kako ipak znam govoriti i pisati materinjim jezikom bez dijalektalnih digresija? Ali ipak, budući da je on sve manje na cijeni, buduća hrvatska himna je na engleskom, da je cijeli svijet razumije.)



ARTIST: Talking Heads
TITLE: Road to Nowhere


Well we know where we're going
But we don't know where we've been
And we know what we're knowing
But we can't say what we've seen
And we're not little children
And we know what we want
And the future is certain
Give us time to work it out

We're on a road to nowhere, come on inside
Taking that ride to nowhere, we'll take that ride
Feeling okay this morning, and you know
We're on a road to paradise, here we go, here we go

We're on a ride to nowhere, come on inside
Taking that ride to nowhere, we'll take that ride
Maybe you wonder where you are, I don't care
Here is where time is on our side, take you there
Take you there

We're on a road to nowhere, ha, ha
We're on a road to nowhere, ha, ha
We're on a road to nowhere, ha, ha, whoo

There's a city in my mind, come along and take that ride
And it's all right, baby it's all right
And it's very far away but it's growing day by day
And it's all right, baby it's all right

Would you like to come along, you can help me sing this song
And it's all right, baby it's all right
We can tell you what to do but they'll make a fool of you
And it's all right, baby it's all right

There's a city in my mind...

Would you like to come along, we can help you sing this song
And it's all right, baby it's all right
They can tell you what to do but they'll make a fool of you
And it's all right, baby it's all right

We're on a road to nowhere, hey
We're on a road to nowhere, haaaa
We're on a road to nowhere, haa-haaaa

We're on a road to nowhere




(snijeg zabijelio južni Velebit 17.05.2011.)

- 08:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.05.2011.

evo i mene u kategoriji "gastro", hehe



Prokljuvila san stvar. Kako najlakše doći do naslovnice bloga? Triba pisat o hrani. Recepti za kolače i torte i svekolike slatke tajne, to najbolje kuri. Čini se meni da su oni šta čitaju i izdvajaju blogove pravi gladuši. Gurmani i ljubitelji slatkoga. Pa sad ovaj post možete smatrati testom, tj. trapulom za lov na gladne urednike.
Ali, budući da sam u "podvrsti: slastičarstvo i kanditorski proizvodi" hodajuća katastrofa, držaću se ja sigurnijih kuharskih voda. A to je najniža stepenica tog umijeća - najobičniji svakodnevni središnji obrok - ručak, ilitiga obid za gladnu familju. Predstava zbrda-zdola za gurmanski nezahtjevnu publiku.





Daklem, jučer san bila na pijaci. Razočarana, duboko pogođena i ranjena u dušu i stumak činjenicom da nema izbora moje najdraže proljetne namirnice, zvijezde svibnja, ili kraće rečeno - artičoke, koja je pala ka prva žrtva ovogodišnje skoro pa katastrofalne dalmatinske suše, pa su u ponudi samo one divovske uvozne koje se ne mogu miriti s našima ni po čemu, i nešto malo primjereno katastrofalno skupih domaćih, indisponirano i bezidejno šećući među bancima naiđem na čudan artikal. Sušene gljive. Hm.
Budući da se u tu vrstu spize ne razumin, od svih gljiva kužin samo one uzgojene šampinjone i bukovače, prodavačica mi je ljubazno objasnila da se radi o vrganjima ubranim po divljim šumama i prostranstvima Velebita, sušenim na čistom velebitskom zraku.
Naivno i puna povjerenja padam na takve ekološke priče. Samo mi uvali kakvu eko-bajku i takujin se ka nekon čarolijon nađe u mojoj ruci.
Ali 5 deka po 20 kuna sušenih vrganja pokazalo se ipak ka dobra investicija.
Odgledavši jednu epizodu Masterchefa, napunila san se inspiracije za kulinarske pothvate i skuhala, neskromno ali jebiga, istinito, odličan šug za paštušutu.
Šufigala san mladu kapulu (tj. luk), luk (češnjak) i petrosimul (peršin) na (naravno) maslinovom ulju, ubacila izmrvljene suhe vrganje, žlicu vegete i malo papra, dodavala vode koliko su gljive pile, i na kraju dodala vrhnje s parmezanom, neću reklamirat, počinje sa d, a bivši vlasnik je bivši vozač kamijona i navodni ratni profiter u zastari.
Moja dva pokusna kunića utjelovljena u ocu i sinu, tj. mužu i sinu, brzo su se odazvali na poznati poziv: "Vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!" i složno pozitivno ocijenili moj eksperiment.
Dobro, oni nisu neko mjerilo jer san ih dresirala da budu sritni sa svime šta in dan na pijatu, ili možu ić materi na teću, baren onaj stariji, ali enivej, "skromno" mislim da se ovog jela ne bi posramili ni bolji restorani.
Dobro, oni ocjenjivači iz Masrechefa bi me popljucali, stoposto, ali ko ih šljivi s ove strane ekrana.
Neki dan se onaj jedan zgražao nad činjenicom da je cura kuhala s kupovnim pestom (genovese). Ne bi da on u svom restoranu svaki dan radi svježi. Od ekstra-vergine maslinovog ulja, svježeg domaćeg češnjaka i peršina i netom ubranih pinjola. Ma, dajte molim vas, koje je to prenemaganje.



Nego, ustvari, nisan o tome tila pisat, ovo s naslovnicom je šala, naravno, niti san se namjeravala hvalisat svojin kuhanjem, jer, iskreno govoreći, ne spadan u potencijalne kandidate za "super-žene-majke-i-domaćice-maestralne kuharice", a ne znam baš bi li se mogla ugurati i u kakvu "srednja-žalost" kategoriju. U kuhinji zablistam rijetko ka helijev komet ili supernova, kad se dogodi neka posebna konstelacija zvizda, planeta, sunca i miseca, rekli bi ljudi, svaku papinu smrt, s kakvon pašticadom, umakom od plodova mora, brudeton ili nečim sličnim, ali u kategoriji slastica osvajam samo časno dno ljestvice, i po kvantiteti i po kvaliteti.
I po svemu sudeći, nisam neki meritum u gastro kategoriji na koju sam po prvi put od kad sam tu na blogu, stavila kvačicu na desnoj strani.

Naravno da je moja uobičajena kategorija - grintanje. Ali nje nema, pa ova kvačica služi samo za zavaravanje, a prava mi je namjera grintat uprazno tek toliko da nešto lajen.
Ustvari, tila san se osvrnuti na nešto što prethodi i preduvjet je kategoriji "gastro", a to je sirovina za tu plemenitu vještinu, ali i svakodnevnu potrebu kužinivanja. Osvrnut se na ovu sve evidentniju poplavu uvoza hrane, običaja koji naši trgovci u svojoj nemjerljivoj pohlepi njeguju od kad je ove jadne države, ali u zadnje vrime poprima razmjere nacionalne tragedije.
Nikad nisan bila protiv uvoza onoga čega nemamo ili onoga što neko radi bolje od nas.
Primjera je miljun. Talijanska pašta (Barilla), sir (pecorino, parmigiano, itd), razni gotovi umaci (Barilla i drugi), fantastični keksi (npr. Mulino bianco), pelati (Mutti), kvalitetno maslinovo ulje, dobra riža, i još puno toga iz Italije. Francuska vina, slovenski fruktalovi sokovi, srpsko i makedonsko povrće i voće, izraelske naranče, afričke banane i brazilska ili kolumbijska kava, i nek mi oproste svi ostali kvalitetni i najčešće papreno skupi uvozni proizvodi koje nisam spomenula.
U svim tim namirnicama imamo često i sami respektabilne predstavnike, ne triban ni spominjati razne turbo-dobre domaće sireve, genijalna ulja i sve bolja vina, ali neka na policama bude svega. Zašto nekom ne bi neko grčko ili španjolsko ulje ili francusko vino bilo više po guštu nego neko dalmatinsko ili istarsko ili slavonsko ili zagorsko ili... ino. Ili obrnuto. Npr. naša tjestenina nije loša, ali za mene je Barilla namber van.
Ima puno toga što se kod nas ne proizvodi. Riža i neke druge žitarice, tropsko voće, azijsko povrće, neke vrste ribe ka šta je moj omiljeni bakalar i još nebrojeno puno namirnica kojih se sad ne mogu sitit, sve mi je to normalno i poželjno da postoji na policama naših butiga.

Ali na neke druge uvozne artikle jednostavno popizdin.

Uvozni kineski češnjak već je poslovičan primjer uništavanja domaćeg poljoprivrednog proizvoda. Turske i grčke suhe smokve, talijanski kapari, španjolske konzumne masline, blitva i špinat nepoznatog porjekla, bezukusni egipatski ili južnoamerički kumpiri, proizvodnja 1999., jabuke savršene kore i papirnatog okusa da ne spominjem, pomidori pitajboga odakle, i tako dalje i tako dalje. Sve se to u Hrvatskoj proizvodi i stoput je bolje od tih bog-te-pitaj kakvih uvoznih škovaca koje se ne moru prodati na tržištima zemalja porijekla, pa ih daju našim trgovcima po jednu kunu, da ovi to nama uvale i ostvare najveće profite u svemiru i šire.

A zašto ja uopće spominjen ove notorne činjenice?
Jer me beskrajno nanerviralo kad san u Konzumu kupila četri kapule i kad san skužila da su - austrijske! Ljuta ka pas, sljedeći dan išla san po one druge, pasmater i kapuli, valjda su one domaće. Je šipak. Druge su holandske.
E pa, nakon beskrajnog strpljenja i razumijevanja koje san pokazala ka potrošač svih ovih pustih godina, ova faken kapula mi je prelila čašu.
Kapula! Pa jebemumater, obična kapula! Crveni luk, pasmumater.
Pa jesmo li baš takvi prokleti idioti, da ne možemo proizvest dovoljno tog toliko običnog povrća da bi namirili vlastite potrebe?!?
Moram li zbog kapule gorke suze liti?


- 14:51 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 10.05.2011.

kroz bure i oluje









Ni olujna bura ni mini-tsunami valovi, iliti po naški prilično velike marete, ni malo morske bolesti uslijed poremećene ravnoteže, ništa me nije moglo zaustaviti da se vratin u cilvilizaciju i u virtualno okupljalište čudaka donesen par sličica od kojih je jedna čak i meni, mom najvećen kritičaru, bez lažne skromnosti - ništa manje nego - odlična. Pogodite koja!
Zove se "Bajka o ...."

















- 09:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 06.05.2011.

vratilo slike

Dragi Photobucket, fala ti što si mi vratija slike.
Valjda nikome nisu tribale, pa su mi se vratile.
Ali nije se meni vratilo povjerenje. Još ću neko vrime radit s mojin prijateljima njemcima koji se prezivaju Kostenlos. Ta rič pari muzika u bodulskin ušima izmučenin potraživanjima sa svih strana.


















- 14:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2011.

deset dana mediterana




















Neman ništa pametnoga za reći. Ma neman zapravoreći ni glupoga. Neman riči. Zato samo malo slika.

Deset dana izolacije, mira i tišine, pravilne ravnoteže fizičkog rada i odmora, odlazak u postelju u devet, bez dnevnika, filmova i serija, zdrava prehrana, ribom i šparogama, lutanje po bespućima otoka, zurenje u more............. to van je moj recept za postizanje stanja zena.

I sad triba izić iz tog zena. Vratit se u "radi - zaradi - kupi - potroši" svakodnevnicu.
A to nije baš lako. Zato je moj organizam danas u šoku.

- 11:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se