Pregled posta

evo i mene u kategoriji "gastro", hehe

Prokljuvila san stvar. Kako najlakše doći do naslovnice bloga? Triba pisat o hrani. Recepti za kolače i torte i svekolike slatke tajne, to najbolje kuri. Čini se meni da su oni šta čitaju i izdvajaju blogove pravi gladuši. Gurmani i ljubitelji slatkoga. Pa sad ovaj post možete smatrati testom, tj. trapulom za lov na gladne urednike.
Ali, budući da sam u "podvrsti: slastičarstvo i kanditorski proizvodi" hodajuća katastrofa, držaću se ja sigurnijih kuharskih voda. A to je najniža stepenica tog umijeća - najobičniji svakodnevni središnji obrok - ručak, ilitiga obid za gladnu familju. Predstava zbrda-zdola za gurmanski nezahtjevnu publiku.





Daklem, jučer san bila na pijaci. Razočarana, duboko pogođena i ranjena u dušu i stumak činjenicom da nema izbora moje najdraže proljetne namirnice, zvijezde svibnja, ili kraće rečeno - artičoke, koja je pala ka prva žrtva ovogodišnje skoro pa katastrofalne dalmatinske suše, pa su u ponudi samo one divovske uvozne koje se ne mogu miriti s našima ni po čemu, i nešto malo primjereno katastrofalno skupih domaćih, indisponirano i bezidejno šećući među bancima naiđem na čudan artikal. Sušene gljive. Hm.
Budući da se u tu vrstu spize ne razumin, od svih gljiva kužin samo one uzgojene šampinjone i bukovače, prodavačica mi je ljubazno objasnila da se radi o vrganjima ubranim po divljim šumama i prostranstvima Velebita, sušenim na čistom velebitskom zraku.
Naivno i puna povjerenja padam na takve ekološke priče. Samo mi uvali kakvu eko-bajku i takujin se ka nekon čarolijon nađe u mojoj ruci.
Ali 5 deka po 20 kuna sušenih vrganja pokazalo se ipak ka dobra investicija.
Odgledavši jednu epizodu Masterchefa, napunila san se inspiracije za kulinarske pothvate i skuhala, neskromno ali jebiga, istinito, odličan šug za paštušutu.
Šufigala san mladu kapulu (tj. luk), luk (češnjak) i petrosimul (peršin) na (naravno) maslinovom ulju, ubacila izmrvljene suhe vrganje, žlicu vegete i malo papra, dodavala vode koliko su gljive pile, i na kraju dodala vrhnje s parmezanom, neću reklamirat, počinje sa d, a bivši vlasnik je bivši vozač kamijona i navodni ratni profiter u zastari.
Moja dva pokusna kunića utjelovljena u ocu i sinu, tj. mužu i sinu, brzo su se odazvali na poznati poziv: "Vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!" i složno pozitivno ocijenili moj eksperiment.
Dobro, oni nisu neko mjerilo jer san ih dresirala da budu sritni sa svime šta in dan na pijatu, ili možu ić materi na teću, baren onaj stariji, ali enivej, "skromno" mislim da se ovog jela ne bi posramili ni bolji restorani.
Dobro, oni ocjenjivači iz Masrechefa bi me popljucali, stoposto, ali ko ih šljivi s ove strane ekrana.
Neki dan se onaj jedan zgražao nad činjenicom da je cura kuhala s kupovnim pestom (genovese). Ne bi da on u svom restoranu svaki dan radi svježi. Od ekstra-vergine maslinovog ulja, svježeg domaćeg češnjaka i peršina i netom ubranih pinjola. Ma, dajte molim vas, koje je to prenemaganje.



Nego, ustvari, nisan o tome tila pisat, ovo s naslovnicom je šala, naravno, niti san se namjeravala hvalisat svojin kuhanjem, jer, iskreno govoreći, ne spadan u potencijalne kandidate za "super-žene-majke-i-domaćice-maestralne kuharice", a ne znam baš bi li se mogla ugurati i u kakvu "srednja-žalost" kategoriju. U kuhinji zablistam rijetko ka helijev komet ili supernova, kad se dogodi neka posebna konstelacija zvizda, planeta, sunca i miseca, rekli bi ljudi, svaku papinu smrt, s kakvon pašticadom, umakom od plodova mora, brudeton ili nečim sličnim, ali u kategoriji slastica osvajam samo časno dno ljestvice, i po kvantiteti i po kvaliteti.
I po svemu sudeći, nisam neki meritum u gastro kategoriji na koju sam po prvi put od kad sam tu na blogu, stavila kvačicu na desnoj strani.

Naravno da je moja uobičajena kategorija - grintanje. Ali nje nema, pa ova kvačica služi samo za zavaravanje, a prava mi je namjera grintat uprazno tek toliko da nešto lajen.
Ustvari, tila san se osvrnuti na nešto što prethodi i preduvjet je kategoriji "gastro", a to je sirovina za tu plemenitu vještinu, ali i svakodnevnu potrebu kužinivanja. Osvrnut se na ovu sve evidentniju poplavu uvoza hrane, običaja koji naši trgovci u svojoj nemjerljivoj pohlepi njeguju od kad je ove jadne države, ali u zadnje vrime poprima razmjere nacionalne tragedije.
Nikad nisan bila protiv uvoza onoga čega nemamo ili onoga što neko radi bolje od nas.
Primjera je miljun. Talijanska pašta (Barilla), sir (pecorino, parmigiano, itd), razni gotovi umaci (Barilla i drugi), fantastični keksi (npr. Mulino bianco), pelati (Mutti), kvalitetno maslinovo ulje, dobra riža, i još puno toga iz Italije. Francuska vina, slovenski fruktalovi sokovi, srpsko i makedonsko povrće i voće, izraelske naranče, afričke banane i brazilska ili kolumbijska kava, i nek mi oproste svi ostali kvalitetni i najčešće papreno skupi uvozni proizvodi koje nisam spomenula.
U svim tim namirnicama imamo često i sami respektabilne predstavnike, ne triban ni spominjati razne turbo-dobre domaće sireve, genijalna ulja i sve bolja vina, ali neka na policama bude svega. Zašto nekom ne bi neko grčko ili španjolsko ulje ili francusko vino bilo više po guštu nego neko dalmatinsko ili istarsko ili slavonsko ili zagorsko ili... ino. Ili obrnuto. Npr. naša tjestenina nije loša, ali za mene je Barilla namber van.
Ima puno toga što se kod nas ne proizvodi. Riža i neke druge žitarice, tropsko voće, azijsko povrće, neke vrste ribe ka šta je moj omiljeni bakalar i još nebrojeno puno namirnica kojih se sad ne mogu sitit, sve mi je to normalno i poželjno da postoji na policama naših butiga.

Ali na neke druge uvozne artikle jednostavno popizdin.

Uvozni kineski češnjak već je poslovičan primjer uništavanja domaćeg poljoprivrednog proizvoda. Turske i grčke suhe smokve, talijanski kapari, španjolske konzumne masline, blitva i špinat nepoznatog porjekla, bezukusni egipatski ili južnoamerički kumpiri, proizvodnja 1999., jabuke savršene kore i papirnatog okusa da ne spominjem, pomidori pitajboga odakle, i tako dalje i tako dalje. Sve se to u Hrvatskoj proizvodi i stoput je bolje od tih bog-te-pitaj kakvih uvoznih škovaca koje se ne moru prodati na tržištima zemalja porijekla, pa ih daju našim trgovcima po jednu kunu, da ovi to nama uvale i ostvare najveće profite u svemiru i šire.

A zašto ja uopće spominjen ove notorne činjenice?
Jer me beskrajno nanerviralo kad san u Konzumu kupila četri kapule i kad san skužila da su - austrijske! Ljuta ka pas, sljedeći dan išla san po one druge, pasmater i kapuli, valjda su one domaće. Je šipak. Druge su holandske.
E pa, nakon beskrajnog strpljenja i razumijevanja koje san pokazala ka potrošač svih ovih pustih godina, ova faken kapula mi je prelila čašu.
Kapula! Pa jebemumater, obična kapula! Crveni luk, pasmumater.
Pa jesmo li baš takvi prokleti idioti, da ne možemo proizvest dovoljno tog toliko običnog povrća da bi namirili vlastite potrebe?!?
Moram li zbog kapule gorke suze liti?




Post je objavljen 12.05.2011. u 14:51 sati.