morsky blog

četvrtak, 22.07.2010.

aaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!!kraljevstvo za malo studeni!!!!!!

Bila san strpljiva ka Sizif.
Trpila i mučala. Čekala da prođe. Stisnila zube i stoički podnosila. Bez jedne jedincate riči.
Nisan grintala, ne. A nije da mi nije došlo. Da grintan i meljen ka maželin.
Ali nisan.




Ali sad je privršilo baš svaku miru.
Noćas nisan oka sklopila.
Puvala san ka dupini šta pušu kad ti se igraju oko kaića. Samo šta se ja nisan igrala. A-a, uopće. Mučila san se zaspati u znoju lica svoga. S čežnjon mislila o dalekin zemljama i putovanjima na daleke destinacije. Prilično daleke. Najbliže na Nordkap. Još bolje u Sibir ili s ekspedicijom na Južni pol.
Jer ovo je prišlo granice izdržljivosti. Barem moje. Možda su moje granice malo skučene, možda bi neko drugi na mom mistu bija strpljiviji, ali ja san se opasno približila trenutku iskakanja iz vlastite kože.
Vruće mi je!!!!!!!!!!!



Do sad san vješto izbjegavala gledat priloge u dnevnicima i vijestima o katastrofalnim vrućinama diljem napaćene domovine, ali usprkos svin nadljudskim naporima ipak mi je par kadrova upalo u zamućeno oko. Izmučena Slavonija, ispaćeni Zagreb, zapaljena Istra, neprirodno topla Lika. Zajapurena lica radnika na poljima, prizori dostojni onih iz filmova o ropskom radu crnaca - berača pamuka, dehidrirani građevinski radnici po skelama, vatrogasci u stand-by aranžmanu pod punom opremom, i tome slično. Posebno me dirnuo pogled na interventmne policajce u pancirkama u Varšavskoj. Dobro da su prosvjednici odlučili otić na kolektivni godišnji, jer siroti policjoti garant ne bi izdržali taj pritisak. Ne bi marica odvozila pobunjenike, nego bi hitna odvozila njih. Pa bi Karamarko mora po ovon zvizdanu obilazit neklimatizirane bolnice, a to stvarno ne bi bilo humano. Triba se i on odmorit, negdi u hladu nekog bora uz more.
Naravno da su te grozne slike iz središnjeg dijela Dnevnika (sva tri) garnirane prizorima izmoždenih turista koji bauljaju po rivama i plažama, omamljeni zvizdanom, skuvani i zajapureni. Mene svake godine ti prizori taknu u dušu, dođe mi ih tako ža da se sva priznojin od pogleda na njih i njihovu bidnu dičicu koje niko nije pita oće li stat doma pod klimom ili u podne bit na nekoj dalmatinskoj plaži i kupit sve zločeste UVA i UVB zrake koje Sunce šalje ljudskon rodu.
Da ne bi bilo sve tako očajno, televizija se pobrine tradicionalnim snimkama radnika u hladnjačama koji rade na polarnim temperaturama od -20-25 celzijusevaca, u kapama, bundama i dugin mudantama.
Pa in svi zavidimo.
Dok ne izađu vanka



Sve san to vidila slučajno, u trenucima slabosti, kad me vrućina tako opizdila da nisan imala snage prominit program na daljincu.
Ali zato me niko i ništa nije moglo prisiliti da pogledan vremensku prognozu. Je, gledala san do trenutka kad bi dežurni prognostičar, uz značajan pogled i zlokoban sjaj u očima izustija: .... a sutra nas očekuje... U ton trenu ruka mi leti na daljinac isto ka kad bi u mračnom kinu moje mladosti Fredi Kruger ili onaj Jason iz petka 13-og krenuli nekon sikiron ili mesarskin nožen na svoju najnoviju nevinu žrtvu, ja bi odma stisnila oči i pokrila
uši da ne čujen onu groznu muziku (zašto san uopće išla gledat takve filmove, još dandanas mi je misterija, valjda samo zato jer su svi drugi išli i nisan tila bit baš najgora kukavica u ekipi).
Ne, ne, ne. Ne mogu slušat da će sutra bit još gore. Još više temperature, još više vlage u zraku, još sparnije, još.... Ne. Ne želin ni čut. Ko može, nek gleda i muči se, ja ne mogu.




I onda san neku večer smogla snage poslušat prognozu, čini mi se na RTL-u. Sve u nadi da će se smilovat i reći da sutra moran ić tražit kape i rukavice po ormaru, jer će strašno zaladit. Da na krevet triba stavit imbotidu.
I je. Vidili su neko nadolazeće osvježenje. Prognoza za subotu, tj. sutra, zadovoljila je moja očekivanja. Zahlađenje do desetak stupnjeva! Meni sasvim dovoljno.
Je, kako da ne bi, mene će dopasti.
Osin što me iznervirala neugodna spoznaja da zahlađenje neće zahvatit zonu mog bivstvovanja, još me više naživciralo lutanje bespućima hrvacke geografske zbiljnosti naših televizijskih novinara.
Kaže vako: kiša i zahlađenje u unutrašnjosti Hrvatske, i na sjevernom i srednjem Jadranu. Dalmacija se nema čemu nadati, tamo ostaje sve isto.
Pa sad ti znaj što su rekli, jebaih zemljopis i geografija.
Jer in niko nije reka da ja živin na SREDNJEM Jadranu, ali u isto vrime živin i u SJEVERNOJ Dalmaciji.
Pa sad, oće li zaladit ili neće, pitan ja vas!?
Sjeverna, srednja i južna Dalmacija, dalo se primijetiti zadnjih godina, nepoželjni su pojmovi u vremenskoj prognozi, valjda se neki urednik boji da se jednog dana mi Dalmatinci ne probudimo sa sviješću da više ne živimo u Hrvatskoj nego u neovisnoj zemlji Dalmaciji, da se ne otcepimo ka Kosovo, pa da nas ne podsjećaju, spominju samo neutralni pojam Jadran. Ma mislin, šta ćemo se zajebavat, nek odmah počnu govoriti "il Mare Adriatico" ili lipo po domaću "Adriatic see", da ne bi bilo neugodnosti kad uđemo u superdržavu EU.



Stvarno mi nije lako.
Jučer san obašla cili grad za nać neku veštu u kojoj bi bila pristojno obučena za posal, a u isto vrime i gola. I mogu van reć da je to bila nemoguća misija. Samo kupaći kostim bi bija primjeren. Ali, nikako mi se ne mili prva uvest tu modu na radno misto. Čekan da najhrabriji počne, ja ću odma za njn.
Do sad san se više-manje uspješno nosila s katastrofičarskim teorijama globalnog zatopljenja i niko me nije moga pomaknut od uvjerenja da je sve šta nan se događa u granicama normale, sve je to prirodno.
Ali sad san se pokolebala.
U Sibiru 35 stupnjeva! Kupaju se u rastopljenom snigu.
E stvarno nan se crno piše.

Iden se bacit u more i spasit od crnih misli.....

- 11:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2010.

SICU - ZADARSKO ZLATO I SREBRO



U građevnom sklopu crkve Sv. Marije odnosno njezinog samostana, čiji su objekti tijekom drugog svjetskog rata bili teško oštećeni, 1972. godine formiran je reprezentativni postav - Stalna izložba crkvene umjetnosti, i jedna od najvrijednijih izložbi u Hrvatskoj, popularno nazvana “Zlato i srebro Zadra”. Izložbu je 1951. inicirao hrvatski pisac Miroslav Krleža koji je napisao i jedan od svojih najboljih eseja u kojem veliča zadarsko zlato. Hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić o 50. godišnjici SICU objavio je knjigu feljtona "Sjaj zadarskoga zlata" (Zadar, 2007.).



Na oko 1200 m2 prostora u 8 suvremeno opremljenih dvorana bliješti zadarsko zlato i srebro uz rekonstruiranu unutrašnjost starohrvatske crkvice Sv. Nediljice iz 11.st., rukopise, skulpture, vezove, tapiseriju, reljefe itd. kao dokaz bogate prošlosti Zadra od 8.-18.st. koji je naročito u srednjem vijeku bio vrlo važno kulturno središte. U relikvijare i kaleže, skulpture, slike i vezove utkane su radosti i nade, strpljenje, patnja i vjera burnih razdoblja prošlosti ovog kraja. Ovo neprocjenjeno blago su kako tijekom stoljeća tako i u Domovinskom ratu sačuvale sestre benediktinke, a neki vrijedni izlošci (čipka, crkveni tekstil vezen zlatnim nitima) su djelo njihovih ruku. Osobita dragocjenost, draž i važnost izložbenih predmeta je u tome što su oni velikim dijelom rad domaćih poznatih i nepoznatih majstora ili su čvrsto povezani uz Zadar i zadarsko područje. (iz Wikipedije)


Fotografiranje nije dozvoljeno, ili barem nije pristojno, ali ja jednostavno nisam mogla odoljeti par puta škljocnuti (na foto-aparatu ima opcija "museum" koja nema zvuka, za nas neposlušne i nepristojne, i za Japance), naravno samo zato da bi na blog stavila ekskluzivu.

Izložba je trenutno osiromašena, dosta izložaka zamijenjeno je kopijama, jer su originali na izložbi u Beču.




"Čikin križić" stoji na samom početku ovog putovanja kroz prošlost Zadra i samostana Sv. Marije.

Čika (Zadar, prva polovica 11. stoljeća - Zadar, poslije 1095.), utemeljiteljica samostana sv. Marije u Zadru i po majci sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV.

Pripadnica zadarske patricijske obitelji Madijevaca, nakon pogibije muža oko 1066. godine uz pomoć članova obitelji utemeljuje samostan benediktinki sv. Marije. Dugo je godina bila i predstojnica istog samostana. Uz njezino se ime (pogrešno) veže i relikvija Čikin križić izložena u zadarskoj SICU Zlato i srebro grada Zadra.

Čikina kći Vekenega, nakon tragične pogibije svoga muža oko 1072. godine, također se zaredila u samostanu te je kao i majka bila njegova poglavarica i prva Čikina nasljednica.



Zbirka je izuzetno bogata tekstilnim crkvenim predmetima, zlatovezima i raznim čipkanim ukrasima. Fascinantno je što su vješte ženske ruke izrađivale, a časne sestre kroz stoljeća sačuvale od zuba vremena.



Ova slika predstavlja svetog Jeronima, crkvenog filozofa i jezikoslovca, kojemu se, prema legendi pripisuju riječi: "Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac!". Iako bi netko mogao pomisliti da je to izrekao nakon nekog fjakastog dana u kojem mu se nije baš dalo raditi, ka što se meni danas ne radi ništa, jer je nehumano raditi po ovim vrućinama, ne, to nije tako bilo. Nisu Dalmatinci uvijek uživali imiđ neradnika i lijenčina, nego su u svečevo vrijeme važili za temperamentne, pomalo prgave ljude, dugog jezika "bez dlake", sklone "kuntreštu" i oštrom rječkanju oko svojih stavova. Pa je on tako žustro i vatreno branio svoje lingvističke umotvorine i povremeno valjda planuo na sugovornika.
Mislim da je puno nas u Dalmaciji očuvalo tu njegovu prirodu.
Valjda nam je Bog odavno oprostio. Ili diga ruke od nas.



Zanimljivi primjerci gotičke skulpture su drveni kipovi apostola u naravnoj veličini autora Mateja Moronzona (15. stoljeće), a Zbirka se može pohvaliti i poliptihom Vittorea Carpaccia sa središnjim prikazom Sv. Martina





Još jedan vrlo vrijedan izložak predstavlja i oltarna slika iz crkve Gospe od zdravlja, čiji je autor hrvatski gotički slikar Blaž Jurjev Trogiranin (Trogir, 1412.- Zadar, 1448.)
Ovaj slikar zanimljiv je i stoga, jer je kasno otkriven. Ispočetka je njegov opus, pripisivan raznim autorima (čitavo XIX. i prva polovica XX. stoljeća). Zatim su neki istraživači uočili srodnosti među nekim djelima i grupirali ih u cjelinu, te je nakraju Kruno Prijatelj na osnovu stilske analize to pripisao istom majstoru. Kasnije je ta teza otkrićem potpisa na jednom od njegovih poliptiha (za vrijeme restauracije) i egzaktno dokazana, da je to zaista bio Blaž Jurjev.
Slici iz crkve Gospe od zdravlja (u II. svj. ratu porušenoj do temelja) koja je netaknuta pronađena pod ruševinama i na zgarištu, pripisuju se čudotvorna svojstva.
Njena replika bila je izložena na oltaru napravljenom na Forumu prilikom dolaska Pape Ivana Pavla II, nekoliko desetaka metara daleko od originala u muzeju.



Uz stalni postav ovog prekrasnog muzeja, tu se priređuju i neke srodne izložbe, kao što je sada izložba povijesnih crkvenih ruha iz zadarskih crkava.





To je bilo sve za danas. Još samo jedan pogled na sv. Donat na odlasku od benediktinki - čuvarica blaga.


- 14:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se