morsky blog

ponedjeljak, 29.12.2008.

nove fotke za staru godinu

Ako danas završim što imam raditi, što bi inače trebalo raditi slijedećih pet dana, odoh ja. A u mene ne treba sumnjati, kad potegnem, radim ko zmaj. Kad mi je u interesu. Dakle, idem. Tamo gdje je sve po mom:

Photobucket

Ostavljam malo slika i moje najljepše želje, svima Vama:

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

SRETNA VAM BILA SLIJEDEĆA GODINA!

Photobucket

- 09:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 24.12.2008.

dragi moji, sretan vam Božić

Photobucket

Photobucket

Photobucket


uz najlipšu božićnu pismu svih vremena


Do They Know Its Christmas? (Original 1984 Version) - Band Aid

...i uz jednu manje uobičajenu, "pomaknutu"


(P.S. Svima sam poslala mail, ali ne znam je li stiga na odredišta.)

Sad iden doma kuvat bakalar.

- 09:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2008.

ko se boji krize još?

Ja ne.
Mene plesnilo na optimizam.

Photobucket

Kriza je, kažu.
Ma neka je, kriza je od kad sam se rodila. Veća ili manja, osobna, obiteljska, državna ili svjetska. Uvik jedna ili više njih u kombinaciji. Navikli, ko magarac na batine.
Kriza je samo jedan naziv za stanje uma. Drugi može biti - šansa.
Šansa da se okrenemo oko sebe i uočimo sve dobro što nas okružuje. Što nam se pruža. Što možemo napraviti, a što nam je do sada, u udobnosti blagostanja, tj. "manje krize", bila tlaka.
Šansa da se okrenemo nečemu važnijem i vridnijem od mogućnosti da kupimo novi auto ili i-pod.
Propale dionice? Bolje one nego ja.
Neka ih. Bolje da ostanemo bez njih nego bez jedne vlasi ili nokta ili trajnog zuba naše dice.
Jedan od nas ili oboje možda ostane bez posla? Bolje bez posla nego bez zdravlja. Ili ljubavi.
Dok je zdravlja nešto ćemo smisliti. Neki način preživljavanja. Dok je srca, biće i kroacije, je li tako bilo?

Razbijeni solarni panel?
Ništa, imamo, srićom, drugi, pa malo manje struje...

Photobucket

Ma, ne želim čuti za krizu. Idem u berbu moja 23 limuna:

Photobucket

Da vidimo što je u mriži... Kad su ti očekivanja skromna, samo jedan ručak, onda je ovo veliki uspjeh. Pa ručaju još tri obitelji. Skromno, doduše. Ali zdravo i ukusno.

Photobucket

Da Božić ne protekne bez cvića, kad svi posustanu, procvate skromna i inače neugledna euforbija.

Photobucket

A ni bez božićnih ukrasa nećemo ostati. Svugdi su oko nas, ne samo u butigi.

Photobucket

Photobucket

I nema krize za prizore koji liče dušu. Nema krize ni recesije za lipotu. Kad je oćeš vidit. Kad te tako uvati, u neke dane. Ka mene.

Photobucket

Photobucket

Nema krize kad ti pogled odluta kroz prozor i kad vidiš da je sve na svom mistu. I more. I nebo. I kamen i bor. Da je sve baš onako kako triba bit.

Photobucket

I evo, u ozračju novostečenog optimizma i otvaranje novih mogućnosti, upravo sam bila kupiti božićni poklon za stavit ispod onog mog, doli prikazanog, umjetnog, ekološkog bora. Maslina.
Maslina ka nova mogućnost, i maslina ka simbol.
Maslina preživi svaku krizu.
Moš je zaboravit kad je dobro, moš joj se vratit kad je nevolja.
Maslina čeka. Ka mater.

Photobucket

Nema ljenčarenja ako se ostane bez posla.
A dok čekamo što će biti, izist ćemo tradicionalniu predbožićnu večeru. Bakalar je u ozbiljnoj krizi, ugrožen i izlovljen, ali o tome nema koristi misliti. Za sada ga još ima. Kad ga ne bude, sušićemo osliće. A oni su još bolji.

Photobucket

Kad se dobro namumamo, kriza će nam biti zadnja briga u životu.

- 10:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 19.12.2008.

H. i njena prva susjeda S.

Gospođa H. je jadna zlostavljana žena koju muž mlati na mrtvo ime svaki dan, a svaki mjesec barem jedan put "slučajno" poleti niz stepenice, dvaput mjesečno završi u bolnici s frakturom i razbijenom arkadom, i čeka u strahu kad će je otpremiti na groblje. Šuti. Ne buni se. Ne zove pomoć. Zašto, to je misterija. Je li baš toliko nemoćna, mutava, jadna i ponižena, ili još uvijek pada na njegova obećanja da neće više nikad? Ili je on kupuje nekim malim mrvicama bez kojih ne može preživjeti? Ne zna se. Nekoliko puta je bila na rubu odluke da ga ostavi, odbaci, pobjegne, nađe drugoga. I svaki put ponovo u zadnji tren se predomislila. I vratila mu se u zagrljaj. Ne može se reći da tu nema doze mazohizma.
I, kao da to nije dovoljno da joj život učini paklom, još je i potkrada i pljačka njeno obiteljsko naslijeđe, ono što su joj roditelji ostavili, hoće je potpuno pokoriti, tako da i želi, ne može ga napustiti jer nema čime i kamo otići.
I onda, tako jadna i frustrirana, jednog dana podivlja na susjedu, gospođu S. Lukavu i pomalo podlu susjedu, koja čeka da ona ode u bolnicu na duži period pa da ona probije vrata iz svoga stana i proširi se na još jednu sobicu, jer joj je njen stan nekako mali i neprimjeren njenom statusu, ona je ipak član uglednog kluba moćnih i utjecajnih, ona je situirana i malograđanski bahata, dio "elite", za razliku od svojih susjeda, koji, nakon što ih je poharao rat, gubitak posla, nacionalizacija i pljačka i PTSP, tavore u polusvijetu, i nikako na zelenu granu.
I onda žena popizdi na susjedine pokvarene namjere. Zaprijeti joj svojom slabašnom šakom. Poviče da će ju dat na Sud i tamo raskrinkati njene planove da ih pokrade.
Boli susjedu S. briga što ta jadna žena blebeće.
Potpuno je mirna.

Zna da ona viče samo zato jer je frustrirana zbog situacije u obitelji.

Uostalom, da li je susjeda S. već napravila neki dil sa H.-inim mužem? Da li su već trgovali? Da li je muž već potpisao i stavio neke novce u đep?
H. to nikada neće saznati.
Ili će saznati kad bude kasno. Kad bude na izmaku snaga. Ili...
A onda je više neće bit ni briga. Ta soba joj više neće ni trebati.

- 13:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.12.2008.

jelka

Mislin da je vrime da okitin bor. Kažu dica da san dosadna, da je uvik isti. Ne pratin modne trendove i uvik mi je zlatno-bili, a ove godine bi triba biti crno-smeđe-bakreni s malo ljubičastog. To san gledala u Redkarpetu.

Photobucket

I za jaslice je došlo vrime, iako ove cilu godinu stoje na zidu, već desetak godina, od kad sam ih napravila:

Photobucket

- 09:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 16.12.2008.

mater im

Danima već osjećam užasnu mučninu u želucu i pritisak u glavi, da bi sinoć u neko doba, slučajno se poklopilo s vremenom emitiranja središnjeg Dnevnika, trčala u wc i ispovraćala "dušu i tilo".

Sinoć u večernjim satima, prije nego što će otići na svoj itekako zasluženi jednoipomjesečni pred-post-božićno-novogodišnji odmor, vrli saborski zastupnici izglasali su ovaj zakon, proizašao iz lopovskih, grabežljivih, nezajažljivih mozgova. To je bila njihova božićna čestitka svom prezrenom narodu. Ovo:

60 golf terena, 60 novih budućih uglednih bogatuna, 60 zelenih površina zaprašivanih tonama pesticida i umjetnih gnojiva i zalivanih vagonima vode, 60 zabavišta za po stotinjak bogatunskih obijesnih pederčina koji vitlaju palicama.
60 terena kupljenih po cijeni poljoprivrednog zemljišta koji država, županija, grad, općina, ali i privatni posjednik bespogovorno MORA predati izabranicima, bez natječaja i mogućnosti odabira. 60 besplatnih prenamjena zemljišta iz poljoprivrednog, šumskog, i sl. u građevinsko. 60 IZVLAŠTENJA.
I sve to po HITNOM postupku. Od državnog interesa.
Najveća pljačka od državnog interesa i sa državnim blagoslovom.

Za to su oni digli ruke. Banditi.

I to sve nije dosta, nije dosta tog neviđenog grabeža i otimačine koja nije viđena od doba feudalizma, ali ni onda jer nije postojao pojam "privatnog" ni državnog vlasništva, nije to dosta, nego mi još serviraju onih par faca, od kojih je jedan onaj bezlični, bljutavi ministar turizma i jedan investitor, da brane tu nečuvenu ideju i da mi objašnjavaju kako sam glupa i slijepa i ne vidim da se bez toga jednostavno više ne može živiti.
Pa da mi neće želudac izić na grlo!
A njima dabogda golf-palica završila tamo di Let3 drži čepove!


Photobucket

Evo jedan link
http://www.zelena-istra.hr/?q=hr/node/321


Svjetski anti-golf pokret
Zašto postoje anti-golf organizacije u cijelom svijetu, a ne postoje, na primjer, anti-rukomet ili anti-vaterpolo organizacije? Zato što, za razliku od ostalih sportova, golf tereni predstavljaju veliko opterećenje i opasnost za okoliš. Zadovoljstvo za malobrojne uz veliku štetu za sve. Ljudi se protiv golfa bore ne samo u našoj zemlji, nego i u daleko “sređenijim” i bogatijim zemljama poput Japana, u kojem je Svjetska anti-golf organizacija i osnovana. Čak se i jedna specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda, Međunarodna organizacija rada (ILO) izjasnila vrlo kritičnim tonom o golfu: ”Realizacija golf igrališta u mnogim je državama prouzrokovala pravu katastrofu..,.” ( ILO magazin br. 39 iz lipnja 2001. - broj posvećen društveno odgovornom turizmu).


Photobucket

Ovo nije kraj...
Pisat ću još, idem malo raditi.
.......

Uljuljani u svoju sigurnost da su okruženi ovcama, naši vlastodršci niti se više ne trude upakirati svoje lopovske zakone u celofan, staviti premaz od čokolade da raja proguta, pa tek kasnije shvati da je ona čokolada imala okus, da prostite, govna.
Niti se ne trude više birati one bolje i uvjerljivije među svojim bojovnicima da nas pokušaju uvjeriti da rade za naše dobro.
Nego nam pošalju Bajsa da nam objasni.

Pa kaže meni Bajs... da jedna zemlja kao što je naša koja se diči elitnim turizmom ne može sebi dozvoliti da joj dođe "elitni" gost u dubrovački "elitni" hotel i, držeći pod rukom torbu s palicama za golf (od kojih svaka vridi, valjda, ko pola prosječnog hrvatskog stana, ili cijeli, ne znam, albanski, ili dva sela u Africi), pita recepcionera da di je najbliži teren za golf. I onda se siroti recepcioner mora zacrveniti i poslati gosta u susjednu zemlju Bosnu punu elitnih terena za golf.

I onda mene Bajs pogodi u živac, u onaj koji već danima titra, od kada čekam kako će proći u Saboru taj faken zakon. Jer u jednoj rečenici izgovori dvije fraze od kojih mi se diže kosa na glavi, a očnjaci mi nekako naglo narastu i najrađe bi zagrizli nečiju vratnu žilu kucavicu.
Te dvije fraze su, naravno, "elitni turizam u Hrvata" i golf-igrališta za "platežne" goste.

Ma... ustvari mi se više ne da pisat.
Malo sam popi...
Iden ća.

- 07:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 12.12.2008.

ćoravi kiklop

A eto. Iden se i ja oglasit po zadnjem nacionalnom pitanju namber van. Jer nismo mi nekulturna čeljad koja po cile dane lamentira o nacionalnoj ekonomiji i politici, a ne, ne, mi smo nacija koja se bavi pitanjima kulture.
A to je, ne moran vas valjda ja podsjećati, biti ili ne biti po pitanju Kiklopa.
Pa se pred kulturnom elitom pojavila teška hamletovska dilema: progucat drek (to nekako lipše zvuči, nego ono naše dalmatinsko go... vulgaris), i dati tog jednookog maloj drpićki-celzijusici jer ga je na kraju uspila drpiti, ili progucat malo manje i - ukinit nagradu. Jer da tobože nije dobro napravljeno istraživanje. Tu je nešto spetljano, "netransparentno", pa ćemo ove godine preskočiti nagradu za čije je osvajanje jedini kriterij broj prodanih komada knjiga. Mislim, kriterij i nije nešto diskutabilan. Nije nešto podoban za preispitivanje i filozofiranje. Ne piše što u knjizi triba pisat, koliko misaono djelo triba biti, lipo kaže da nagradu dobiva onaj ili ona koja uspije privuć najviše čitača koji su spremni iskesati neku lovu (nije bitno ni koliku), jer su toliko nestrpljivi da pročitaju dotično djelo (ili nedjelo, kako sada proglašavaju uradak velevažne Nivesice), da se ne mogu strpiti da dođu na red za čitanje u knjižnicama.
Ma dajte ljudi, nemojte me zajebavati, vi što sjedite po tim raznim komisijama i odborima.
Jer cila ova blamaža ne govori ništa o toj maloj Nivesici, nego o vama i čitačima, tj. nama Hrvatima (evo, ubrojila san i sebe, iako nisan ni kupila ni čitala tu knjižicu, niti ću ikada, jer me uopće ne zanima). A to je vrlo jednostavno za dijagnosticirati. Vi ste napuhane veličine, a čitači priglupa kurijoža čeljad, koja uživa u (tuđin) prljavštinama, a svoju pomno sakriva.
Ima jedna rič kojon sve šta san rekla mogu skratit : svekoliko LICEMJERJE.
I još mislin, da je N.D.C. s punim pravom pozvala razne građanske udruge u obranu svojih prava.
A njima i priliči da se takvin problemima bave. Naročito HHO-u. Bancu i Čičku. Braniti ugrožena ljudska prava Nives Celzijus Drpić i nagraditi državnog odvjetnika Bajića za to što radi ono za što je plaćen, mislim da je to njihov maksimalni doseg. U drugo bolje da se ne petljaju.

A možda bi i meni bilo bolje da se ne petljan u tako važne nacionalne rasprave.
Bolje bi mi bilo da lipo prazne glave šetan po rivi i gledan jugo.
Neumorno jugo.
A ne da stalno gledan u cice najveće ovogodišnje književnice u Hrvata .

Photobucket

Photobucket

(Uopće nisan imala namjeru pisati o ovoj temi. Nego san bila sigurna da drugarica @skaska ima već spreman tekst po pitanju Kiklopa, kad ono kod nje nekakva socijala, rad nedjeljom, blagajnice koje ne mogu ić na more i slično. Bit će da je ka i Tomac doživila preobraćenje pa sad piše po narudžbama Kaptola.
Ili se otišla u Liku konzultirat sa svojim starim prijateljem na koji će način obradit temu Kiklopa s fibron.)

- 11:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 10.12.2008.

posvemašnja pustoš u glavi

Očito mi se bliži odlazak u penziju. Blogo-penziju. Onoj drugoj niti se ne nadam.
Staro željezo. Niš iz njega ne moš iscidit.
Kad masline daju malo ulja, kaže se da "slabo plaćaju", ka naše ove godine. Od sto kili maslina dobiješ jedva sedan kili ulja.
Tako i moj mozak ove dane "slabo plaća". Ono što ima unutra, ne da vanka.
Pa onda mučin.
Dolaze me pitati je li mi dobro.
Dobro mi je, samo nekako prazno. Između ušiju.

Evo, da nisan vamo došla uzalud, dat ću van jednu sliku. A kako se ova moja praznina proširila i na moje oči i foto-aparat, posegnula sam za tuđin.
Riskiraću tužbu, jer slika je fenomenalna.
Autora san zaboravila, a nisu ga potpisali ispod slike na on-line izdanju Slobodne.

SVECI U VODI


Photobucket

- 15:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.12.2008.

preživila san - jedva!

Photobucket

U petak san imala jedanaest 8-godišnjaka u stanu.
Dica iz razreda. Dvi curice i 9 muškića.
Neman snage niti pričati šta je to bilo.

Photobucket

U subotu - dvorište. Njih 10 u rasponu od 5 do 12 godina, išlo je u kino (vodija ih je moj jadan muž), a posli su došli.
Ni to neman snage pričati...

Photobucket

Suma sumarum: dva dana proslave rođendana, između sv. Nikola, dvi torte, dva devastirana roditelja, jedna sestra koja zbraja štete po sobi, stan kojeg ka da je poharala oluja svih oluja...

Da vam pokušan dočarati malo atmosfere... da van ne bi nikada palo na pamet izvest štogod slično.
Ekipa se igra. Kukala, ne znan, neko sakrivanje je u điru, ispod stola su dva, dva su ispod svakog kreveta, izlaze puni prašine. Jedan se super sakrija, ispod radnog stola, iza kante za smeće i kompjutora, počupa sve kabele, stoji tamo, ne može ga niko naći, prolaze tri-četri kruga igre. Na njega zaboravili. On izlazi, oni mu ne priznaju pobjedu, dolazi sav u suzama, plače ko godina da ne igraju fer. Usput se guši jer u isto vrime jede kokice. Tučen ga po leđima, pljuca kokice. Spašen.
Svakih deset minuta dolazi uplakan. Između ostalih razloga plača, jedan je što je drugi mulac razbija lampu. Pa on plače, treba lampu oplakati.
Sedmi put plače: "Već san šest puta plaka, aaaa, ubiće me tata, aaaa!"
Dok njega tješin, jedan dolazi reći: "Kakvu si nan ono tortu dala, preslatka je, boli me drob, i povratiću".
Dok on povraća, ekipa grupno promatra. Oće li sada svi rigati? Ajme!
Čistin zahod. "I meni se povraća!" viče jedan. Ajme meni, otrovala san dicu! Brzo ga dovlačin pred školjku. "Ma nije, ja se samo zezam!"
Bemti sve!
Onome koji je razbija lampu, okrutni vršnjaci organizirali su suđenje. Sve je tu, tužitelj, porota, sudac. Kriv je! Jadno dite! Da mi se ne bi i on rasplaka, morala san preuzeti ulogu odvjetnika, kojeg mu nisu dodijelili.
..... I sve tako. Tri sata napetog horor-trilera manje bi mi uništili živce.

Sutra, u subotu - druga proslava. Masovni odlazak u kino. To san uvalila mužu. Doša je smožden. Gađali se kokicama, smetali drugima, najmanji se izgubija, ustvari mu je bija iza guzice... Dica su ga dovela doma, jedva živoga.

U ciloj toj gužvi, zaboravila san napuniti čizmicu. U neko doba ranog jutra moj friško-osmogodišnjak kaže: "Mama, ja se jedva čekam dignuti, da vidim što mi je sveti Nikola donija!"
"Čuj" kažen ja "ima jedno pravilo. Ako se digneš prije osam, Nikola će se naljutiti i poslati Krampusa da sve uzme natrag."
Uz ispriku da iden u vc, panično tražin čizmicu i na brzinu je punim.

"Evo na, i sveti Nikola je počeja varati, stavija mi je čokoladu koju san jučer dobija za rođendan od Sare!"

(P.S. Da ne bi sveti Nikola ostao neshvaćen, donija je prave darove, čokoladu je stavija samo za dekoraciju.)

- 10:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.12.2008.

rio mare

Photobucket

Kad jedan jede meso a drugi kumpire, u prosjeku jedu gulaš.
Kad jedan jede kupus, a drugi mljeveno meso, u prosjeku je za ručak sarma.
I tako dalje. Umišamo sve sastojke pa šta dobijemo.
Kad uzmemo penziju moga pokojnog ćaće koji je radija cili život, i jednog mog pajdaša koji je radija do svoje pedesete, a od svog mukotrpnog radnog staža od otprilike 25-26 godina, dvi lipo prosidija u Saboru, i u te dvi godine jedan put sa svog mista nešto trkelja i dva puta tražija repliku, dakle kad se zbroje njihove dvi penzije u prosjeku dobijemo 5.500,00 kn. Pristojna mirovina.
Kad zbrojimo cijenu ručka jednog prosječnog Hrvata i jednog saborskog zatupnika (vidi, ispalo mi "s") iz saborske kantine, dobijemo... to bolje da ne računamo.
I tako dalje.
To su statistički podaci. Udrobi i promućkaj.
Neko će pojist bananu, neko popit čašu mlika, neko će cili dan gladovati, u prosjeku smo popili frape...

Ma, ustvari nisan tila o tome pričat. Znan da je svima pun kufer ponavljanja da smo u banani...
Tila san pričat o jednom apsurdu. Znan da je svima i apsurda ove naše stvarnosti isto dosta... A, oni ne moraju čitati. (Znači, neće niko.)

Photobucket

Ovo van je jedan ekološki apsurd osmišljen u poznatom briselskom laboratoriju.
Poznatom po domišljatim izumima i pokusima koje plasira diljem lipe njihove Europe, a i šire. Naročito šire. Sve do istočnih granica Hrvacke. Jadne blesave Hrvacke koja oduševljeno "inplementira" sve te njihove umotvorine, iako samo gleda u leđa (i guzicu) tu istu Europu, koja, "otmjena", hoh-dama u godinama, ne želi imati posla s primitivnim polu-balkanskim mužjakom koji bi je najrađe zajaha. Ali isto ga drži u rezervi, jer ipak joj djeluje... onako... da bi nešto moga.
Pa je tako Hrvacka upravo počela primjenjivati pravilnik o izgledu voća i povrća koji se upravo povlači iz upotrebe u Europi. Ono, mrkve, kukumari i ostali moraju imati određenu dužinu i određen fi, pomidori određen promjer, površine ne smiju imati nikakvih nepravilnosti, i takve zvizdarije.

Ma, nisan ni o tome tila. O čemu san ono mislila...? Nešto o moru...
Aha.
Dakle, da se vratin na početak. Na statistički prosjek.

Photobucket

Činjenica je da suvremeni čovik uništava sve u što se takne, jer uvik mu je svega malo, pa je tako uništija i more u svakom pogledu, narušija njegovu ekološku ravnotežu, poubija sve sisavce, osim šačice onih koji su uspili kidnuti, većinu kitova, tuljana, morskih medvjeda i dupina, morskih pasa i svih ostalih, sve vrste riba doveo je na rub održanja vrste, a neke i gurnuo preko ruba. Najgore su prošle ribe, one komercijalne vrste, koje su omiljene poslastice mnogoljudnih zemalja. Morski pas od čije peraje Kinezi kuvaju juhu (ma, prisila in!), bakalar kojega obožava cili skandinavski, a ništa manje i mediteranski dio Evrope (i ja tu dobro doprinosin), i TUNA, koju naročito obožavaju Japanci, koji bi se udavili u sušiju i sašimiju, ali ni cili ostali svit ne zaostaje u tamanjenju konzervi od tune. Naročito je na cijeni plavorepa tuna - kraljica oceana.
Dakle, riblji fond u cijelosti, a neke vrste naročito, izuzetno je ugrožen.

Photobucket

Ko ih je ugrozio? Sigurno ne ova jadna istočnojadranska ribarska flota, ne zato što smo mi Hrvati ekološki osviješteni i bolji od drugih, nego zato što nemamo čime ni s kim pobiti sve što pliva u moru. A nije da se ne trudimo.
Ali to sad nema veze. Izlov je bija prevelik, i sad ga triba smanjiti. Kad se sve zbroji i oduzme, smućka i podili, mi snosimo istu odgovornost ka i najjače svjetske ribarske velesile.
I tribamo bit kažnjeni isto ka i oni. Pravedno podilit krivicu i podnit kaznu.
Šta je, tu je. Mali smo mi i slabi igrači u toj igri. Kako nam se kaže, tako mora biti.

A na upravo završenom zasjedanju ICCAT-a, Međunarodne komisije za zaštitu atlantske tune rečeno nan je da i mi proporcijalno moramo smanjit izlov tune, bez obzira što i nije bija tako velik i bez obzira što smo prvi u Evropi (u Zadru) počeli s uzgojem tuna u kavezima i time ostvarujemo značajan izvozni proizvod (isključivo u Japan), a plaću od uzgoja prima nemali broj ribara i radnika u uzgajalištima.
Pa kažu:
Dosadašnja kvota od 28.500 tona značila je za hrvatske ribare ulov od oko 830 tona, a kako je smanjena kvota tona svim zemljama proporcionalno (a ne po učešću u prelovu), nas je dopalo 22.000 tona, što će značiti pravo izlova od oko 640 tona u godini pred nama. Tu tunu hrvatski će ribari smjeti loviti samo dva, umjesto dosadašnjih šest mjeseci.

Kažu naši pregovarači da su pregovori bili izuzetno teški i oni su zadovoljni rezultatom, jer je Hrvatska, navodno, dobila više od drugih, jer smije loviti tune od 8 kg naviše, za razliku od drugih koje smiju samo one preko 30 kila. Mislim, to mi je blesavo, tuna se lovi da bi se natovila, pa što će ti one već prirodno "debele".

Photobucket

Naravno da su pregovori bili teški. Kad se trebalo postići da vuk bude sit i koza cijela. Da se zadovolje ribari, uzgajivači i ekolozi, tj. oni koji žele zaštititi tunu od izumiranja. A oni su, sa svim smanjenim kvotama i svim ograničenjima, ostali najnezadovoljniji. Valjda su živili u iluziji da će se ljudi odreći svog gušta na korist životinje. Haha, naivci.
Ja mislim da uopće nije stvar u ribarima. Mislim da više od njih love krivolovci, koje se nikakvi zaključci svih konferencija svita ne tiču. I da oni rade najveću štetu.
Isto je sa svim ugroženim vrstama. Tuljani, kitovi, da ne nabrajam.

I sad slijedi hladan tuš za one kojima se ovo dalo čitat do sada. Ovo je bija samo povod da još nešto ispričan. Nešto iza te priče o dušobrižnicima za okoliš.
Nešto o apsurdima koji se izrode iz ovakvih zakona i ograničenja i brige za zaštitu prirode od ljudi-predatora.

To u praksi izgleda otprilike ovako, koliko ja znan, onako, iz treće ruke.
Budući da se još nije izumio uzgoj tune od mriješćenja do konzumne veličine, ka šta se uzgajaju neke druge vrste, nego se ulovljene tune samo "tove" ka prasci, da bi Japancima bile šta veće i deblje (nas druge ne može dopast, nama daju samo tune koje krepaju u kavezima, koje isto nisu loše ako se stave u prodaju odmah, ali pitanja su...), tunolovci odu, u sezoni lova, uloviti te "male" tune od 10-30 kila, i nastoje ih žive i zdrave dovesti do uzgajališta, tj. tovilišta, koja su većinom smještena u zadarskom akvatoriju. Mislim da je način transporta u specijalnim kavezima izum hrvatskih ribara-povratnika, preciznije - Kaljana (Kali, mjesto na otoku Ugljanu, najribarskije mjesto u državi, neki kažu i na Mediteranu) koji su lovili, tj. ribarili po Americi i Australiji, i tamo nisu bili obični gastarbajteri, nego "profesori" ribarstva. Nije svit samo dava njima, nego su i oni velikom svitu puno dali. Znanja i iskustva. Naučili loviti i druge, nažalost.

Te ribarice dakle ulove tune tamo na otvorenom moru kod Sveca i Jabuke, i onda ih polako, danima "vode", vuku ih do njihove nove kuće u kojoj će živit do "konačnog rješenja" od ruke stručnih japanskih koljača tuna i do odlaska u zemlju izlazećeg sunca, da ih tamo posluže ka omiljeno jelo.
U tom kavezu kojim ih voze, tune panično plivaju i pri tome se sudaraju i udaraju njuškama u strane. A tunina "ahilova peta" je upravo njezina njuška. Ona koja se njome udari u kavez ili drugu tunu - ugine. Stradavaju uglavnom manje tune, one od 10-ak kila. Kažu ribari da strada i do 10-ak % tune, kako-kada, više-manje.
Da utvrdimo gradivo. To je uginula tuna, ali stradala u "saobraćajnoj nesreći", ne uginula od bolesti. Dakle, savršeno konzumna. Prema svojoj veličini i - najukusnija. Mlado meso.

Da, bila bi, da to ne brane pravila te iste EU koja se brine da tuna ne nestane iz mora. Pa onda u toj svojoj brizi valjda se nada da će uginule tune uskrsnuti.
Ribari moraju svu tu uginulu tunu, pogađate, baciti u more. Pa onda u moru plutaju tone tih tuno-leševa.
Uginula tuna ne smije se stavljati u promet. Okej. Sve u redu. Ali suludo mi je da ribari ne smiju spremiti sebi za pojist malo tunjevine, da ne smiju odnit doma, da ne smiju (ka šta mi je jedan reka da je neko predložija) niti dat u javne kuhinje, staračke domove ili nešto slično, budući da se radi o izuzetno zdravoj hrani. Ne, moraju SVE krepane tune odeđene kilaže bacit u more! Kazne su izuzetno visoke.

I sad ti budi pametan, di je tu pamet?
Ali šta ćemo, kad EU tako kaže, mora da je pametno.

Ako je neko ima živaca čitati ovo moje trkeljanje, mora da se pita šta mi bi.
Pitam se i ja... Is'sati, šta san ja sve nadrobila...
Ove teme san se sitila neki dan, nakon tragične pogibije jednog mladog čovika. Nastrada je na radnom mistu, dok je ronija u kavezu uzgajališta tuna.
A jednog mog frenda, dok je obavlja isti posal, napa je morski pas. Izletija je ka metak, ostavija jadnog pasa gladnoga.
Mislin, nije to u redu. To je isto narušavanje prirodne ravnoteže. Možda je jadni pas krepa od gladi.
Prijaviću slučaj nekoj komisiji u Briselu. Možda su oni takve slučajeve izregulirali nekin pametnim zakonom.

- 09:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 02.12.2008.

subota u slikama / savijača za Guinnessa

Jučer san bila aktualna, stavila na brzinu još vruće slike iz aparata na blog, bila izvanredna situacija, pa subota tek danas došla na red.
Bija je to ludi, ludi dan.
Ribolovno natjecanje. Kup Sv. Krševana. Noć prije nebo se otvorilo, munje i gromovi, pa smo mislili da od ribolova ništa. Ujutro osvanilo prekrasno vedro jutro, pa je bilo spremanje navrat-nanos i trk na rivu.
Ribiči su dobri modeli. Mirni.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Onda trk na posal. Mislin, ne triban to ni spominjat, neplaćene, volonterske subote i to. Vridnica dalmatinska, to ti je. To kod nas normalna stvar.
Dok sam ja radila i usput slike s rive spremala i obrađivala, u gradu su postavljali stolove i na njih kilometar savijače od jabuke.

Photobucket

Od Gospe o zdravlja do Svetoga Šime. Ko ne zna Zadar, to van je cila Kalelarga i još pola.

Photobucket
(Z. Kucelin)

Zadarski kuhari iz poluotočkih restorana žele privući ljude na odumrli Poluotok akcijom "Advent na Poluotoku", a savijača je ujedno i priprema za Guinnessove rekorde.

Photobucket
(Z. Kucelin)

I sad vidite. Od cilog tog slasnog kilometra, nisam uspila kušati niti zalogaj. Ni centimetar.
U jurnjavi od posla do Kalelarge i Rive, i u međuvremenu dvi obavljene spize, samo sam na taj kolač mislila. Kad sam konačno tila sist i ist, viša sila se umišala. Šteta da nisan uzela komad dok su slagali. A ja slikala... blentonica.

Photobucket

Prolom oblaka prekinija je ribolov, mali ribar osta je mokrih gaća, i doslovno i preneseno, ništa nije ulovija, i dok smo se mi sklonili u obližnji kafić, savijaču su razgrabili spretniji dok si reka J-A-B-U-K-A. Doslovno.

Photobucket

Ništa. Biće bolje drugi put.
Sveti naš Donat sve je to mirno promatra, obasjan suncem i zaogrnut oblacima.... ka da nam se smješka, tako mi se učinilo...

Photobucket

Naročito meni, kako san ostala gladna.

- 11:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2008.

fortunal juga

... i ogromna plima.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Evo vam se javljam dok sam još na suhom. Nastavi li se more dizati ovim tempom, evo nas uskoro u Lici, iza Velebita.
Fali more, dr'ž se kraja!


UPDATE
Najviša razina mora (na TV-u su uporno govorili vode) od 1929. godine.
A svi znamo što je bilo te godine - velika ekonomska kriza. Poručuje li nam more nešto...?
Posljedice velike plime svi smo vidili na dnevniku. Najgore su, izgleda prošli Novigrad (zadarski) i Rijeka.
Posljedice na lokalnom nivou, tj. po mene: izbijena ograda na brodu. Ali to je više posljedica činjenice što svaki seljak koji se dočepa malo love nabavi bokun broda ka statusni simbol. Nema veze šta se rodija u Škabrnji ili Zemuniku, i šta riga kad vidi nemirno more na slici, on priveže brod kraj našega. Možete misliti kako ga stručno veže. Ka šta je u djetinjstvu veza kravu za plot.

- 09:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se