Jučer san bila aktualna, stavila na brzinu još vruće slike iz aparata na blog, bila izvanredna situacija, pa subota tek danas došla na red.
Bija je to ludi, ludi dan.
Ribolovno natjecanje. Kup Sv. Krševana. Noć prije nebo se otvorilo, munje i gromovi, pa smo mislili da od ribolova ništa. Ujutro osvanilo prekrasno vedro jutro, pa je bilo spremanje navrat-nanos i trk na rivu.
Ribiči su dobri modeli. Mirni.
Onda trk na posal. Mislin, ne triban to ni spominjat, neplaćene, volonterske subote i to. Vridnica dalmatinska, to ti je. To kod nas normalna stvar.
Dok sam ja radila i usput slike s rive spremala i obrađivala, u gradu su postavljali stolove i na njih kilometar savijače od jabuke.
Od Gospe o zdravlja do Svetoga Šime. Ko ne zna Zadar, to van je cila Kalelarga i još pola.
(Z. Kucelin)
Zadarski kuhari iz poluotočkih restorana žele privući ljude na odumrli Poluotok akcijom "Advent na Poluotoku", a savijača je ujedno i priprema za Guinnessove rekorde.
(Z. Kucelin)
I sad vidite. Od cilog tog slasnog kilometra, nisam uspila kušati niti zalogaj. Ni centimetar.
U jurnjavi od posla do Kalelarge i Rive, i u međuvremenu dvi obavljene spize, samo sam na taj kolač mislila. Kad sam konačno tila sist i ist, viša sila se umišala. Šteta da nisan uzela komad dok su slagali. A ja slikala... blentonica.
Prolom oblaka prekinija je ribolov, mali ribar osta je mokrih gaća, i doslovno i preneseno, ništa nije ulovija, i dok smo se mi sklonili u obližnji kafić, savijaču su razgrabili spretniji dok si reka J-A-B-U-K-A. Doslovno.
Ništa. Biće bolje drugi put.
Sveti naš Donat sve je to mirno promatra, obasjan suncem i zaogrnut oblacima.... ka da nam se smješka, tako mi se učinilo...
Naročito meni, kako san ostala gladna.