Netko to zove kreativnom vizualizacijom.
Za mene je to-mašta!
Znala sam tako zatvoriti oči...i otići. U neki drugi svijet, neki drugi život, paralelni svemir. Kako god.
Živjela sam u svojoj mašti žive slike nečeg što ne postoji.
I... tako je dobro bilo.
Zašto pričam u prošlom vremenu?
Zato što to više ne radim. Dođe mi, o da... I iskušenje je jako, poput ovisnika koji u napadu želje trga i gnječi poslijednju cigaretu, ili alkoholičara koji se bori i istače zadnju količinu žestokog iz boce u sudoper... Tako i ja potjeram sve te drage slike daleko od sebe...
Danas tražim naziv za taj trenutak, kad stojim na rubu i ljuljam se.. Taj trenutak je gotovo bolan, mišići se napinju, pružaju otpor.
U zadnji tren prevlada razum i misli krenu natrag sa ruba provalije gdje se skokom prelazi u drugi svijet. Krenu natrag u postojeću problematiku svakodnevice. Osvrću se za slatkim rubom, sjetni osmjeh preplavi lice, još samo jedan pogled u slatku provaliju...
Kako nazvati taj trenutak? Trenutak odustajanja, bijega..
Trenutak straha.
Da se mašta ne pretvori u stvarnost.
Jer je to jedini pravi razlog.
Do sada se svaki put pretvorila, preobličila moju stvarnost, skrenula stazu u neki smjer koji je bio tek samo izmaštan. Koliko god bio kreativan, i danas još razmišljam je li zaista bio potreban.
Previše je betona u temeljima.
A rušenje je skupo.
Zato više ne maštam. Zadovoljstvo donese trenutak odustajanja.
Ma jel' ja to starim?
Ili Wuthering Heights od Kate Bush još uvijek ima neku čudnu moć...
|