Marketing
Orkanski visovi
Netko to zove kreativnom vizualizacijom.
Za mene je to-mašta!
Znala sam tako zatvoriti oči...i otići. U neki drugi svijet, neki drugi život, paralelni svemir. Kako god.
Živjela sam u svojoj mašti žive slike nečeg što ne postoji.
I... tako je dobro bilo.
Zašto pričam u prošlom vremenu?
Zato što to više ne radim. Dođe mi, o da... I iskušenje je jako, poput ovisnika koji u napadu želje trga i gnječi poslijednju cigaretu, ili alkoholičara koji se bori i istače zadnju količinu žestokog iz boce u sudoper... Tako i ja potjeram sve te drage slike daleko od sebe...
Danas tražim naziv za taj trenutak, kad stojim na rubu i ljuljam se.. Taj trenutak je gotovo bolan, mišići se napinju, pružaju otpor.
U zadnji tren prevlada razum i misli krenu natrag sa ruba provalije gdje se skokom prelazi u drugi svijet. Krenu natrag u postojeću problematiku svakodnevice. Osvrću se za slatkim rubom, sjetni osmjeh preplavi lice, još samo jedan pogled u slatku provaliju...
Kako nazvati taj trenutak? Trenutak odustajanja, bijega..
Trenutak straha.
Da se mašta ne pretvori u stvarnost.
Jer je to jedini pravi razlog.
Do sada se svaki put pretvorila, preobličila moju stvarnost, skrenula stazu u neki smjer koji je bio tek samo izmaštan. Koliko god bio kreativan, i danas još razmišljam je li zaista bio potreban.
Previše je betona u temeljima.
A rušenje je skupo.
Zato više ne maštam. Zadovoljstvo donese trenutak odustajanja.
Ma jel' ja to starim?
Ili Wuthering Heights od Kate Bush još uvijek ima neku čudnu moć...
Post je objavljen 15.05.2006. u 15:14 sati.