Zapitkivalo
27.03.2014., četvrtak
RASIPNOST ŠTEDLJIVIH DRŽAVNIKA
Nerazumljivo je ponašanje naših – ali i nekih drugih, stranih – državnika, kada je u pitanju trošenje državnoga novca, novca državljana. Možda bi ovaj naslov u nekim prilikama bilo bolje napisati „Štedljivost rasipnih državnika“. Pitanje je samo, na što i na komu bi se trebalo „trošiti“ ili „štedjeti“.
Štednja na oblicima neposredne demokracije Najčešći oblik neposredne demokracije je institucija referenduma. Naši državnici do sada nastoje „izbjegavati“ referendum i kada to građani izrazito traže. Izgovor je „Imamo dovoljno troška i bez toga u ovo recesijsko vrijeme! Ako su nam građani na parlamentarnim izborima povjerili upravljanje državom – onda mi i bez referenduma znamo kako građani žele odlučiti i u ovom pitanju...“ Da se s tim ne bi „gnjavili“, u Ustavu ili drugim osnovnim zakonima se i ne spominje takav oblik neposredne demokracije, ili ga se tako formulira, da ga je nemoguće „ispuniti“. Ili se navede samo nekoliko manje važnih pitanja o kojima se „može“ na referendum, ili se navede cijeli niz važnih pitanja o kojima se „ne može“ na referendum. Prikupljanjem potpisa za provođenje nekog referenduma građani troše i novac i vrijeme i energiju, ali to naše državnike ne brine. Ne brinu ih ni mogući protesti građana zbog takove politike... Štednja na kupovanju novih i skupih automobila Naši državnici „ne mogu ni zamisliti“, da nemaju „na raspolaganju“ državne automobile „u svako doba dana“. „Ne mogu ni zamisliti“, da „sjedaju“ u automobile u kojima su sjedili državnici iz prethodnih saziva. Da li se boje neke zaraze od prethodnih korisnika? Ili je to zbog praznovjerja u vjerovanju u ponavljanje sudbine prethodnika...?! A to su automobili stari u prosjeku samo oko 4 godine! U posjedu građana takova bi vozila bila tek „razrađena“ i najbolja za vožnju! Zbog toga se „moraju“ kupovati novi i još bolji automobili. To opravdavaju objašnjenjem, da je njihovo održavanje jeftinije, nego kod rabljenih. A „zaboravljaju“ na mogućnost otvaranja novih radnih mjesta za nezaposlene hrvatske automehaničare i njihove obitelji, koje će živjeti od državne „socijale“. Tako će novi automobili za državu ipak biti skuplji. Pogledajmo isto pitanje i s „druge strane“: I ti automobili se kupuju posuđenim novcem. Koliko će taj trošak biti ( ili već jest) „ opterećen“ našim kreditnim rajtingom u međunarodnim „bankarskim skladištima novca“? Vjerojatno će ga državnici posuditi uz veću kamatnu stopu zbog niskog rejtinga... Zapravo te manipulacije promjenama „rejtinga“ imaju za cilj prezaduženu državu još više izrabljivati povećavanjem kamatne stope! U usporedbi s ovim „rejtingarenjem“ naše obiteljsko „bankarenje švicarcima“ je samo sitno pokusno varanje i izrabljivanje nestrpljive sirotinje. A osiromašena država „mora“ na to pristati, da bi njezina gospoda mogla ponosno voziti se u najmodernijim autima. Kako bi to izgledalo, da naši ministri u današnje vrijeme dolaze u kočijama!? Doduše, mogli bi oni dolaziti i biciklima! To bi bilo još jeftinije! Jedino je pitanje, znaju li oni uopće voziti bicikle? Građani bi im ipak trebali platiti biciklističku školu.. Ili bi ipak bili jeftiniji rabljeni automobili iz „prethodnog saziva“ !? Jeftinije zdravlje Hrvatskim državnicima zdravlje hrvatsih građana je preskupo u odnosu na EU-u. Doduše, morali bi shvatiti, da su ratovi i ratna stradanja znatno narušili naše ukupno narodno zdravlje,pa ga nije umjesno uspoređivati s europskim. Ipak je naš ministar zdravlja – ne žaleći troška – angažirao stranog stručnjaka (navodno iz Francuske), da već postojeće podatke hrvatskih stručnjaka „objedini“ u jedinstveni Projekt za pojeftinjenje hrvatskog zdravstva. I to je „prilično“ platio. Da je meni kao laiku to ponudio, ja bih se zadovoljio samo sa 20 % te cijene. I mislim, da bi takav „projekt“ bio jednako dobar. Jedino što ne bi bio „francuski“. Po ovom projektu biti će smanjen broj bolničkih kreveta, pa i broj bolesnika na „bolničkom noćenju“. Smanjit će se i prehrana na „bolničkoj menzi“. Trebat će smanjiti i broj bolničkog osoblja – kako medicinskog, tako i „turističkog“. To će smanjiti i potrošnju bolničkih lijekova. I potrošnju energije – kako električne, tako i toplinske. Otac mi je pričao, da je kao mladić „odležao“ u bolnici tri mjeseca zbog „pišljivoga „ Osteo myelitisa jedne bedrene kosti. Zamislite! Svakih osam sati medicinska sestra (časna sestra!) trebala mu je dati injekciju Penicilina... Umjesto, da leži kod kuće i da si sam daje injekcije.... Još bolje, da usput ide u školu! Istina, noga mu je spašena – ali po današnjim „zdravstvenim mjerilima“ – da li to vrijedi tolikoga troška....? Istina, kada bi takovi bolesnici u većini slučajeva morali „na kućnu njegu“, trebalo bi u toj bolnici manje osoblja! E, da! Ali bi bio veći broj nezaposlenih! Vjerojatno će tako biti i po predstojećem programu! Kako će po očekivanom Programu biti „udruženo“ više dosadašnjih bolnica u jednu, predviđenu – ona će se „prostirati“ na nekoliko stotina kvadratnih kilometara površine. Komunikacija osoblja i bolesnika i posjetitelja rodbine i prijatelja od odjela do odjela bit će otežana i skuplja, ali to ne će biti na bolnički trošak, nego na trošak bolesnika i građana uopće. Vjerojatno je to jedan od ciljeva toga programiranja. Različiti stupnjevi bolničkih usluga Vjerojatno će nastati bolnice različitih stupnjeva kvalitete, barem dva stupnja: niži stupanj predviđen za obične građane, dakle za sirotinju, koja si ne će imati čime platiti sve potrebne postupke. I bolnice višega stupnja predviđene za bogate i „uvažene“ naše građane i za imućne strance. Koliko će se takav sustav „uklapati“ u našu „socijalnu“ državu? Inuitska iskustva Možda je naš ministar zdravlja pogriješio angažirajući francuskoga stručnjaka za izradu Programa jeftinijega zdravlja. Moj prijatelj Drago smatra, da bi trebalo koristiti životna iskustva Eskima (Inuita), ljudi koji žive u zaleđenim područjima Sjevera. Misli, da je trebalo angažirati stručnjaka iz sjevarnijih krajeva. Zbog čega? Statistike pokazuju, da nam se natalitet smanjio, a prosječna životna dob povećala. Nastat će problemi s mirovinskim sustavom. Ne će nam biti dosta ni pet „stupova“ mirovinskog osiguranja, da bi ih ministar financija mogao „isprazniti“ u državni proračun, koji je sve siromašniji. Kao što znamo, Eskimi jedu sirovo meso sobova, riba i drugih izvora. Sobovi su izvor i hrane i odjeće. Kada se potroši meso, treba prerađivati njihovu kožu i krzno. E, tu se zapošljavaju stari ljudi. Osim što se hrane sirovim mesom, koje je tvrdo za žvakanje – žvakanjem se obrađuju preostale kože. Kada ljudi „potroše“ zube, a nemaju baš organizirano zubarstvo, što im preostaje? Prije polarne noći izaberu si najljepšu ledenu gromadu. I kada nastupi noć „smjeste se“ uz nju na izabrano mjesto, tamo se sklupčaju i „usnu vječni san“. Nikome na smetnji! Njihove tjelesne ostatke raznesu sjeverni medvjedi, vukovi i druge zvijeri. Drago smatra, da bi sličan svršetak mogli organizirati i naši ostarjeli ljudi. Jedina je nevolja, što kod nas nema dovoljno niskih temperatura. To bi moglo biti povoljno za razvoj industrije i smanjivanje broja nezaposlenih. Mogli bi razviti masovnu proizvodnju škrinja za duboko smrzavanje starih , zapravo prestarih, osoba. Ovo bi dalo višestruke koristi. Način korišćenja bi mogli demonstrirati naši državnici na reklamnim izložbama. Tržište bi moglo biti cijelo područje EU-e, jer raste siromaštvo puka na cijelom području. Mega-država i neki troškovi njenog funkcioniranja Danas je i Hrvatska u sastavu EU-e, dakle mega-države. To bi trebala biti manja opasnost od raznih međudržavnih sukoba, dakle ratova. No, njeno funkcioniranje moglo bi biti skuplje, nego u „svojoj maloj“ državi. Već sudjelovanje u radu EU-parlamenta i naših zastupnika i drugih državnika postat će skuplje zbog udaljenog putovanja do aktualnog centra Unije. Putovanje zrakoplovima se ne će moći izbjeći, a cijene „letnih“ karata bi mogle biti skuplje od karata za putovanje Zemljinom površinom. A gdje bi se naši državnici gnjavili površinom Zemlje! Najbolje će biti nabaviti helikoptere ili zrakoplove za njihova putovanja! Ne će biti druge, nego i za to „posegnuti u državni džep“, ili u kreditnu kasu neke banke uz „odgovarajuću kamatnu stopu“. Plaće naših parlamentaraca, ili drugih državnika u EU-i znatno su veće od naših „tuzemnih“ plaća. Bilo bi dobro znati, čijim se novcem plaćaju – europskim ili hrvatskim? To je potrebno kao poticaj za takove djelatnosti. Dobra strana toga biti će veći doprinosi u državne proračune. Istina – to će biti „uzimanje novca iz lijevog džepa i prenošenje u desni“...! Ali, u čiji džep? Da li je tu moguća korupcija? Korištenje EU-fondova Puno se priča o „povlačenju“ novca iz Europskih fondova . Ne govori se o tome, otkuda taj novac u Fondovima? Ne govori se puno ni o iznosima, koje Hrvatska mora uplaćivati u proračune EU-e. Nije li to dio novca tih „čarobnih“ Fondova? I, koji su kriteriji za njihovo „povlačenje“? U kojoj mjeri je njihovo odobravanje u interesu Hrvatske, a u kojoj u interesu nekih drugih članica? Kao primjer može poslužiti sudbina hrvatskih proizvođača mlijeka. Jesu li moguće iznimke Pa, ima i toga, ali na lokalnoj razini. Postoje mjesta i općine s deficitima u proračunima i dugovima, u kojima načelnici sa suradnicima dogovaraju smanjivanje i svojih plaća do oporavka općeg proračuna. Čitao sam o slučaju u Metkoviću. Ili, da dotični djelatnici i načelnici rade i dalje na svojim ranijim radnim mjestima, a na društvenim poslovima volontiraju. Čini mi se, da je tako nekako u Đurđevcu... Financijski inspektori za državne proračune I to bi trebalo zbog „transparentnosti“. Zamislimo, kako bi to bilo, da se ozakoni! Naravno, oni bi trebali biti pod upravom opozicije. Oni bi trebali provjeravati, kako „pozicija“ troši novac iz proračuna. Da li onako i onoliko, kako je u proračunu predviđeno. Jesu li svi novčani tokovi „transparentni“, ili ima i „maglovitosti“... |
