Zapitkivalo
28.02.2013., četvrtak
LJUBLJANSKA BANKA – PREPONA ZA ULAZAK U EU
-Drago, znaš li ti čemu tolika galama o Ljubljanskoj banci, i zašto Slovenija prijeti Hrvatskoj blokadom ulaska u EU-u?
-Mislim, da ne znam ono najvažnije – kaže moj prijatelj profesor u mirovini. – No, ne mogu bez razmišljanja: Nisam štediša Ljubljanske Banke niti sam bio. Ipak mi kroz misli odjekuje pitanje „u čemu je tu zagonetka“? Predosjećam, da će to „odjeknuti“ i u mome džepu. Mislio sam – u bankarstvu se u osnovi barata brojevima i brojkama. „Dva plus tri jednako je pet“. Ali u ovom slučaju, izgleda, da to nije točno! Osim toga tomu treba još dodati, dnevnice, putne troškove, svečane ručkove ministra i ministrice i tko zna što sve još. Zato molim, da nam netko to razjasni! Čija je banka Ljubljanska banka Zbog jednostavnosti mišljenja i objašnjavanja – evo, kako ja laik razmišljam. Ljubljanska Banka i Stara i Nova – je slovenska banka, jer Ljubljana je u Sloveniji i to glavni grad. Zato mislim, da Narodna Banka Slovenije ima određenu monetarnu nadležnost i nad tom jednom i drugom bankom. Ona bdije nad njihovim poslovanjem. Ukoliko bi njeni djelatnici primijetili negativan smjer u poslovanju – sigurno bi pokrenuli stečajni postupak, dok još ima novca, kojim se mogu podmiriti „dugovanja“ poslovnih partnera , u ovom slučaju štediša. Zbog čega „sukcesija“ Postavljam si pitanja, tko je sve ulagao novac u tu odgovarajuću banku, ako Republika Slovenija smatra, da taj nastao problem spada „u sukcesiju imovine SFRJ“, bivše zajedničke države. U tu banku novac su ulagali štediše u raznim dijelovima SFRJ i ta sredstva banka duguje njima. Ako je novac ulagala i bivša zajednička država, onda samo taj novac spada u „sukcesiju“. U arhivima banke nalaze se točni podaci, tko je i koliko novca uložio i koliko je on „donio“ kamata. I tu više ne bi smjelo biti problema u podjeli toga novca.Samo se jugoslavenski novac dijeli sljednicama po „sukcesijskome ključu“. Kako je Stara Ljubljanska banka „prestala s radom“ mora se znati,gdje je smješten njen dotadašnji novac i on je trebao (ili treba) biti vraćen ulagačima u „stečajnom postupku“, ako je proveden. Ako nije, dužna je to učiniti Republika Slovenija, kao njen garant (žirant). Nova Ljubljanska banka – po mome mišljenju – nasljednica je one „Stare“. Otkuda joj osnovni kapital? Mislim, da je to kapital one „Stare“. Po toj logici ona je uz osnovni kapital preuzela i obvezu prema štedišama. Ili Banka, ili država u kojoj je sjedište banke.... Zbog čega je trebalo Staru zamijeniti Novom bankom Vjerojatno postoji i mogućnost, da je Vlada Republike Slovenije „trebala“ novac, pa je „zagrabila“ dio kapitala Ljubljanske banke, koji je bio „tu pri ruci“. Zgodan je način bio „gašenje“ Stare banke, osnivanje Nove Banke i prenošenje kapitala u nju. Pri tome se dio kapitala „usmjerio mimo Banke.. Možda je bilo zamišljeno, da taj novac bude „kredit“ Republici Sloveniji, kojega će Vlada Slovenije vratiti kada nastupe „bolja vremena“. No, takova vremena nikako da nastupe! Osim toga, možda su korisnici pomislili, da bi bilo dobro i ne vratiti posuđeno „zbog zastare“. Treba samo naći pogodan način, da se to ne može nazvati pljačkom ili prevarom, ili tako nekako... Možda je Vlada Republike Hrvatske „isposlovala“ kod nekih hrvatskih banaka (Zagrebačke, Privredne,...), da htvatskim štedišama isplate dio slovenskoga duga, dok Slovenija to ne vrati. A, vraćanje „nikako da počne“. Možda bi taj dug mogao „zastarjeti“, možda nekom „arbitražom...“ Neki štediše trebaju svoj novac, pa su se obratili Međunarodnome sudu. Dobili su i podršku Vlade RH. Umjesto arbitraže - nagodba Pregovori oko rješavanja toga duga vuku se godinama. Slovenija se prihvatila ucjenjivanja RH, da se „nekako nagode“, da se povuku podnesene tužbe, da dio novca (ili ukupni iznos) „bude ulaznica RH u EU“, da se taj dug „prenese u sukcesiju“. Kod toga će – vjerojatno – Hrvatska sama isplatiti slovenske dugove hrvatskim štedišama... E, tu će otići i dio moga „priloga“ državnom proračunu... Vjerojatno mi to zvoni, ječi, u razmišljanju o tome. Slovenija – zapravo slovenski političari – prema Hrvatskoj već dugo primjenjuju „metode ucjena“. Do sada su imali i potporu nekih članica EU-e. Znaju, da dio hrvatskih političara silno žele Republiku Hrvatsku što prije učlaniti u EU-u, kako bi se tamo „uhljebili“ na dulje vrijeme uz basnoslovne plaće. Zato se ucjene odnose na pristupanje RH u EU. Već prokušane dobrosusjedske ucjene Neke mi „kočnice“ dolaze na pamet: Savudrijska vala i „slovenski pristup ka otvorenome moru“ na račun hrvatskoga mora. Nije im „palo na pamet“, da to traže od Italije, koja ima znatno više mora od Hrvatske. „Zaboravili su“, da je u tome području nekad bio STT (Slobodni Teritorij Trsta). Zatim ucjena odricanjem od ZERP-a uz „pogodovanje“ Sloveniji i Italiji... Onda „zaposjednutost Svete Gere“.Pa neriješeno pitanje na Sutli... Za sve to nije im dovoljno međunarodno pravo, pa ucjenjuju „raznim arbitražama“, koje bi njima pogodovale. Dakle, arbitrirale bi i protivno postojećem međunarodnom pravu. I u tome imaju podršku u EU-i.. Treba li nam članstvo u takovoj Uniji Pitam se, što će nam članstvo u takovoj Uniji? Čak su i rezultati referenduma o pristupanju Hrvatske EU-i upitni, jer su osnovani na „prilagodbi“ Ustava bez Prethodnog referenduma...Napr.: Od nas 4.504.765 s pravom glasa glasovalo nas je 43,51 %, što je već manje od polovice. (Prije referenduma u Ustavu je bio zahtjev, da glasuje ZA barem pola svih građana s pravom glasa). Kako je od glasalih glasovalo ZA 66,27 %., što je 28,83 % od mogućih, to znači, da je nas manje od jedne trećine zaokružilo ZA pridruživanje u EU-u! Konačni rezultati toga referenduma su u DIP-u. Sve bi to trebali građanima razjasniti stručnjaci. |
