Zapitkivalo
28.04.2012., subota
DA SAM JA U HAAGU
Završna riječ
Navodno će i generali, čije će se žalbe rješavati na žalbenome postupku 14.svibnja 2012. - dobiti osobno završnu riječ. Za to bi se trebali – po mome mišljenju – dobro pripremiti. ICTY će vjerojatno očekivati njihovo kajanje za zločine, koje nisu počinili. Drago glasno razmišlja Ja se pitam, što bih ja rekao, da sam na njihovome mjestu? Teško je to čovjeku, koji nije na njihovome mjestu! Ali – pokušat ću to reći ovako: (1)Smetalo mi je, i još mi smeta, što je hrvatska oslobodilačka akcija „Oluja“ izvučena i prostorno i vremenski iz cjelokupnog Hrvatskog Domovinskog rata. Učinjeno je to tako, kao da nije bilo agresije na RH, kao da nije bilo agresorske okupacije i pljačkanja dijelova teritorija RH, protjerivanja nesrpskog stanovništva iz njihovih domova samo s plastičnim vrećicama, neka mjesta porušena i spaljena (napr.: Ćelije, Vukovar, Ilok, Škabrnja, Kostajnica, Petrinja, Budičina, Hrastovica, Dubrovnik,...), hrvatski teritorij raskomadan ( Maslenica, Zapadna Slavonija, Konavle,...). Agresori su u RH počinili i biološku agresiju, zapravo su planirali i počinili biološki genocid silujući u svojim logorima hrvatske žene i zadržavajući ih u logorima toliko dugo, da budu prisiljene roditi djecu sa silovateljevim genima, utječući tako na gensku strukturu hrvatskog stanovnošzva – za budućnost. Tužiteljstvo je moglo tražiti pisma silovanih u DORH-u. Ali, nije... Da agresori nisu sve to i mnogo drugoga učinili – ne bi trebalo akcije „Oluja“, niti bi je bilo.. (2)Smetalo me, i još mi smeta, što je ovaj Sud „zaobišao“ uzročno-posljedični princip. Za ljude normalne inteligencije i normalnoga obrazovanja normalno bi bilo suditi i kazniti agresore, koji su svojom agresijom prisilili žrtvu agresije na obranu. (3)Smetalo mi je, i još mi smeta, što Tužiteljstvo i Sud optužuju i sude za „zajednički zločinački pothvat“ samo nas hrvatske branitelje. Nije li zapravo zajednički zločinački poduhvat agresorsko planiranje i provođenje agresije na RH, što je u konačnici izazvalo potrebu oslobodilačke akcije „Oluja“? Da nije bilo agresije – ne bi bilo ni „Oluje“. (4)Smatram nepravdom, što su tužitelj i Sud donijeli nepravedne osude agresorima u Vukovaru i nama braniteljima u hrvatskoj „Oluji“. Agresori za gotovo razoreni grad Vukovar i „nabrojanih“samo 264 ubijena Vukovarca ( Za sve ostale ni danas se ne zna!) - dobili su 25 god kazne. Po jednom ubijenom Vukovarcu to iznosi oko 35 dana zatvora. Za nas hrvatske branitelje izrečeno je ukupno 42 god zatvora, iako je Knin potpuno sačuvan, a slučajno je poginuo jedan civil. Ako se uzme i jednaka krivnja obrane i agresije – gdje je tu pravednost? (5)Ovakovom nepravdom Tužiteljstvo i Sudbeno vijeće ICTY-a odobrava agresiju jače „države – miljenice“, a ne priznaje pravo žrtve na obranu. Takovo postupanje Suda „zgranulo nas je“, iako smo bili svjesni činjenice, da nismo Sudu baš simpatični.... (6)Smetala nas je, i još nam smeta tužba i osuda za misli umjesto za učinjena djela. Smatramo da na Brionskom sastanku kod dogovaranja oslobodilačke akcije „Oluja“ – nije bitno tko je što u raspravi govorio. Bitno je, što je UČINJENO. Tužitelj i Sud zlonamjerno su „zaobišli činjenicu“, da su Srbi iz RH otišli prema ranije pripremljenom planu, da ih je Predsjednik Tuđman pozivao, da ne odlaze, ako nisu činili zločine. (7) Razočarani smo, što Sudbeno vijeće ICTY-a u prvostupanjskoj presudi protiv nas nije prihvaćalo u razmatranje većine dokaza naših odvjetnika ( da dokaže njihove neosnovanosti ili točnosti), ali je prihvaćalo gotovo sve optužbe bez posebnog dokazivanja njihove osnovanosti. To nam je bio, i još je, jasan dokaz pristranosti Suda protiv nas. (8) Zbog čega su Tužitelj i Žalbeno vijeće ICTY-a odbili ekspertizu dvanaestorice stručnjaka, koji su se ponudili, da budu Prijatelji Suda? To nam je jasan znak, da bi im to moglo poremetiti planove u našu korist. (9)Zaključili smo, da Tužitelji i Sud ovakovom nepravdom žele izjednačiti krivnju agresora većom krivnjom žrtve, kako bi se uspostavio mir i suradnja, te „zaboravila neprijateljstva“. Ne slažemo se s ovakovim načinom „mirenja“ – da se agresoru kaže, da on zapravo nije agresor. Naprotiv, mislimo, da agresor mora priznati krivnju, da bi mu se eventualno moglo oprostiti.... (10)Prema svemu ovome smatramo, da smo bili – i još smo - nepravedno optuženi i osuđeni. |
