Zapitkivalo
30.03.2011., srijeda
IZBORNA PRAVILA
-Djede, hoćeš li ići glasovati na slijedećim izborima? – iznenadi me pitanjem moj unuk Ivica...
-Otkuda ti to pitanje? – čudim se ja. -Tako!...razgovarali smo u školi za vrijeme odmora... Dečki su pričali, da puno njihovih roditelja ne misli uopće ići na glasovanje... -Evo, tko će nam izložiti svoje mišljenje o tom... Hajde Drago, baš je dobro, što si stigao! – kažem mome prijatelju umirovljenom profesoru. – Kavica je upravo gotova, a Ivica je došao sa zanimljivim pitanjem...- Kad je Ivica ponovio svoje pitanje i Dragi, razgovor je mogao početi..... Sve je slabiji odaziv birača na glasovanje- Ivica ima pravo – počinje Drago – od izbora do izbora kod nas sve je manji broj građana s pravom glasa, koji izlaze na izbore. I ja sam dosta o tome razmišljao... Ljudi kažu, da nema potrebe gubiti vrijeme i ići na birališta.T Političke stranke – moglo bi se reći – trguju s našim glasovima postizbornim koaliranjem.... ako tim koalicijama glas može dospjeti ljudima, kojima ga nikako ne bih dao... Stranački izboriDa bi se birači više „udobrovoljili“, da radije izlaze na izbore – to s jedne strane – a s druge strane, da bi se svakome „pružila prilika“, da bude izabran bez obzira na imovinsko stanje – kreiran je stranački izborni sustav. Svaki birač, ili svaka skupina birača, može osnovati političku stranku s određenim programima sudjelovanja u organima vlasti, ako na izborima postigne potrebni broj glasova. -Predviđaju se i moguće koalicije, da više kandidata dobije potreban broj glasova.Predviđeno je i da država strankama vrati dio potrošenoga novca u izbornoj kampanji zavisno o izbornom uspjehu. No, Drago misli, da svejedno treba ići na glsovanje. Ako ne bi imao komu dati svoj glas, onda svoj listić treba precrtati i poništiti. Tako će otežati manipulaciju s njegovim glasom... Jer negdje se dogode krivotvorenja sa praznim listićima, ako nema objektivnosti kod biračkih odbora.... Naravno, dok su izborna pravila, kako je to danas...Kako su se mijenjala izborna pravila U vrijeme dok je ljudi bilo jako malo i dok su živjeli u pećinama u rodovskim zajednicama – zajednici se nametao za vođu najjači član po tjelesnoj snazi. „Oporbenjaci“bi pokušavali osvajati vlast tučnjavom... Dakle, izbora u današnjem obliku nije bilo... Zbog opstanka rodovi su se udruživali u veće zajednice zbog „stambenog prostora“, zbog ekonomičnijeg lova, sakupljanja prehrambenih biljaka, zbog početka poljoprivrede, zbog obrane.... „Izbori“ vođe bili su nametanje najjačih i najsposobnijih pojedinaca – bez „izbornih pravila“, jednostavnim nametanjem...Za to nije trebalo ni pravo glasa ni izbori...U robovlasničkom društvu još je više izražena „politička razlika“ – robovi su bili bez političkih prava i bez slobode, prisiljeni samo na rad, čijim rezultatima nisu raspolagali.... Zbog takovih nepravdi robovi su se bunili i bježali od svojih gospodara. Robovlasnici bi „angažirali“ lovce na robove. U povijesti je poznata Spartakova buna robova... Ako robovi nisu imali hrabrosti za pobune, služili su se pasivnim otporom – radeći „što je moguće manje“...bježeći „nekamo“... Produktivnost je bila nezadovoljavajuća.... Robovlasnici su mudro postepeno prelazili u feudalce... Feudalci su počeli oslobađati robove dajući im nešto zemlje, kojom su ih „vezali“ za marljiviji rad na vlastelinskom dobru, jer proizvode na „svojoj“ zemlji nisu morali davati gospodaru, njima su raspolagali po svojoj volji... I još uvijek ti kmetovi nisu bili politički elementi, nisu imali ni pravo glasa, niti su išli na izbore...U feudalnim državama političke odluke – u određenim granicama - donosili su vlastelini po „nasljednom pravu“, ili po „pravu jačega...“. Pojavom obrtništva oslobođeni kmetovi odlazili su u gradove kao proleteri, bez zemlje. Velikim naporima otvarali su radionice radeći usluge i vlastelinima. Siromašniji vlastelini također su odlazili u gradove i tamo otvarali radionice. Zapošljavali su uglavnom one „slobodnjake“, koji su znali raditi kao majstori određenih zanimanja...To su bili počeci industrijalizacije, što je dovelo i do Francuske revolucije..Da bi se buntovnici umirili, dobivali su i neka politička prava, pa ako su radom uspjeli steći neki imetak i ugled u društvu mogli su sudjelovati i u upravi grada. Kod nas su primjer Dubrovčani. Kao pomorci i trgovci na putovanjima su stjecali i neka politička iskustva. Tako su „gospari“ (gospoda, gospodari...) organizirali gradsku vlast (sirotinja nije imala toga prava). U Pracatovo vrijeme birali su kneza svaki mjesec..! Zbog čega tako kratak mandat..? Vjerojatno zbog toga, da se smanje mogućnosti korupcije i zloupotrebe položaja...No, to je otežavalo i upoznavanje situacije u gradu i ostvarivanje zamišljenih programa... Mandatno vrijeme trebalo bi znati odrediti tako, da izabrani knez nema dosta vremena za kriminal, ali da ima dosta vremena za provedbu obećanog programa... Posredno pravo glasa Politički kreatori vlasti i u današnje vrijeme nerado ispuštaju vlast iz ruku unatoč proklamiranoj demokraciji (vladavini naroda). Tako je nekako i u nekim razvijenim državama Zapada. Prilikom izbora predsjednika obični građani ne glasuju direktno za predsjedničoga kandidata, nego biraju elektore (izbornike) – prema određenom broju birača – koji glasuju za presjedničkoga kandidata – uime glasača, koji su izabrali njih.. .To omogućuje i poneka „namještanja“. ... Osobito, ako obični građani nisu dovoljno „svjesni“... Opravdava se to i „štednjom državnoga novca“.U osamostaljenju RH-e taj sustav pokazao se dobrim, jer birači nisu poznavali sve kandidate, pa su vjerovali onome, što su vođe stranaka govorili o kandidatima... Izabrani kandidati „napisali su“ i usvojili niz zakona uime svojih glasača. Tako su odluke izabranika ipak donesene „u drugom stupnju“, dakle bez direktnih pitanja glasača. Među tim odlukama su i odredbe o zavidnim plaćama saborskih zastupnika i visokih državnih dužnosnika..To je zbog toga, da bi oni bili „stimulirani“, da rade posao za koji su izabrani.... To se „izabranicima“toliko sviđa, da bi se „dali birati“ i u slijedećim mandatima. Tim više, što im to – za razliku prema dubrovačkom knezu – olakšava „uklapanje“ u visoke organe državne vlasti i postizavanje i nekih „drugih pogodnosti“ – da ne kažemo korupcije..Da bi nakon isteka jednoga mandata osigurali i slijedeći (će) mandat (e), predviđaju se i postizborne koalicije. Drago kaže, da je to „trgovanje“ postignutim glasovima birača. Smatra, da je to glavni uzrok porastu apstinencije (neizlaska) birača na izborima.Sklonost ka diktaturi U svim dosadašnjim društvenim sustavima u nekim ljudima javlja se želja, da u svojoj zajednici nametne svoju volju, kako bi zajednicu „držali u pokornosti“, kako bi sebi prisvojili zajedničku ili tuđu imovinu . Izgleda, da to potječe još „iz životinjske faze“ ili po uzoru na životinjsko ponašanje...Takovo ponašanje „zahtijeva“ silu i bezobzirnost. S vremenom u njihovoj psihi se razvija uvjerenje, da su „božanske osobe“ (oblik šizofrenije) i da im ne trebaju izbori i demokracija. Mogu se dosta dugo održati na vlasti uz pomoć svojih „pristalica“, koji u tome vide također svoju osobnu korist... Oni posežu i za masovnim istrebljenjima „neposlušnih“ skupina vlastitog naroda. Danas se to događa u nekim državama Afrike... Kada se kroz dvadeset-trideset godina „promijeni generacija“ stanovništva i komunikacijska tehnologija – dolazi do revolucije, koja u krvi ruši diktatore ...Elementi diktature javljaju se i u stranačkoj demokraciji u ponašnju stranačkih vođa. Tako čovjek-građanin može slobodno birati, hoće li postati članom neke političke stranke. ali tada više ne može imati javno svoje mišljenje, nego „mišljenje vođe“, Otuda pojava „glasnogovornika“, koji jedini uz vođu smiju javno govoriti „stranačko mišljenje“... Koliko je takav običaj „demokracija“? Kako potaknuti glasače na glasovanje Da bi glasači opet vidjeli smisao glasovanja, trebalo bi drugačije kreirati izborna pravila. Umjesto glasovanje za stranku – glasovanje za osobu, koja će za svoje aktivnosti u organima vlasti odgovarati svojim biračima. Kod donošenja posebno važnih odluka izabranik bi trebao ispitati za mišljenje svoje biračko tijelo. Da tada bude „poslanik“ svojih birača, a ne njihov „zastupnik“. To bi zahtijevalo od izabranika veći i sporiji rad , ali i kvalitetniji rad vlasti... Trebalo bi mijenjati i prilagoditi i „mandatno vrijeme“. Ovakav sastav predstavničkog tijela vlasti teže bi i dulje donosio odluke, jer ne bi bilo „stranačke mašinerije“... Barem u početnoj fazi, dok izabranici ne „smisle“ način „izigravanja...“ |
