Zivot u Zabolandu
20.12.2020., nedjelja
Susjedi iz noćne more
|
Kad smo već kod bazena. Bilo je to negdje krajem listopada. Sa stražnje strane moga stana, gdje mi je i balkon(čić), gledam preko vrtova susjednih kuća. Treća kuća od naše zgrade ima je veliku povišenu terasu i lijepi zeleni travnjak, slično kao i susjedni duguljasti zeleni vrtovi. Ugodan pogled u gradskom okružju. Međutim na tom trećem travnjaku su krajem listopada počeli neki radovi. Trava se vadila, nešto se kopalo, doduše ne jako duboko. „Hmm... čini se da susjedi grade bazen.“ Mi se odmah motalo po glavi, jer znam da susjedi imaju love na bacanje, ali ne baš i ukusa. Luksuz poput bazena bi njima vjerojatno bio puno važniji nego prirodna zelena površina. Laura i ja smo ih zvali „Bad Taste buren“. Jedino mi je bilo malo čudno zakaj se gradi bazen u kasnu jesen, uskoro će i zima. Možda računaju na promjenu klime. Bazen je kroz par tjedana došao. Ili bolje reći sletio. Veliko građevinskom dizalicom je preko krovova kuća u vrt prebačena ogromna siva metalna kutija. Malo veća beba, dimenzija jedno 13 sa tri metra. Ružna kutija u koju i dan danas gledam, i ja i svi ostali susjedi. Bazen nije ukopan u zemlju. On strši na jedno dva metra iznad zemlje (onaj majmun, koji rukama pokriva glavu). Valjda zato da je lakše dostupa s terase. Zamislite si samo kak sad to izgleda iz susjednog vrta. Prije je do tebe bila trava, a sad gledaš u sivi metalni zid. Nakon par dana je dobio još i plastičan pomičan krov. A vidio sam da su iz vodene stijene testirali i lampe u raznim florescentnim bojama. Ma sjajno. No to nije bilo sve. Prvog prosinca navečer sam na svoje veliko iznenađenje imao što za vidjeti. Upaljene plave lampe, svjetlost se lomi kroz vodu i vodenu paru, a u bazenu susjedi i njihova djeca. Vriska. Nisam mogao vjerovati. Dakle oni zimi zagrijavaju cijeli taj bazen, da bi se njih petero moglo kupati? Koliko to košta? Narednih dana bi se ili susjed sam ili njegova djeca kupali u bazenu. Jedno pola sata tričetvrt sata, potom bi se krov opet zatvorio. Onako na daljinski. Postalo mi je neugodno gledati na tu stranu kroz prozor ili s balkona, ako bi se oni kupali. Kao da se ja moram sramiti, zbog toga što ih gledam, a ne oni. Susjeda Stevillia iz stana do, mi je potvrdila da je i nju obuzeo takav nelagodan osjećaj. Susjedi Henk i Marwien, koji žive do tih „Bad Taste“ susjeda, su mi pak rekli da njih još smeta i buka aparature, koja zagrijava svu tu vodu. Odlučili su prodati svoju kuću u kojoj su živjeli više od trideset godina. Oznake: Bad Taste, bazen, susjedi |
20.05.2018., nedjelja
Heroji ulice
|
Prije dva tjedna negdje za vrijeme prijepodneva su se u našoj ulici pojavili radnici – cestari s mašinerijom. Ispred nama susjednog ulaza počeli su ograđivati cestu i parkirališna mjesta, te se očito spremali za kopanje. Naš susjed Jan, kojeg od milja zovemo „kockica“, je to uočio sa svog prozora. Učinilo mu se sumnjivo jer nikakvi radovi nisu bili najavljeni. Odmah je izašao na ulicu da izvidi stvar. Radnici su mu objasnili da ih je poslao grad Arnhem, te da trebaju jedno parkirališno mjesto ispred zgrade (do naše) pretvoriti u novi podzemni kontejner. S obzirom da ništa nije bilo najavljeno, te da postoje kontejneri 50 metera lijevo i 50 metara desno, Jan to nije mogao dozvoliti. Nažalost morao je baš u taj čas na neodgodiv sastanak u Nijmegen, ali je njegova 30-ak godina mlađa djevojka Stevillia isto izašla i sjela na mjesto na kojem su radnici trebali kopati. U međuvremenu su se okupili još neki stanari iz te zgrade i naše zgrade, među kojma i osamdesetogodišnje bakica, te su iz protesta i oni sjeli na cestu. Bakica je uzela sklopivi stolac. Buldožeri su na čuđenje, ipak razumnih, radnika morali stati. Telefoni su užareno radili. Jan je već čim je sjeo u auto za Nijmegen nazvao gradske vlasti i zatražio objašnjenje. Oni su mu rekli da su svi stanari dobili pismo i da se radovi moraju provesti. Nitko nikakavo pismo nije dobio i Jan je najavio da to neće proći. Odmah potom je nazvao lokalne novine, koje su brže bolje poslale reportere na mjesto događaja. Nitko od stanara nije želio da im se pred ulazom postave dva kontejnera, još uz žrtvovanje jednog parkirališnog mjesta, pogotovo ako se u blizini vec nalaze razni kontejneri za otpad. Novinari su poslikali spontano organizirane prosvjednike i priča se već pojavila na online izdanju novina. Iz grada su tvrdili da je pismo stanarima ulice bilo poslano. Radnici i prosvjednici su se prilično dobro slagali, ali je bilo jasno da prosvjednici ne namjeravaju napustiti svoje položaje. Nakon par sati radnici su se pokupili. Naravno postojala je mogućnost da se drugog dana vrate, pa su solidarni stanari odmah parkirali svoje automobile na oslobođeno mjesto. Tijekom poslijepodneva Jan je primio poziv iz grada. Rekli su mu da su dobili bitku, ali ne i rat. Do daljnjega. Ja sam taj cijeli dan bio na hokeju, a cijelu priču sam čuo navečer, kada sam pred dućanom sreo Jana i Stevilliju. Vrativši se doma sa njihovog balkona su se čuli Bowijevi stihovi „We can ne heros just for one day“. Ovaj tjedan smo dobili pismo od grada u kojem izražavaju žaljenje, ali i razumijevanje zbog nemira koji su nastali. Još jednom su razmotrili svoju odluku i odlučili da se neće postavljati novi podzemni kontejneri. Jedan već postojeći kontejner će se prenamijeniti, ali grad će nastaviti promatrati situaciju sa otpadom u ulici. Za moje heroje ulice ja sam pustio Prljavce s mog balkona. Oznake: ulica, grad Arnhem, susjedi, novine |