Zivot u Zabolandu
02.02.2015., ponedjeljak
Pravda
|
Neki dan sam naisao na jednu vrlo zanimljivu scenu u romanu Milana Kundere Oprostajni valcer. Scena, koja se nalazi na samom kraju knjige, me natjerala na ozbiljno razmisljanje i preispitivanje vlastitih uvjerenja. Jedan od likova u knjizi doktor Skreta (S sa kvacicom) iznonsi tezu da nas pravda ne bi smjela previse zanimati, jer to nije ljudska stvar. Za njega postoji pravda slijepih i krutih zakona, ali neku visu pravdu on ne razumije. Pravda je za njega neka sila, dapace neka odvratna neljudska sila. Nesto izvan i iznad njega. Sila s kojom ne zeli nista imati. On ima osjecaj da na ovom svijetu zivi izvan pravde. Univerzalne vrijednosti koje on priznaje nemaju nikakve s pravdom. Na primjer prijateljstvo. Ovdje scena zavrsava i mislim da se poanta moze razumijeti bez da se cita knjiga. Umjesto da osjecaj za pravdu vidimo kao nesto sto je u nama, nesto sto osjecamo svim svojim bice, za doktora Skretu je to nesto izvan nas. Neko strano tijelo. Pravda kao neljudska sila, koja nas ljude obuzima i stisce poput pitona. Nekad jace, nekad slabije, ovisno kako nam odgovara. Jer zar nismo mi odrasli na pravdi? „Isplati se boriti za pravdu.“ „Pravda je spora, ali dostizna.“ „Pravda je pobijedila.“ Ili na nepravdi ovisno kako se uzme. „To je bilo nepravedno. Totalno nepravedno.“ Doktor Skreta je ipak samo lik iz knjizevnosti. Mozda on zaista moze zivjeti izvan pravde. No, mozemo li i mi? Marko Aurelije je rekao: „Sve sto se dogadja, dogadja se pravedno.“ Apsolutna pravda je u isti tren i negiranje postojanja pravde. Mislim da bi se Marko Aurelije slozio s doktorom Skretom. |