Zivot u Zabolandu
25.04.2021., nedjelja
Jagode i kivi
|
Bilo je to još oko mojeg rođendana. Na treningu ekipe (U18) iz Nijmegen koju treniram sam častio. Kao i obično moja rođendanska čaščenja su obično u nekoj „zdravoj“ varijanti. Ovaj put su bile jagode. Nakon treninga stojimo na terenu i jedemo jagode. Jedna cura upita: „A kamo s ovim zelenim krajem?“ U klubu je dovoljno kanti za smeće, čim se samo malo osvrneš. Tak da se doima kao malo razmaženo pitanje, no u sekundi je slijedio, čak i za mene iznenađujući odgovor suigračice: „Kaj kam? Pojedeš.“ To mi stvarno nikada nije palo na pamet. Od kada znam za sebe uvijek mi ostanu te zelene krunice od jagoda u ruci ili na tanjuru. Hmm... probam jagodu sa zelenom krunicom. Taj zeleni dio nema baš nekog okusa i skoro da se niti ne osjeti. Novo iskustvo. Dva tjedna kasnije slučajno je nas par opet pričalo o tome. Jedna cura (Isa) se nadodala: „Pa, da. Tako je isto i sa kivijem.“ „Kak to misliš isto i sa kivijem?“ „Kivi isto možeš cijeli pojesti, bez da ga guliš.“ „Molim!“ – nas nekoliko je zinulo u nevjerici. „Samo ga opereš i zagrizeš kao jabuku. Inače je uvijek komplicirano, jer moraš imati nož i žlicu kod sebe. Ovako ga možeš jednostavno uvijek uzeti sa sobom. Osim toga kora sadrži mnoge zdrave nutrijente.“ Ona izvadi kivi. Zagrize. I par grizova nestande kivija, ostao je samo „krajac“. Naravno da sam i ovo morao kasnije probati. Stvarno se može tako pojesti. Kora je malo dlakava, ali količina „mesa“ u zalogaju je opet puno dominantnija, tako da se kora jedva osjeti. Ovo mi je bilo pravo otkriće. „Eating out of the box.“ Oznake: Jagoda, kivi, hrana, MA1 Nijmegen |
10.04.2021., subota
Najneobičniji poklon
|
Bio je to vjerojatno najhladniji 10. travanj od kada znam za sebe. Bilo je jedva nekih pet, šest stupnjeva. Ujutro oblačno, a cijelo popodne je padala kiša. Prijatelji Paul i Irene su me iznenadili posjetom popodne i darovali ugodnim razgovorom o životu, strahovima i nadanjima. Malo smo se švercali, jer službeno u Žabolandu je dozvoljen posjet samo jednog gosta dnevno, ali „gdje bi čovjek došao, kada bi živio samo po pravilima“ rekle bi Sireve glave. Dok smo nas troje vodili zanimljive razgovore, na vrata mi netko pozvoni. Nisam više nikog očekivao i zanimalo me tko je to. Bila je to Marijn, kćerka mojih dobrih susjeda Henka i Marwien. Pustim je u zgradu i otvorim joj vrata. Imala je poklon za mene. Što mi je bilo prilično neobično, jer Marijn je odrasla žena, mojih godina, koju sam prošle godine prvi put upoznao, a sreli smo se možda sve skupa tri puta od tada i to svaki put sasvim slučajno. Poklon je bila kuverta. Malo je zamuckivala kada mi ju je pružala. Kao da mi je nešto htjela reći ili objasniti. No ipak se zaustavila. I samo uz nesiguran smješak rekla: „Ma vidi sam.“ Bio sam prilično iznenađen i znatiželjan što je u kuverti. Ispričao sam Paulu i Irene tko je to bio, ali sam kuvertu ipak spremio za kasnije. Tišina se vratila u moj stan, vani je padala kiša, a ja sam otvorio misterioznu kuvertu. U njoj je bila čestitka. Vrlo neobična čestitka i jedan vrlo neobičan poklon. „Dragi Tomislave, od srca sretan ti rođendan! Poznajem dvoje finih ljudi, oboje u ranim četerdesetima, oboje sportski tipovi, inteligentni, pažljivi, ljubazni i zainteresirani za druge. Oboje žive u Arnhemu i oboje su „singl“. Žao mi je da se vas dvoje ne poznajete. Zato predlažem da to promjenimo. S njezinim dopuštenjem poklanjam ti broj telefona od Celest (06-12550111). Ovo je najneobičniji poklon, koji sam ikada nekome poklonila, ali tko zna možda na duži termin bude i najljepši poklon ;-) Ugodan rođendan! Pozdravi, Marijn“ Oznake: rođendan, poklon, Marijn |