Zivot u Zabolandu
28.04.2014., ponedjeljak
Zona sumraka
|
Prije nekoliko tjedana sam imao jedan neobican san. Ne znam vise sto sam sanjao, ali se tocno sjecam da mi je usred sna ispao zub. Osjetio sam ga pod jezikom, prvo sam se cudio sto mi je to u ustima, a onda sam shvatio da je to zub, neki debeli kutnjak. Jos uvijek sanjajuci sam se zabrinio za moje zube i uplasio da mi stvarno nije ispao zub (u stvarnosti). U tom trenutku sam shvatio da je je to samo san i da su moji zubi u redu, ali sam se odmah sjetio sto znaci kada sanjas zube. Jos iz djetinstva sam negdje cuo pricu da je sanjati zube povezano sa smrcu. Isto mi se u djetinstvu nekoliko puta stvarno dogodilo, naime da je nakon takvog sna netko u mojoj blizoj ili siroj okolini umro. Jos uvijek sanjajuci su mi se te uspomene vratile. Probudivsi se jos sam se prisjecao osjecaja zuba pod jezikom i njegovog znacenja. Oprezno sam se ustao, svi zubi su mi bili na broju. Jos opreznije sam pogledao na mobitel. Nije bilo nikakvih hitnih poruka, niti propustenih poziva. Odahnuo sam i nastavio s jutarnjom rutinom. Sat i pol kasnije otvorio sam kompjuter i provjeravao email. U inbox mi je dosla poruka od Franka s naslovom “Gospodja Mekking”. Gospodja Mekking je bila kucna pomocnica u kuci kod Rite i Franka. Jednom tjedno im je dolazila pospremati po kuci. Kako sam u nekoliko navrata zivio u toj kuci i ja sam je dobro poznavao. Bila je gospodja u godinama (80+), pusila je na najjace i imala dubok glas, ali vedra i radnog duha. Prije nesto vise od godinu dana je nakon pada s motora (Tomos) ipak morala prestati s radom. Kasnije se oporavila od tog pada, ali vec dugo nismo nista od nje culi. Pogadjate sto je pisalo u Frankovoj poruci. (u pozadini si zamislite muziku iz Zone sumraka ili X-files-a) Tri dana kasnije smo Rita i ja otisli na sprovod u krematorij Dieren. To je bio moj drugi sprovod u Zabolandu. |
06.04.2014., nedjelja
Prvi put otvorena vrata muzejskog doma
|
Ovaj vikend je Vikend muzeja u Zabolandu. Odlicna prilika za prvo sluzbeno otvaranje tri muzejska doma u Arnhemu. Moj stan je otvoren od 12 do 16. Cijelo jutro pospremam i pripremam. U 12 sati sam gotov, tj. vise nemam vremena za nista drugo. Sjedam i uzimam knjigu u ruke. U 12.20 jos nikoga nema. Tja.. steta pomislim, ali barem sam malo pocistio stan i tada… Zvono na ulaznim vratima. Ja se javljam na portafon: “Muzejski dom izvolite.” Nepoznati glas s druge strane odgovara: “Dobar dan, mi bi smo dosli pogledati vas dom.” Otvaram stubisna vrata. Kucanje, otvaram ulazna vrata. Dva starija muskarca i jedna zena ulaze. “Dobro dosli.” rukujem se s njima i uvodim ih u moj stan. “Ooooh” njihov uzdah upijaju zidovi stana. “Da, da to je tako bilo, a ovdje je bila pec na ugljen.” Uskoro se ispostavlja da su dvoje od njih rodjeni i odrasli u ovakvom stanu, samo dva ulaza dalje. Godina je 1950. Vrijeme obnove nakon rata, posebno u razrusenom Arnhemu (‘A bridge too far’). Stanovi koji se ovdje grade prilicno su luksuzni za to doba. Prostrani s puno svjetla, s dnevnom sobom i apartmanom, granitinim podom i kredencom (mislim da ovu rijec jos nikada do sada nisam napisao) u kuhinji, te liftom za namirnice u stubistu. Na balkonu je spremiste za ugljen, na koji se lozilo. Zamrzivac i vesmasina dolaze tek kasnije. Ponovno zvono na ulaznim vratima. Novi posjetitelji. Vodim ih kroz stan. Pocevsi od kuhinje i ‘kupaone’. Opet novi gosti. Oni nam se pridruzuju u dnevnoj sobi. Pricam o podovima i prozorskim staklima… odjednom je guzva u stanu. Ljudi su odusevljeni, ja sam odusevljen kako su oni odusevljeni. Neki govore kako bi oni zeljeli zivjeti u takvom stanu. Pokazujem im stolne lampe i podgrijavac iz toga vremena. Dolaze mi i neki susjedi. Usporedjuju moj stan s njihovima. U posjet mi dolaze i ljudi iz Open Lucht Museum-a, koji su pomogli u realizaciji projekta, zatim direktor stambene korporacije koja je vlasnik stana, a i amateri ljubitelji koji znaju neke detalje puno bolje nego ja i neki koji i sami rade na takvom domu iz proslosti. Ljudi su otvoreni, pristupacni, znatizeljni, atmosfera u zraku je posebna, osjecam da zivim u jedinstvenom trenutku, nesto sto jos nikada nisam dozivio. Stojim pred nekolicinom nepoznatih ljudi i pricam im pricu kako je nekad bilo. Scena toliko poznata iz muzeja i turistickih atrakcija, samo sada svi gledaju u mene. Pred kraj ture posjetitelje zamolim da nesto upisu u knjigu dojmova (hvala tata!) sto na moje ugodno iznenadjenje drage volje cine. Same pozitivne poruke, ako vam treba neka injekcija pozitive probajte ovo. Neki mi se dive da samo tako otvaram vrata svog stana za publiku. Ukupno je bilo oko cetrdesetak posjetitelja. Pred kraj dolaze jos Rita i Frank. Ispracujemo zadnje goste. Ja se osjecam iscrpljeno kao da sam vodio napetu utakmicu. Grlo mi je suho na najjace, ne sjecam se kada sam zadnji puta toliko mljeo na zabolandski, ali prevladava osjecaj zadovoljstva da sam upravo sudjelovao u necem posebnom. |