Zivot u Zabolandu
06.04.2014., nedjelja
Prvi put otvorena vrata muzejskog doma
|
Ovaj vikend je Vikend muzeja u Zabolandu. Odlicna prilika za prvo sluzbeno otvaranje tri muzejska doma u Arnhemu. Moj stan je otvoren od 12 do 16. Cijelo jutro pospremam i pripremam. U 12 sati sam gotov, tj. vise nemam vremena za nista drugo. Sjedam i uzimam knjigu u ruke. U 12.20 jos nikoga nema. Tja.. steta pomislim, ali barem sam malo pocistio stan i tada… Zvono na ulaznim vratima. Ja se javljam na portafon: “Muzejski dom izvolite.” Nepoznati glas s druge strane odgovara: “Dobar dan, mi bi smo dosli pogledati vas dom.” Otvaram stubisna vrata. Kucanje, otvaram ulazna vrata. Dva starija muskarca i jedna zena ulaze. “Dobro dosli.” rukujem se s njima i uvodim ih u moj stan. “Ooooh” njihov uzdah upijaju zidovi stana. “Da, da to je tako bilo, a ovdje je bila pec na ugljen.” Uskoro se ispostavlja da su dvoje od njih rodjeni i odrasli u ovakvom stanu, samo dva ulaza dalje. Godina je 1950. Vrijeme obnove nakon rata, posebno u razrusenom Arnhemu (‘A bridge too far’). Stanovi koji se ovdje grade prilicno su luksuzni za to doba. Prostrani s puno svjetla, s dnevnom sobom i apartmanom, granitinim podom i kredencom (mislim da ovu rijec jos nikada do sada nisam napisao) u kuhinji, te liftom za namirnice u stubistu. Na balkonu je spremiste za ugljen, na koji se lozilo. Zamrzivac i vesmasina dolaze tek kasnije. Ponovno zvono na ulaznim vratima. Novi posjetitelji. Vodim ih kroz stan. Pocevsi od kuhinje i ‘kupaone’. Opet novi gosti. Oni nam se pridruzuju u dnevnoj sobi. Pricam o podovima i prozorskim staklima… odjednom je guzva u stanu. Ljudi su odusevljeni, ja sam odusevljen kako su oni odusevljeni. Neki govore kako bi oni zeljeli zivjeti u takvom stanu. Pokazujem im stolne lampe i podgrijavac iz toga vremena. Dolaze mi i neki susjedi. Usporedjuju moj stan s njihovima. U posjet mi dolaze i ljudi iz Open Lucht Museum-a, koji su pomogli u realizaciji projekta, zatim direktor stambene korporacije koja je vlasnik stana, a i amateri ljubitelji koji znaju neke detalje puno bolje nego ja i neki koji i sami rade na takvom domu iz proslosti. Ljudi su otvoreni, pristupacni, znatizeljni, atmosfera u zraku je posebna, osjecam da zivim u jedinstvenom trenutku, nesto sto jos nikada nisam dozivio. Stojim pred nekolicinom nepoznatih ljudi i pricam im pricu kako je nekad bilo. Scena toliko poznata iz muzeja i turistickih atrakcija, samo sada svi gledaju u mene. Pred kraj ture posjetitelje zamolim da nesto upisu u knjigu dojmova (hvala tata!) sto na moje ugodno iznenadjenje drage volje cine. Same pozitivne poruke, ako vam treba neka injekcija pozitive probajte ovo. Neki mi se dive da samo tako otvaram vrata svog stana za publiku. Ukupno je bilo oko cetrdesetak posjetitelja. Pred kraj dolaze jos Rita i Frank. Ispracujemo zadnje goste. Ja se osjecam iscrpljeno kao da sam vodio napetu utakmicu. Grlo mi je suho na najjace, ne sjecam se kada sam zadnji puta toliko mljeo na zabolandski, ali prevladava osjecaj zadovoljstva da sam upravo sudjelovao u necem posebnom. |