Zivot u Zabolandu
30.08.2013., petak
Sud 2
|
Sjecate li se onog mog pojavljivanja na okruznom sudu u Arnhemu? Radilo se o kazni za parkiranje, na koju sam ulozio zalbu i na kraju zavrsio na sudu. Na saslusanju je sudac odlucio da slucaj ostaje otvoren i zatrazio je od tuziteljstva (grada) da podnese bolje dokaze. Novo zasjedanje je bilo najavljeno za kraj srpnja. Ja sam vec tada znao da tada necu moci prisutstvovati zbog godisnjeg i vise nisam mogao nista promijeniti ili dodati. Jucer sam dobio pismo od suda i sa zanimanjem ga otvorio. Leticim pogledom prelistao stranice do podnaslova "Odluka" i tamo nasao: "Zalba se uvazava." Skocio sam u zrak i viknuo: "Pobijedio sam! Pobijedio sam!" Otrcao do Franka u kuhinju i ubacio mu u krilo pismo gotovo plesuci oko njega. Frank je odusevljeno procitao pismo i razdragano se nasmijao. Skoro da smo se zagrlili, dobro nije bas skoro, ali sigurno smo tome bili blize nego ikada prije. (Frank i ja se nikada nismo zagrlili, niti sam ja ikada vidio da Frank ikoga grli). Grad nije dostavio zatrazene dokaze i sudac je proglasio zalbu pravovaljanom, te odredio da mi placeni iznos za kaznu (70eura) mora biti vracen. Naravno moralna pobjeda je bila puno znacajnija nego financijska. Frank je kazao, pomalo ironicno: "Juma, moras priznati da nizozemski pravni sustav funkcionira." A sada jos ona druga velika pravna bitka... |
28.08.2013., srijeda
Agenda
|
Tijekom boravka u Svedskoj sam izgubio svoju agendu. To je onaj rokovnik u koji, uvijek proracunati, Zabolandjani upisuju svakodnevni raspored obaveza u radno i u slobodno vrijeme. Tocnije, mislim da sam je ostavio u taxiju koji nas je vozio sa aerordoma u Stockholm. Vozac je bio Afganistanac, izbjeglica, koji nam je ispricao kako je Afganistan zemlja koja sluzi velikim slilama da se njome loptaju. Kako Amerikanci placaju i naoruzavaju Talibane, te kako je on pobjegao u Svedsku kako bi svojoj djeci osigurao siguran zivot. Kazu da kada nesto zaboravis, da ti to onda ni nije bilo tako vazno. Hmm... ja nikada nisam volio svoju agendu. Nakon povratka u Zaboland zapoceo sam zivot bez agende. Sve dogovore sam pamtio, planirao zadatke u glavi. Nije mi islo ni tako lose, no nakon nekoliko tjedana sam ipak morao popustiti i prihvatiti cinjenicu da mi treba nova agenda. Da barem malo oslobodim prostora u vlastitom umu. Sto realno, sto zbog straha da nesto veliko ne zaboravim. Medjutim novu agendu je u kolovozu tesko kupiti. Zabolandjani ne gube svoje agende. Ocito su im prevazne. Pa se ne mogu ni kupiti samo tako u ducanima. Srecom znao sam gdje bih to mogao naci. U papirnici-posti-banci-knjizari (all in one - tako to ide u doba stednje) u mojem starom kvartu. Otisao sam danas tamo i zena je otisla u spremiste i stvarno nasla nekoliko primjeraka. Izabrao sam najveci oslikan seksi posterima za Heineken iz pedesetih i sezdesetih godina. Dala mi ga je za dva eura. Pritom mi je rekla: "Znate, vec sam dobila posiljku agendi za 2014. Ali jos ih cuvam u skladistu. U kolovozu mi se to stvarno cini malo preuranjeno." |