Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 10.02.2015.
10. II. 2015.
Nutarnja iskrzanja,
pitanja identiteta i toga što svaki dan činim,
korita u kojem se valjam,
dosežu kritične granice, više nego pamtim u zadnje 2-3 godine, do razine gdje i koža i moždana ovojnica bride od neuroze,
potrebe za narativnim lukom,
razrješenjem,
gotovo ma u kojem smjeru.
Čovjek zna da nešto nije u redu s percepcijom realnosti kad je jedini
čist momentalno poriv, jedina želja da
budem protagonist u ovom spotu
toliko, da čak ne pomišljam ni na to
plivaju li ispod površine neki zubi: čarobnom bih prstenu bih rekao da me komotno ubaci u taj ambijent, i da nek mi tako traju dani,
ako treba i godinama.
***
Dana 25. siječnja o.g. napisao sam kako
"Zirnem katkad na društvenu grupu posvećenu starom Zagrebu radi krasnih fotografija ali -
kako me nevjerojatno živciraju ljudi koji slinave da je 'prije bilo bolje'!"
kako me nevjerojatno živciraju ljudi koji slinave da je 'prije bilo bolje'!"
Danas sam primijetio kako me još više nanerviraju ljudi kojima je bolje bilo samo ono 'prije prije' ali nikako ono što je nastupilo kasnije, jer
ono što je bilo samo 'prije' je
apsolutno grozomorno u svakom aspektu. I arhitekturalnom, a nekmoli bilo kakvom drugom!
Promatram tako iskaze ljudi koji iz klajnburgerskih svojih nasada komentiraju ružnoću planskih naselja i korbuzjeovskih principa, moderne općenito,
sam historijski i umjetnički period, uostalom,
i da od Zagreba vrijedi samo ona donjogradska kleine Wien arhitektura, hercik vedute,
(ono što je i Donadinija prije sto godina ponukalo na: "Zagreb je jedan loše prevedeni njemački grad")
jer takvi mozgovi samo to i vole,
da sve završava estetikom Fulira.
U takvim laičkim, ali zato rezolutnim kunsthistoričkim osvrtima,
može se tako naletjeti i na izjavu:
"Ne trebam gledati knjigu, imam svoje oči!"
Dunning Kruger na djelu!
