Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

utorak, 02.12.2025.

ZAUVIJEK

Vidiš svjetlost
i odjednom počneš plakati,
tražiš sisu, tražiš jelo,
prve geste da kažeš svijetu
evo me, živ sam.

Rasteš, družiš se,
okružuju te ljudi,
školuješ se, oblikuješ se,
učiš birati skretanja svog života.
Nekad krivo skreneš,
ali znaš da nema natrag.

Patiš, tuguješ, smiješ se,
postaješ čovjek,
postaješ roditelj,
brineš se jesu li svi dobro,
radiš li dobro,
iako nekad znaš da ne.

Okreneš se
djeca odrastu, odlaze,
ostaješ ti i par tvojih najmilijih.
Okreneš se opet
i sve ih je manje.

Bolest i godine dolaze,
nekad boli, nekad ne.
Svjetlo života polako se gasi
i u mraku čekaš novo svjetlo.

I tad shvatiš
sve to plakanje, skretanja, tuga i smijeh,
svaka pogreška, svako jelo koje te grijalo,
svaka ruka koja te držala
nije bila slučajnost
nego lekcija.

Jer svaka se duša rađa u svjetlosti
i svaka se vraća u nju.
A ono što ostaje, ono što se ne gasi
jest trag koji ostaviš u ljudima
dok hodaš od prvog plača
do posljednjeg daha.
zauvijek

02.12.2025. u 23:13 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

utorak, 02.12.2025.

ZAUVIJEK

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo