Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

petak, 25.04.2025.

GLUPOST, DOSTOJANSTVO I KEJ

Na keju gdje sam sebe sreo,
pod drvećem što pamti sve,
šutjela je proživljena mladost, pjevao vjetar,
a Sava tekla kao da zna gdje.

U mirisu uspomena, sjete i moga grada,
čulo se djetinjstvo, koraci blagi,
smijeh što je svojedobno znao što znači sloboda,
dok nisu došli odrasli — preteški, dragi.

Glupost, ta kraljica svakodnevice,
nasmijana, moćna, bez trunke srama,
korača s lentom kroz vijećnice sive,
naš grad joj šaptom kliče S nama, bar na Veli jože i Sky Colu!"

A dostojanstvo? U kabanici šutnje,
stoji kraj starca što pticama hrani dan,
ne vrišti, ne moli, ne ulazi u rasprave,
tek diše tiho, kao zaboravljen san.

I sve to moj grad u džepu nosi,
kao dragi kamen, s greškom, ali naš,
i šeta tim kejom gdje pamćenje prosipa,
gdje čak i bol ima miris

i imaš zašto da plačeš.

Jer u svakom ćošku i u svakoj sjeni,
stoji djelić mene, tebe, nas svih,
a glupost i dostojanstvo plešu bez glazbe
dok mladost još sanja, da je miris s razlogom još tu..

25.04.2025. u 17:38 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

petak, 25.04.2025.

GLUPOST, DOSTOJANSTVO I KEJ

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo