Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Neopisivo
Prije dvanaest godina, već toliko bilo. Skočit ću kroz prozor, ovakav ne želim živjeti( Krapinske toplice). Bivša supruga tad je rekla. Hajde ne pokušavajući me s ničim spriječiti. Hajde idem! Nego možeš li me dogurati s invalidskim kolicima do prozora malo mi je daleko? Čak sam i prijevoz da se samozaskočim žicao B Mogu i to je i napravila. Kakva žena dogura te do prozora da skočiš. Ustao sam i nagnuo se kroz protor i uvidio jbte to je visoko, Razlijepio bi se kao pita. Sjeo sam natrag u kolica. Jel nećeš skočiti? E baš sad neću i nikad ni pomisliti više na to. Tako je moja samoskakačka katijera završila prije nego što je počela, a ne bi dugo ni trajala. Bilo bi sam bum tras R. I. P.
Bivša supruga učinila mi je dobro jednom rijeći hajde, očigledno ne poznajući moju obrnutu filozofiju. Dići ću se iz tih kolica telepatski sam joj rekao , i digao sam se. Gutati ću i gutam. Živjeti ću i živim.
Zamišljao sam Hanu kako me čeka na kraju hodnika i prohodao. Imao sam cilj, imam ga, imati ću ga. Davno želio sam stajati zagrljen pored kćer ovakav kakav jesam. Malo ih zbunim s svojim frizurama, ponekad pardon stalno sam djetinjastiji od njih.
Čak i razumiju moj kligonski. Hana zapali cigaretu i Hana kao i skoro svaki student kaže da tata ja pušim do sad sam sakrivala u grmu cigarete.
Kad mi je to rekla, a ja ponosan??? Iako sam svoje popušio počeo sam kupovati joj cigarete, a ne pušim, Nakon tjedan dana bilo je smanji malo ne mogu ja toliko pušiti. Zar hočeš da pušim kutiju dnevno? Uvijek sam protivan ali kad kćeri kažu tako je! Teu je dovoljno da strogo pogledam da opali plakati ili smijati se.
Besmisleno bi bilo kukati, ali uspio sam, pardon uspjeli smo.
Mnogi koji ne mogu zagrliti svoje znaju da je željeti i uspjeti u tome što bi rekli jedno riječi NEOPISIVO! 08.10.2022. u 11:43 | 1 Komentara | Print | # | ^
