Puknut sam

srijeda, 17.08.2022.

Boreći se stalno s nekim ili nećim ostvario sam hrpu pobjeda, uz očuvanu psihu, jesam li?
Kako je Hana, kako je Tea podnijela sve to malo tko je pitao. Hana je zaplesala po rubu anoreksije, a meni je to bio okidač.Naravno s ovo malo bogataške invalidnine što imam išao sam za njom u Zagreb da ustanove što se događa. Bitka koja je trebala bit samo moja postala je i njezina. Hana nije prilagodljiva ili će bit po njenom ili nikako za razliku od Tee u koji se još nije probudilo buntovništvo, ali još.
U ovo vrijeme konzumerizma kad htjeli priznati svi imamo, iako kukamo da nemao. Satima sam prebirao po internetu da kupim Tei anatomsku torbu za početak prvog razreda osnovne škole i nisam imao. Kupio sam na njuškalu.. Imati , pa ne imati gadna je kletva. Hana se relativno brzo oporavila i povratila dio kilograma. Tata ja bi u učenički dom u školu i to u Požegu. Više nije htjela tu u Gimnaziju i točka. Znam i gledam kako ući po 12 sati i puca isto po šavovima. Išla bi ja nakon škole na fakultet. Nisam joj ni rekao da sam poslao i napisao zahtjev za džački dom.Kad ti dijete traži već s 15 spas izvan svoga grada, pitaš se u ćemu griješim, Naravno to se ne pita sustav obrazovanja, nebitno im je gdje su djeca, Primljena sam, samo moram položiti neku razliku. Rekordno ju je položila. Razumljivo njoj je dosadilo da igra kako bivša i ja plešemo. Odlučila je s 15 ići svojim putem i danas kao veliki skeptik tad mgu reći da je izvrsno odlučila.
U to vrijeme svaki odlazak pred Teu je za mene bio strah od pada, nesvjestice, epi napada.... Išao sam pa moramo zajedno preko ceste u pekaru po kiflu nakon škole i gledati bicikl ispred Tene koji ćemo kupit. Jednog dana dok sam je čekao ispred pekarne pred Teom me opet moje stanje pretvorilo u sranje.
Blentav kakav jesam znao sam da je to napad anksioznosti, a ista je uvod u depresiju. Nažalost velikog prijatelja mi je uzela svojevremeno depresija. Tea se šokirala. Tata da si pao trčala bi u ljekarnu po pomoć. Suzna mi je to rekla, odmah sam znao da ne smijem dopustiti depresiji da me preuzme, S vremenom ta se anksioznost povečavala i udaljio sam se od ljudi. Doslovno sam znao bit toliko nemiran da bi na kavi s prijateljom pio stojeći kavu. Mislio sam ako sjednem gotov sam. Rute hodanja postojale su sve kraće, krače. Dofodio mi se okidač. Jedina želja mi je prvo bila prohodati, prohodao sam, p gutati, gutao sam, pa bip bip, bipao sam višestruko nastranosti mi. Strah koji je ulazio u mene ne mogu objasniti, strah da će mi se sve ponoviti. Ne moći dati našoj djeci za sok ponekad za mene je poraz. Naravno i te napade ansioznosti sam ostavio iza sebe. Jednostavno kad te ulove ne smiješ sjesti moraš dalje. Život je lijep. Jedini put sam stao kad nisam mogao po Teu zbog snijega. Stajao sam dobrih 20 minuta gledajući izmjenu cevenog i zelenog. Uvijek se pronađu dobri ljudi, jedna poznanica je dotrčala i prevela me preko ceste. Tata zašto ti dolaziš po mene jedini? Mogu ja s prijateljima kući. Jupi pobjeđujem i anksioznost B

17.08.2022. u 10:04 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

srijeda, 17.08.2022.

Puknut sam

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo