Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Oj ministre i premijeru
Poštovani
ministre Ovim putem Vam se obraćam kao građanin, ali i pacijent ove naše prekrasne i hrabre domovine. Od 2011 borim se za pravdu i svoje pravo da normalno živim. Tužio sam Brodsku bolnicu davne 2011, kad mi je mlađa kćer imala samo dvije godine. Zbog pravomoćno presuđene liječničke pogreške nisam mogao gutati više od godinu dana. Strašno je ne moći progutati kap vode na plus 40, sanjati sarmu., nošenje vlastite kćeri. Da se vratim u Brodskoj bolnici mi je liječen TBC koji nisam nikad imao što je vidljivo i u nalazima. Bolnica se pravdala da unutarnjom kontrolom nije ustanovljena greška iako su je vještaci s Medicinskog fakulteta višekratno potvrdili o čemu svjedoči i pravomoćna presuda po kojoj sam liječen od bolesti koju nisam imao. Nudio sam ruku i očekivao ispriku od ravnatelja Brodske bolnice, ali nisam je, niti ću je doživjeti. Znam ponekad je teško biti čovjek, ali ne moći normalno školovati diči vlastitu kćer je strašno, vjerujte. Ja sam sve što mogu poduzeo da ostanem čovjek, ali moram priznati sve mi teže ide. Nitko ni ne pita kako sam kao jedan obični mali građanin, koji više od svega želi normalan život. Naravno znam da je previše očekivati da komentirate sudske postupke, koji ispadnu nerazumno skupi za sve nas i one koji pune proračun ponajviše zbog tvrdoglavosti onih koje politika postavlja. Da ne bojim se nikog, jedini moj izbor je život. Poštovani ministre znate li da ni jedna osoba nakon što prestane biti akutna s moždanim udarom ; opp., dijagnoza G 81 gubi pravo na stacionarnu rehabilitaciju, znate li? Riječ je o ljudima koji su preživjeli moždani udar, a ne o brojevima ili biljkama. Ostao sam, pardon postao osoba sa 100% invaliditetom zbog liječničke pogreške, bez isprike. Znate to boli jako, drago mi je kad vidim očeve da nose vlastitu djecu. Vidite poštovani ministre ja to nisam nikad mogao. Kćer mi je narasla obilježena mojim sudskim procesom Živjeti s 1250 kn, sad 1750kn osobne invalidnine i biti ispod ruba nije Hrvatska koju želim za svoju djecu, niti ikoga. Ne želim se bojati nikog, ne želim ni osvetu , ali želim ljudskost koja se zove isprika. Nemam grobno mjesto, ali imam ponos koji nedam nikome. Ne želim biti slučaj, ali to jesam. Znate li da razni pravomoćno osuđeni kriminalci se rehabilitiraju u toplicama direktno iz zatvora? Ministre Vi ste prolazni, kao uostalom mi svi. Ne mogu Vas niti želim učiti redu o raznim nedorečenostima kojih ste i sami svjesni. Treba li sve postati afera da sustav reagira. Povjerenstva, okrugli stolovi, odbori koji im je smisao. Kao znanstvenika nadam se da ste svjesni da ipak postoji nada , nada zvana jednakost svih nas jadnih malih građana. Da ne duljim Brodska bolnica, razne sujete me ne zanimaju . Poslao sam sve u prilozima koje nadam se da čete istražiti i ustanoviti gdje je nestao čovjek , pardon isprika.
P.S.
Poštovani premijeru
legitimno višekratno izborno izabranom. Ne dvojim u Vaše uspjehe u pohvaljujem ih, ali uvijek postoji veliko ali. Kako se osjeća roditelj djeteta u potrebi kojem već preko dugi niz godina garantirate početak izgradnje nove Osnovne škole Milan Amruš u Slavonskom Brodu preko svojih „Brođana“ u visokoj politici. Naša budućnost, naša djeca nalaze se u neadekvatanom prostor za djecu s intelektualnim i fizičkim poteškoćama s strahom da im plafon ili zid ne padne na glavu, znate li? Kako se osjeća roditelj, pa i korisnici navedene škole kad vide da ispod obećanja i raznih projekcija nalazi se velika praznina. Roditeljima nije do kupovanja ratnih aviona, već sanjaju normalno odrastanje i školovanje vlastite djece uz sve nevolje koje imaju , zar je to previše?
Često se hvalite o brizi za najugroženije. Istina je podigli ste osobne invalidnine onima s najvećim stupnjem invalidnosti s 1500kn na 1750 kn, a osnovicu za izračun iste niste nikad podigli. To je prvi puta u četiri godine da ste invalidninu podigli za 20 ak%, a inflacija u istom razdoblju je puno veća. Mi znamo jer jedemo i pokušavamo živjeti od toga. Hvala Vam na brizi, ali na dotjerani smo do ruba. Znam da dio umirovljenika ima i nažalost manje. Vjerujte nismo prosiaci željni Vaše ni ničije empatije, ali tu smo ni nebu ni na zemlji. Imamo pravo glasa i pravo da si utvaramo da ćemo jednog dana svi biti jednaki bez obzira na invalidnost. Briga sustava o najpotrebitijima je posebno nepravedna, toliko da boli.
Uz veliku nadu i san bolje Hrvatske za sve nas. Postao sam osoba s invaliditetom, ali nadam se da ste svjesni jadnosti i svih oblika diskriminacije koji su nam svakodnevnica Srdačno Vanja Krnić
