ponedjeljak, 08.06.2020.
Glupani nismo
Inkluzivni dodatak i dalje ostaje tek predizborni mamac koji se koristi po političkoj potrebi. Dosad je bila praksa da svi obećaju puno kako bi izvršili malo ili ništa, a sad će imat i izgovor za to: „Kriza je".
OD 2011. godine, svaka ozbiljnija stranka i kandidat za Saborsku fotelju u svome programu spominju donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku. Nakon toga ministri koje izabere Saborska većina, s ili bez žetončića, organiziraju razne radne, okrugle stolove, pa povjerenstva, pa stručne komisije… a potom, zaključak je uvijek isti. Htjeli smo - ali nema love. I što sad?
„Zakon o inkluzivnom dodatku objedinjavao bi četiri prava iz dva zakona koja su u nadležnosti Ministarstva socijalne politike i mladih i to tri postojeća prava iz Zakona o socijalnoj skrbi novčane naknade: pravo na osobnu invalidninu, pravo na doplatak za pomoć i njegu i pravo na naknadu do zaposlenja te dio naknade iz Zakona o doplatku za djecu - uvećanje koje sada korisnici ostvaruju temeljem oštećenja zdravlja.
Inkluzivni dodatak ostvarivala bi osoba s utvrđenim trajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima, zbog čega postoji potreba za određenom razinom potpore u obavljanju aktivnosti radi uključivanja u svakodnevni život (sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom)."
Anka Slošnjak je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom koju poštuju i cijene doslovno svi: lijevi, desni te osobe s invaliditetom. Pozvala je sve kandidate koji vode kampanju uoči izbora neka se suzdrže od korištenja osoba i djece s posebnim potrebama u izborne svrhe. Nažalost, pravobraniteljica ima ovlasti manje nego što je imao čuvar državnog pečata.
Matematika je jasna
U Hrvatskoj ukupnoj populaciji živi više od 500 tisuća osoba s nekim oblikom invalidnosti, što je preko 12 posto ukupnog stanovništva. OSI se ne iseljavaju, oni nemaju gdje. Čekaju da njihov glas ne bude smo predizborno potreban, nego i postizborno. Rezultat je više nego poražavajući sa spoznajom o proaktivnoj uključenosti, koja je u Hrvatskoj svedena samo na onu deklerativnu. Na izbornim listama OSI su nažalost slučajnost, a ne pravilo. Od kad pratim ministrice su bile redom: Milanka Opačić, Bernardica Juretić, Nada Murganić i Vesna Bedeković.
Prije par mjeseci, Vesna Bedeković je podsjetila kako je u proceduri novi Zakon o socijalnoj skrbi, 'brusi' se dugo očekivani Zakon o inkluzivnom dodatku, a započet je i rad na Zakonu o osobnom asistentu. Nakon devet godina, zakon se ne donosi, nego se 'brusi'? Ministrici je mandat završio, čekamo novu, pa sve ispočetka - po peti put.
Od SDP-a, preko 'žetončića', do HDZ-a, svi su obećali žurno donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku ali nisu uspjeli doći dalje od obećanja i poruke: u izradi je!. Kad i kakav će stupiti na snagu nepoznato je do daljnjeg, kao i tko će ga usvojit, ipak idu srpanjski izbori. Manje je važno što osobe s invaliditetom žive većinom ispod praga dostojanstva i siromaštva.
Osobe s invaliditetom već su godinama taoci političkih obećanja, a čekaju samo jedno donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku. Riječ je o dodatku „u svrhu zadovoljavanja svih potreba osoba s invaliditetom nastalih uslijed uvećanih troškova izazvanih invaliditetom, a što do sada nije učinjeno".
HDZ se može pohvaliti da je u ovom mandatu Osobna invalidnina, kao forma koju nitko ne koristi, porasla s 1.250 na 1.500 kuna. „Hvalite me usta moja", porast invalidnine je iznosio ravno nula kuna.
Sjetili su se ipak osobe s invaliditetom šetati i vozati. Osnovica je ostala ista i iznosi 500 kn, tako da su sve osobe sa 100 postotnim invaliditetom zatrpani papirologijom. Isto tako i djelatnici lokalnih CZSS s izdavanjem novih rješenja u kojima piše kako imaju 300 posto od 1.500 kn osnovice, a ne dotadašnjih 250 posto od 1.250 kn. Ukupni iznos proračunskih novaca za izdavanje 26 tisuća novih rješenja je nepoznanica. Uspjeh ove Vlade je što korisnici Osobne invalidnine mogu napokon radit bez straha da će je izgubiti, ali ne mogu u mirovinu zbog toga što je tada gube kao nagradu za minuli. Tko tu koga …, ni sami ne znaju.
Obećanje ludom radovanje
I lijeve i desne Vlade procijenile su kako je lakše uzdati se u poslovično strpljenje populacije osoba s invaliditetom i brojnih udruga koje ih predstavljaju, nego uhvatiti se u koštac s pojavom neracionalnog i često bahatog trošenja državnog, pardon našeg, novca, od strane različitih državnih tijela, agencija, političkih moćnika.
Teško je razumjeti lakoću izdvajanja za pojedine povlaštene skupine osoba s invaliditetom, prioritet su sigurni glasovi, a ostalima mrvice kojih niti nema. Ravnomjerna podjela za ranjive skupine društva, ponajviše one bolesne i nemoćne, je utopija. Zbog toga, jednima je ortopedsko pomagalo Opel Insignia, a drugima ortopedska cipela - svake dvije godine.
Nažalost biramo "mangupe” koji svakodnevno dižu tlak prosječnim građanima i kompromitiraju sve ono što Vlada radi i za što se, makar deklarativno, zalaže. Onda se dogodi to da ti „mangupi" opet dobiju povjerenje recikliranim obećanjima.
Mada novac iz proračuna curi na sve strane, dok je 'aktivne koegzistencije' svi su zadovoljni. Inkluzivni dodatak i dalje ostaje tek predizborni mamac koji se koristi po političkoj potrebi. Dosad je bila praksa da svi obećaju puno kako bi izvršili malo ili ništa, a sad će imat i izgovor za to: „Kriza je".
08.06.2020. u 11:01 •
0
Komentara •
Print •
#
petak, 05.06.2020.
Korupcijom do većine
Jedna od stvari osim neoborive činjenice da smo zemlja iznimnog potencijala je da iz izbora u izbore biramo isto uz potencijal da jednog dana postanemo zemlja u kojoj se realizira obećano na parlamentarnim izborima. Većina se nada promjenama i pokorno šuti sve dok uvjerljiva glasačka manjina stranačkih podobnika odlučuje o tome kako nakon izbora opravdati povjerenje koje su im stranački vođe dali na listama s svrhom zadovoljavanja potreba manjine. Do sad je uvijek birana manjina pozicije bila lijeva ili desna. Svaka Vlada je po percepciji bila gora od prošle.
Pitam se
Kako stranci i lokalno stanovništvo drugačije gledaju na Hrvatsku, a iako je to prirodno u svakoj zemlji svijeta, percepcije su ovdje znatno drugačije o nama samima. Nama ništa ne valja, pitam se da li je percepcija našeg naroda drugačija i zašto, da li stvarno ništa ne valja?
Mislim da je pošteno reći da je većina posjetitelja u Hrvatskoj impresionirana ljepotom Hrvatske i opuštenim našim opuštenim načinom života nezadovoljstvo u nama srećom ni ne vide,. Susreo sam nekoliko turista prije korone koji su zbunjeni zašto toliko mladih ljudi emigrira iz tako perspektivne zemlje EU s toliko potencijala. I potpuno razumijem kako se osjećaju, jer sam bio istog mišljenja mnogo godina, . Demokratska zemlja u EU, s kvalificiranom radnom snagom i radnom snagom na engleskom jeziku, prirodnim rajem s turističkom infrastrukturom koji opskrbljuje gotovo 20 milijuna turista većinom svojom jadranskom obalom, toliko je razloga zbog kojih Hrvatska, barem na papiru, izgleda kao jedno od najboljih mjesta za život u Europi. Nažalost spoznaja da bez članske poput HDZ, SDP, MOST, HNS, HSLS mi smo obični
Uhljebistan
Stvari su se za mene promijenile tek kad sam otkrio moćnu državu Uhljebistan, kao što možete naučiti u priči o dvije Hrvatske: prije i poslije otkrića Uhljeba.
Ipak, optimistični dojmovi većine posjetitelja dijametralno se protive stajalištu većine mještana. Oni koji još nisu emigrirali sve su lošiji i lošiji, s manje nade za uspješnu budućnost Hrvatske - osim ako su, dakako, dio napuhnutog birokratskog sustava koji osigurava udoban način života, ljubaznošću sve manje gušćih poreznih obveznika.
Mnogo je načina za ilustraciju pukog broja parazita koji se hrane onima koji ostaju i rade, ali ovo je moja omiljena snimka koja ilustrira točku. Iako brojevi možda nisu 100% točni (nisam uspio potvrditi točne iznose), sentiment bi trebao prenijeti poruku.
New York, grad od 8,4 milijuna stanovnika, ima jednog gradonačelnika, 5 zastupnika i 51 gradskog vijećnika.
Hrvatska, zemlja s upola manje stanovnika (danas manje od 4 milijuna), ima 128 gradonačelnika sa 213 zastupnika, 20 župana s po 50 zastupnika, 428 gradonačelnika manjih gradova i sela sa 480 zastupnika, te ukupno 8354 vijećnika. Naravno tu treba pribojit 151 Saborskog zastupnika.
Zašto bit nezadovoljan ? Nekad treća općina po razvijenosti u Hrvatskoj Slavonski Brod prije Domovinskog rata imala je sedemadestak zaposlenih, a danas samo grad na istom području rascjepkanom općinama bez smisla i ideje radi 350 ak službenika računajući i Županiju. Tad ništa nije valjalo, novac je išao u Beograd, sad u Zagreb. Svoji smo na svome, a sustav je na aparatima samoodrživosti.
New York radi, manje-više, a Hrvatska ne.
Očito rješenje, naravno, bilo bi smanjenje birokracije i sulude i skupe teritorijalne racjepkanosti Hrvatske.Hvar, primjerice, ima manje od 11.000 stanovnika, ali njime upravljaju četiri lokalne uprave i ima 4 gradonačelnika i 5 ravnatelja turističkih zajednica. Problem je, međutim, u promjeni u tome što bi upravo ti ljudi trebali biti na brodu. Znajući da svaki državni posao hrani širu obitelj birača bez interesa za narušavanje statusa quo, nema razloga očekivati promjene u skorije vrijeme. Iako se deklerativno HDZ i SDP slažu bar da je teritorijalni preustroj potreban, ali oni su već toliko toga obećali i programski uvezali za potrebe svojih vjernih birača. Naravno nakon izbora kao i sve obećanja ostanu zatvorena i zaboravljena u ladici zaborava.
Osim ako Hrvatska napokon ne shvati da ne treba slušati Milanovića i da se bolja budućnost bira na biralištima, a ne kod kuće.
05.06.2020. u 10:28 •
0
Komentara •
Print •
#