NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš - Točno u podne: Obračun u Slavonskom Brodu

Koncem rujna Ustavni sud ukinuo je skandaloznu presudu Vrhovnog suda, kojom su na po 30 godina zatvora osuđena dva druga generala Prkačina, jer su u samoobrani, u glavnoj gradskoj ulici, ustrijelili trojicu gangstera, šefove brodskog podzemlja. No to nije običan kriminalni slučaj, nego afera koja otkriva najdublje slojeve hrvatske društvene krize

General sjedi sam u Širokoj ulici u Slavonskom Brodu. Sad se zove Ulica kralja Krešimira IV. Kralj Krešimir bio je hrvatski ratni poglavica kao i general Ante Prkačin. Prkačin je svoje generalske zvjezdice još udvostručio, jer je osim čina u Hrvatskoj vojsci, gdje je taj rang postigao kao glavnokomandujući Hrvatskih obrambenih snaga, oružane formacije Stranke prava, postao general Armije BiH, pod kojim su se borile tisuće muslimana. Kad je njegov konvoj išao autobusima kroz Bosnu, pa ih prije Jajca zaustavila straža HVO-a, neki je vojnik potrčao lokalnom zapovjedniku pa povikao: «Zapovjedniče, autobus je pun Turaka!»
«Ako su i Turci, neka su», reče zapovjednik koji se razumijevao u odnose u ratnoj Bosni, «to su generalovi Turci!»
Pod generalom, borili su se mudžahedini Abu Hamze, vrhunski sportaši, žicari i kriminalni elementi koje je rat privlačio neodoljivim magnetizmom, tisuće Hrvata iz Posavine, stotine Bošnjaka iz Tuzle, rodoljubi i avanturisti, luđaci i očajnici, te sav onaj ljudski talog koji u takvim prilikama izbije na površinu. Borili su se pod generalom, jer su vidjeli da general srlja u borbu, u bojnom redu prvi, okružen besmrtnicima, dok za njim ide legenda. I da sve to radi sa svojstvenim mu marcijalnim humorom, malo arhaičnim, deseterački sinkopiranim... Kad je sa četrnaest svojih ljudi zauzeo Bosanski Brod jurišem preko miniranog mosta, bez ikakve podrške, došao je k njemu pregovarati i da odrobi svojih pedeset specijalaca zamjenik bosanskohercegovačkog ministra unutrašnjih poslova, Avdo Hebib. Pozvao ga je na na red, rekavši mu da ruši državu. «Kakvu državu ti rušim, Avdaga?» upita Prkačin, «Pa ja sam ovdje upravo proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku!» Trajala je nekoliko sati, a specijalce je Prkačin vratio, nije im pala dlaka s glave. Naravno, na Balkanu se takvi pothvati nikad ne pretvori u aleksandrinačku odu, ili u epski ratni roman, nego u nekakvu farsu, pošto se udruže kriminal i politika, pa unište junaka. Ali general nije potonuo u močvaru, nije pokleknuo i – utoliko gore po njega...
General sjedi sam na slavonskobrodskom korzu. Povukao se iz političkog života. Bio je zastupnik u Saboru, očekivalo se da će poslije Parage preuzeti Stranku prava. No tuđmanovci su imali drukčije planove: ubacili su Manolićeva konfidenta, debeloguzog Antu Đapića, koji je toliko ograničen koliko je Prkačin širok, toliko nepriličan koliko je Prkačin karizmatičan, a zatim je Šuškova agentura uhapsila dvojicu članova Glavnog stana HSP-a (njihova stranačkog Središnjeg odbora) kako bi Đapiću priskrbili potrebnu većinu da preuzme vodstvo. U pritvoru, ta dvojica morali su, zaista, Đapiću potpisati podršku kako bi ih pustili, a kad su se poslije Prkačinu požalili, on im je u novinskoj kolumni poručio kako će najlakše osvjetlati obraz ako odu u policijsk ured, pa pobiju one koje su ih natjerali na izdaju. No, u poraću, politika je postala deal, i tu više nitko ne gleda na čast, niti je spreman na takve dramatične geste – ako se možeš negdje ogrebati, dobro, inače je bolje da se držiš podalje od «političkog procesa», koji te začas samelje. General se pak distancirao, pa su se od njega distancirali gulamferi, političari, kombinatori, ljudi koji drže u šaci svaku našu malu provincijsku sredinu.
Zato general sjedi sam na slavonskobrodskoj Širokoj ulici. Tu su jedan do drugoga bezbrojni kafići koji su zamijenili duštveni život, pa sjede mladi koji primaju braniteljske penzije, besposleni radnici propale industrije, te seljaci koji žive od državnih poticaja, a povremeni projuri BMW koji voze pripadnici lokalne mafije. Mafija ovdje drži glavni kanal za krijumčarenje heroina iz Bosne i Hercegovine, a ima visoke pokrovitelje u Zagrebu. Ulicom vladaju bande koje se priklanjaju general-pukovniku Mladenu Kruljcu, zapovjedniku hrvatske kopnene vojske. Kruljac je lik s blijedom vojničkom prošlošću, a karijeru je počeo kao redov JNA koji se osamdesetih godina aktivirao da bi bio kao batinaš upućen na Kosovo, za razbijanje demonstracija. Ondje se toliko istakao, da su ga zadržali u dočasničkom činu. Domovinski rat bio je sjajna podloga za razvoj zločinačke subkulture. Jedan od mjesnih nasilnika poput Zagorca Ivana Korade, Kruljac se motao po slavonskoj bojišnici, ali najveće svoje podvige ostvario je poslije rata, pokoravajući Slavonski Brod, koji je pao pod prepadima banditskih skupina. Bio je pod čvrstom političkom kontrolom desne frakcije HDZ-a, a Kruljčeve drugovi, gangsteri braća Prgomet, dva nabildana diva vječno ušlogirana heroinom, organizirali su kaznene ekspedicije po mjestu. Demolirali su kafiće, te po ulicama tukli i zlostavljali ljude. Jednu svoju tijesnu prijateljicu, Kruljac je bio namjestio u lokalnoj robnoj kući kao blagajnicu. Kad joj se bivši muž stao javljati SMS-porukama, ljudožderska braća otela su su ga i odvezla na osamljeno mjesto. Tu ga je dočekao sam Kruljac, pa mu gurnuo u usta pištolj PHP s ugraviranom posvetom Gojka Šuška. Zatim su ga stali cipelariti. Kruljac ga je maltretirao sat vremena i pustio naredivši mu da pribavi jacuzzi-kadu, u kojoj će jebati njegovu bivšu ženu. Prijava policiji, rezultirala je s nekoliko napisa u novinama. Država štiti zaslužne zlostavljače.
Dok general-pukovnik pustoši po Brodu, general Prkačin sam sjedi u kafiću – njega nitko ne dira. Ne diraju ni njegove ratne drugove; previše je to opasna ekipa za ove bijedne mjesne kriminalce. Ne diraju ih, ali ostale gaze, stvorili su borbenu zonu – kroz grad možeš samo ako zatvoriš oči...
Pašalićev pad i propast HDZ-a na izborima 2000. godine nisu ništa promijenili – Kruljac pronalazi nove, još bolje pokrovitelje na Pantovčaku, gdje se uz šefa predsjedničkog kabineta Bagića i šefa obavještajne službe Tureka vezuju vodeći hrvatski mafijaši. Policijska istraga nad vinkovačko-osječko-vukovarskim klanom, najjačim u zemlji, obustavljena je poslije hapšenja zagrebačke Zločinačke organizacije. «Nacional», bilten mafije, pokrenuo je difamacijsku kampanju protiv tužilaca i policajaca koji su poslije te prve akcije, pripremali «dizanje» cjelokupnog podzemlja, hrvatskih «pet familija». Novinare koji o tome pišu u nezavisnim glasilima, dočekuju u zasjedi i premlaćuju mafijaški ulični izvršitelji. Akcija policije propada, sud oslobađa optužene. Istodobno, Kruljac je imenovan za načelnika pješaštva, a zatim za zapovjednika hrvatske Kopnene vojske. Na tome je insistirao osobno predsjednik Stjepan Mesić, ucjenjujući šefove političkih centrala.
Slavonskobrodska mafija cvate – trgovina heroinom nesmetano se nastavlja, nije pala ni jedna pošiljka, prestrašena policija ne izlazi iz postaje – kao u filmu «Rio Bravo», jedino što su se tu kukavice našle u ulogama heroja...
General sjedi u kafiću sam, smrknut, čita novine. Za njegov stol mogu sjesti samo oni koji previše ne govore, ali i ne šute kao panjevi, zna se da treba biti dovoljno rječit, a nenametljiv, jer general ne voli da ga ujutro nerviraju – prizor Broda koji se raspada, sasvim je dovoljna negativna senzacija da ispuni njegovo jutro. Odjednom, iza leđa on čuje nekakvo deranje. U susjedni kafić sjeo je stariji od braće Prgomet sa svojim ljudima, a braća strahovito divljaju po mjestu – izgorio im je disco-klub. Isprva su se držali sasvim mirno čekajući naplatu osiguranja, pošto su već unajmili novi prostor, i tek poslije nekoliko dana i jedanaest razgovora mobitelom s generalom Kruljcem (ustanovila je naknadna istraga) počeli su dizati frku... Netko, naime, mora biti kriv za palež, jer će stvar inače izgledati previše sumnjivo. Stoga optužuju Prkačinove prijatelje, i kad su na neke od njih naišli u Širokoj ulici, počeli su im prijetiti. Prkačin to vidi, zove policiju. Dolazi patrola. Kad su se približili Prgometima i njihovu društvu, otpravili su ih povikom «Vozi!» Policajci se kukavno povlače. Ohrabreni, Prgometovi se s društvom prebacuju u kafić u kojem general sjedi ujutro sam, i ne voli da ga previše uznemiravaju. Ovi su pak počeli na glas nešto mrmoriti, zamalo provocirati, pa Prkačin naziva načelnika gradske policije, koji ga poziva da dođe u postaju, pa se general diže i odlazi k njemu, te ondje upozorava njega i šefa operative: «Oni vaši došli su, legitimirali ih, pa zbrisali, a čini se da spremaju veliko sranje, ako ne intervenirate, vi ćete biti krivi!»
General se vraća u svoju kuću na Širokoj ulici. Čini se da braće Prgomet nema u blizini. Dolazi njegov pomoćnik, Darko Vukojević, mlad, srčan dečko, koji mu pomaže u lokalu – Prkačin u Brodu ima veliki disco-club, koji je sam izgradio i opremio. Vukojevića su po mjestu vijali Prgometovi, pa ga Prkačin upućuje da ode na policiju i da iskaz. Vukojević odlazi, ulazi u obližnju poslovnicu «Tiska» da kupi bon za telefon, pa tu susreće Antuna Blaževića. Antun Blažević je legendarni borac iz Prkačinove ratne postrojbe. Jedan od najopasnijih ljudi koje je general susreo u ratu. U miru, Blažević je sasvim miran i neuoptrebljiv za neke ozbiljne pothvate – budući da nije htio boračku penziju ili indvalidninu, iako je prostrijeljen metkom i ranjen krhotinom ručne bombe, zaposlili su ga na naplatnoj kućici na izlazu s auto-ceste prema Brodu. Sad se vratio s duple smjene, umoran odspavao, pa je pošao na Široku ulicu, da u kafiću popije kavu, te putem susreo Darka Vukojevića, koji mu je u tri riječi objasnio što se događa. Dok su išli prema kafiću, primijetili su da iz suprotnog smjera prema njima brzim korakom idu braća Prgomet, njihov kompić Goran Bagić i cijela falanga brodske mafije. Braća su visoki jedan 198 centimetara, drugi 197, prvi je težak 118, a drugi 114 kilograma, sve mišićna masa, dok je Bagić točno 182 centimetra, utreniran. Blažević je pak nevisoka rasta, a Darko Vukojević, vižljast momak, nikakva sila. Stoje sami, a jedino je Vukojević naoružan – nosi bezveznu škljocu najmanjeg kalibra 6,35 koju čovjek ne bi ponio ako se već sprema za neki ozbiljan fajt – pa barem ima po Brodu dovoljno oružja zaostalog iz rata, i to ne «Kalašnjikovi», nego svaka budala ima «Uzi» ili «Škorpion».
Braća Prgomet prepriječili su im put, pa ih stali naguravati, počinje tuča. Nikad borba ne traje dugo s Antunom Blaževićem – on je Bagiću munjevito izbio iz ruke «Ruger» P-85 od 9 milimetara, pa ispalio osam metaka na njega i Dragana Prgometa. Pali su mrtvi-mrtvijati, a drugi Prgomet, jedini nenaoružan, fasovao je četiri metka malog kalibra, koji ga nisu zustavili - potrčao preko ceste, prema svom parkiranom automobilu, gdje je držao arsenal u gepeku. Ali, tu je pao je na cestu i više se nije digao...
General dolazi poslije bitke na bojno polje posijano mrtvim tijelima, pa neka silna težina pada na njegova leđa... Odvodi Blaževića i mladoga Vukojevića u svoju kuću, sjeda da popiju čašu vode. Uto zove policiju, da se ljudi predaju. «Pa dobro», kaže Prkačin njima dvojici, «nužna samoobrana, kazna će biti, koja godina, izdržat će se...» Teško mu je što je stvar ovako završila, ali tako počinju i završavaju ti kurvinski sukobi u koje te uvuče podzemlje. Da su zlikovci barem junački izašli na megdan, bio bi ih sam Prkačin poubijao u puno većem broju, pa ne bi ni njihovi ušljivi drugari izvukli živu glavu... Oveća grupa sjedila je u kafiću, kao strategijska rezerva Prgometovima, svi naoružani, ali nije im padalo na um da se umiješaju kad su vidjeli da se Antun Blažević već dokopao pištolja. «Kad Antun pojde ubijat, jebi ti to, možeš i promašit, a onda se pozdravi sa životom...» Da je bio čestit obračun, Prkačin sigurno ne bi u nj pustio mladog Vukojevića, niti bi se pucalo malokalibarskim škljocama. No, tko misli da se iz sukoba točno u podne, na glavnoj gradskoj ulici može izaći i pobijediti nepravda, vara se, jer ne poznaje Hrvatsku.
Policija dolazi, uhićuje i odvodi dvojicu počinitelja koji su se mirno predali. Zatim počinje njihova pravosudna kalvarija. Najvažnije je sakriti motive i pozadinu sukoba – treba to prikazati kao ulični sukob dvije izgredničke formacije uličara, a prikriti da se vodila bitka u kojoj su posljednji nepokolebljivi zaustavili mafiju koja pokušava ostvariti potpunu prevlast u Slavonskom Brodu. Policija i sud nisu napravili rekonstrukciju, jer ja bitno da se ne sagleda dramaturgija događja, pa ne otkrije kako su nasilnici na ratnoj stazi presreli dvojicu Prkačinovih prijatelja, koji su se naprosto zatekli na ulici, pošto se jedan od njih tek vratio s posla... Prvostepeni sud u gradu odbit će sve svjedoke obrane. Pada presuda: obojici po više od dvadeset godina zatvora! Slučaj žalbom prelazi na Vrhovni sud, jednu od najgorih institucija vlasti u zemlji. A koja je samo budala Slavonskom brodu uopće dala županijski sud kad ondje ne mogu održati ni javni red u glavnoj ulici – trebala bi im žandarmerijska karaula, a ne viši sud koji tu ionako funkcionira kao ekstenziju lokalnih struktura moći. Vrhovni potvrđuje osudu da ne diskreditira suce, nego pravosuđe: svakome od zatvorenika koji u Lepoglavi leže od 2004., dosuđuje po trideset godina! Presuda će pasti tek na Ustavnom sudu, koji je ukida u srpnju 2009., pa šalje na ponovno suđenje na Županijski sud u Zagrebu. Kakve bi uopće bila šanse da se okrivljenicima u Slavonskom Brodu pošteno sudi, kad je grad i dalje pod čizmom zapovjednika hrvatske Kopnene vojske, kompromitiranog general-pukovnika Mladena Kruljca?
Dok se ne ukinu takve sramne ustanove kao što je viši sud u Brodu, te procesira načelnik pješaštva, a njegov predsjednik prijeđe u Ured bivšeg predsjednika, gdje bi se uz savjetnika Sašu Perkovića moglo naći mjesta i za ovoga časnika, inače predsjednika hrvatskog boksačkog saveza, kao oficira za vezu s «vojskama noći», neće ni Antun Blažević ni Darko Vukojević ugledati slobodu, niti će se red i mir vratiti na ulice uništene slavonske metropole. Tu sad dominira HSP, a prodire Glavašev HDSSB, koji ispunjava vakuum što ga je stvorila implozija HDZ-a u Slavoniji. Sutradan će sva Istočna Slavonija u trijanglu Brod – Vinkovci – Osijek postati infernalna provincija poput Sicilije, gdje također vladaju gangsterske bande pod okriljem mjesne korumpirane političke vlasti.