NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Paul Valéry

Draga dušo, ne teži za besmrtnim životom, već učini ono što je u tvojoj moći da učiniš.
(Pindar, Treća Pitijska oda)


I

Taj miran krov, gdje golubice hodaju
među borovima drhti, među grobovima;
Tu podne pravedno od plama slaže
more, more, vazda iznova!
O nagrade nakon misli jedne
dug pogled na taj mir bogova!

II

Kako čist napor tankih zraka izjeda
mnoge dijamante nevidljive pjene,
a mir se izgleda začinje!
Dok nad ponorom sunce spi,
čista djela uzroka vječna,
Vrijeme iskri, a San je znanje.

III

Trajno blago, Minervin hram prosti,
gromada spokojstva, vidljiva pričuva,
ponosita voda, Oko što u tebi prikriva
toliko snova pod veo plameni,
o tišino moja!...Zdanje u duši,
no vrh zlatan s bezbroj crepova, Krove!

IV

Hrame Vremena, kojeg uzdah sažimlje,
već vičan čistom se vrhu penjem
okružen sav mojim pogledom morskim;
I kao bogovima moja žrtva prava,
svjetlucanje spokojno prosipa
nad površjem najdublji prezir.

V

Kao plod što utapa se u slasti,
kako u nasladu svoju odsutnost mijenja
usred usta, gdje mu oblik gine,
upijam ovdje dim svoj budući,
a nebo pjeva dogorjeloj duši
pretvaranje obala u šumor.

VI

Nebo krasno, nebo istinsko, gledaj me, mijenjam se!
Nakon sve gordosti, nakon bdijenja
neobična, ali tako moći puna,
predajem se prostoru sjajnom,
po kućama mrtvih moja sjena kroči
kroteći me blagom kretnjom svojom.

VII

S dušom izloženom buktinjama podnevna sunca,
podnosim te, divna pravdo
svjetlosti s oružjem bez milosti!
Vraćam te čistu tvojemu počelu.
Pogledaj se!...Ali odvratiti svjetlosti
pretpostavlja sumornu polovicu sjene.

VIII

O samo za mene, u meni, zbog mene,
pokraj srca, na vrelima poeme,
između praznine i čistog zbivanja,
čekam odjek svoje unutarnje veličine,
gorku, noćnu, i zvučnu nakapnicu,
što u duši svagda budući jaz odzvanja!

IX

Znaš li, lažni sužnju, uhvaćen u krošnje,
zaljeve grizući te rešetke trošne,
na mojim vjeđama zatvorenim, tajne mutne,
čije me tijelo vodi svojem umornom kraju,
čije me čelo vuče zemlji gdje kosti spavaju?
Tu mi iskra misli na odsutne moje.

X

Zatvoren, posvećen, pun vatre bez tvari,
fragment zemlje svjetlosti ponuđen,
volim taj kraj, buktinjama svladan,
satkan od zlata, drveća i kamenja,
gdje toliko mramora treperi nad sjenama:
tu mi more vjerno na grobovima spi!

XI

Pseto sjajno, odagnaj idolopoklonika!
Kako osamljen, s osmjehom pastira,
dok tu dugo čuvam ovce tajanstvene,
bijelo stado smirenih grobnica,
otjeraj jata mudrih golubica,
zaludne snove, anđele radoznale.

XII

Ovdje došla, budućnost je lijenost.
Kukac sjajni grebe sasušenost;
Sve je sprženo, mrtvo, u zraku
nekoj okrutnoj suštini darovano…
Život je ogroman, pijan od odsutnosti,
gorčina je slatka, a duh sjajan.

XIII

Mrtve dobro krije zemlja ova
što ih grije i otajstvo im čuva:
Podne u visini, Podne nepomično,
Dobro samo sebi, sebe misli,
puna glavo i savršena dijademo,
u tebi sam potajna mijena.

XIV

Imaš samo mene za sve strepnje svoje!
Moje dvojbe, pokajanja, zebnje
greška su tvojeg golemog dijamanta!...
U noći što sva od mramora je teška,
čudan svijet u korijenju stabala
polagano već za te radi.

XV

Svi su potopljeni u odsutnost čvrstu,
crvena glina ispi bijelu vrstu,
dar života prešao je u drveće!
Gdje su mrtvih rečenice prisne,
gdje njihova umjetnost, duša jedinstvena?
Gdje su suze tekle larva niti plete.

XVI

Vriskav hihot cura golicanih,
oči, zubi, vjeđe vlažne,
ljupke dojke što se s vatrom igraju,
krv što sja navrh usna što se daju,
zadnji darovi, prsti što ih brane,
sve pod zemlju ide, igri se vraća!

XVII

A ti, velika dušo, nadaš li se snu
bez onih boja varke,
što oku puti pripremaju tu valovi i zlato?
Hoćeš li pjevati kad budeš maglovita?
Hajde! Sve bježi! Prisutnost je moja šupljikava,
i sveto se nestrpljenje također gasi!

XVIII

Besmrtnosti mršava crna i zlatna,
tješiteljice grozno ovjenčana,
što od smrti načiniš majčinsko naručje,
laži lijepa i himbo smjerna!
Tko ih ne poznaje, i tko ih ne odbija
tu praznu lubanju i smijeh vječni!

XIX

Očevi duboki, glave puste,
pod teretom tolikih lopata
vi ste zemlja i stapate nam stope,
a pravi crv, glodar nepobitni,
što je za vas usnule ispod ploča,
živeći od života, ne ostavlja me!

XX

Ljubav, možda, ili mržnja u meni?
Tako mi je blizu zub skriveni
da mu je svaki naziv prikladan!
Svejedno! On sanja, vidi, dira!
Moja mu put godi, sve do grobnog mira
živom ću ovom pripadati!

XXI

Zenon! Okrutni Zenon! Zenon iz Eleje!
Probi li me tom krilatom strijelom
koja trepti, leti i ne leti!
Njezin me zvuk porađa, a strijela ubija!
Ah! Sunce…Kakva sjena kornjače
za dušu, Ahile brzi nepokretni!

XXII

Ne, ne!...Ustanite! U eru što slijedi!
Razbij, tijelo moje, taj lik zamišljeni!
Pijte, prsa moja, rođenje vjetrova!
Svježina što s mora lagano hlapi,
vraća mi dušu…O moći slana!
Trčimo valu u prskanje, živimo.

XXIII

Da, velo more, bijesom obdareno,
krzno pantere, kabanico probušena
od tisuća i tisuća kumira sunca,
hidro savršena, pijana plavom puti,
dok grizeš svoj rep blistavi
u buci što šutnji nalikuje,

XXIV

Diže se vjetar!...Treba pokušati živjeti!
Zrak silan širi mi i sklapa knjigu,
val u prahu šiklja silno s grebena!
Poletite, listovi posve omamljeni!
Razbijte, vali! Razbijte bodrih voda
krov mirni gdje flokovi kljucaju!

Preveo s francuskog Mario Kopić