NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 28.10.2009.

Antun Vujić: Fragmenti socijaldemokracije u Hrvatskoj

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Svakome su njegove nevolje najveće. U Hrvatskoj se obično misli da je deregulirana privatizacija ranijeg socijalističkog gospodarstva, pljačka javnog dobra s preprodajom i razaranjem industrije (pa i one kapitalistički kompetitivne) te socijalna bahatost nove klase kompradorskih bogataša istočni grijeh tranzicije uopće, ali posebno hrvatske. Od pretvorbe socijalističkog društvenog vlasništva, pa sve do nedavnog kriznog poreza, obično se misli da su se sve “vrline” tranzicijsko-globalizacijskih procesa posebnom silom okomile baš na Hrvatsku. Odatle i mit o hrvatskoj tranziciji kao posvemašnom razvojnom neuspjehu, o anomijskom stanju demokracije, pa i cijelom hrvatskom društvu kao korupcijskom, neradničkom i čak “katatoničnom”. U takvim gorkim i defetističkim ocjenama, koje ponavljanjem ostvaruju same sebe, prednjače mediji. Njihovi su vlasnici zagospodarili pozicijama ekonomske i (para)političke moći koja se reproducira upravo zahvaljujući takvom stanju. Stoga je i političko djelovanje u korist bilo kakve razvojne promjene posredovano filterom medijskih falsifikata. Na taj fenomen, koji - kao novi prilog teorijama kolapsa - postaje važan dio političke geografije, još ćemo se referirati.

Razumije se, Hrvatska nije neki poseban slučaj. Nedavna komparativna istraživanja stanja socijalne države u Hrvatskoj pokazala su da je ona uglavnom na očekivanom mjestu - nešto iza Češke i Slovenije i nešto ispred većine ostalih (ranijih) tranzicijskih zemalja (neke sada i u EU). Ako se uzmu u obzir i posljedice još nedavnog rata, možda to i nije tako komparativno loše. Ali, od komparacija se ne živi. Hrvatska ima veoma nisku stopu zaposlenosti, oko 45 % (zaposleni u odnosu na radno sposobno stanovništvo) , alarmantni vanjski dug (39,8 milijardi eura) , nultu stopu gospodarskog rasta , nepodnošljivu unutrašnju nelikvidnost, deficit robne razmjene s inozemstvom 11,2 milijardi eura (23,6 % BDP-a) u 2008., deficit tekućeg računa bilance plaćanja 4,5 milijardi eura (9,4 % BDP-a), proračunski manjak (1,6 % BDP-a) , socijalnu ugroženost najširih slojeva (prosječna neto plaća u rujnu 2009. godine pokriva 83,62 % troškova života) , što sve prati neefikasna a skupa državna uprava, kao i navodno korumpirano pravosuđe.

Za socijaldemokrate, to su posljedice loše vođene politike populističko-konzervativne vlasti. Za vladajuću koaliciju efekti globalne krize, a za masovne medije i većinu građana poražavajući učinak svih, podjednako nekompetentnih političkih elita, pa i demokracije same. Bez prostora za širu anamnezu, posvetimo se nakratko analizi diskurza hrvatskih socijaldemokrata.

Diskurzi hrvatske socijaldemokracije

Neki od njih se zadovoljavaju personaliziranom kritikom “nesposobne Vlade”, “izdajničkog” premijera koji je dao ostavku bez ikakva obrazloženja, “nelegitimne” premijerke i “nekompetentnih” ministara... držeći da bi socijaldemokrati već sami po sebi bili bolji. Ova retorika u široj javnosti se čita kao očekivano obilježje bespoštednog nadmetanja za privilegije omražene političke klase i pripada u repertoar standardnih nuspojava demokracije kojima dodatni komentar ovdje nije potreban.
Drugi, međutim, upozoravaju i nešto krupnije, što bi moglo postati i predmetom spora na ljevici: limitirana izvorno koruptivnim karakterom socijalnih i ekonomskih odnosa koje reprezentira, vlada donosi odluke zadane širim globalizacijskim i tranzicijskim okvirom. Njene namjere, smatra se, doduše jesu upitne, ali je još gore to što su joj političke moći periferne, a manevarski prostor, posebno u uvjetima krize, iznimno sužen. Jednom riječju, vlada je određena interesima postkomunističke (pseudo)kapitalističke klase koja jest autohtona, ali nije autogenerična. Za njen uspon odgovornost bi, prema ovim drugim socijaldemokratima, dakle bila šira hrvatska, tranzicijska, ali i europska, tj. globalizacijska. Odakle, naime, patološki oblici političko-ekonomskih strategija: trgovina umjesto proizvodnje, zaštita mešetarenja umjesto oporezivanja, rasprodaja nacionalnih dobara umjesto njihovog očuvanja i korištenja? Hrvatska nije raj za ulaganje kapitala, ali jest raj za njegovo izvlačenje. Neki hrvatski poslovni kompleksi - izvorno marginalni u europskom portfelju - u vrijeme krize postaju profitabilniji dio svojih globalnih centrala (npr. telekomunikacije i financijski sektor).
Kada takvi stavovi poprimaju organiziraniji oblik, oni barem dio hrvatskih socijaldemokrata vode i drugim pitanjima: mora li općenito u postkomunizmu to biti baš tako, tko je i zašto izvlastio radništvo i građane iz njihovog (društvenog) vlasništva, u bescijenje rasprodao prirodna i ranije stvorena dobra, a razvio kompradore? Gdje je tu, napokon, i sama Europska unija, napose ona socijaldemokratska?

Višegodišnju tranzicijsku političku šutnju i u Hrvatskoj postupno narušavaju disharmonični glasovi. Kada se srušio komunizam, srušio se i globalni istočni “sistemski konkurent” zapadnom kapitalizmu, pa i onaj specifični jugoslavenski. Umjesto “konvergencije sustava” o kojoj se rado govorilo u 60-ima i 70-ima, Istok je propao bez konvergencije. U sociopolitičkom smislu Zapad nije uzeo od Istoka ništa. Ono najvažnije - socijalnu državu - imao je i sam, i to bolju. Ali, Zapad je Istoku oduzeo njegovu socijalnu državu, a da mu nije dao svoju. Globalizacijom su ekspandirali tržište i demokracija, ali ne i socijalna država. Opći demokratski politički model značio je u praksi vrlo određen neoliberalni gospodarski model, i taj je pobijedio na obje fronte - na Istoku kroz drastični oblik postkomunističkog kapitalizma, a na Zapadu kroz revizije socijaldemokracije (uključujući i znameniti Treći put). Za Istok, Treći put bi bio u uvažavanju njegovih specifičnosti, nacionalnih i socijalnih interesa, a ne u njihovom potiranju. Istoku je zapadni Treći put bio nešto vanjsko - podvrgavanje tržišnoj ekonomiji i globalizaciji ne samo gospodarskih (tržišno gospodarstvo), nego i svih socijalnih odnosa (tržišno društvo), socijalnih prava, zaštite osjetljivih socijalnih skupina, mladih, žena, umirovljenika... sve do dekorativnog pitanja opstanka kulturnog i nacionalnog identiteta. Istok je, dakle, odavno prihvatio Treći put, doduše ne kao vlastiti izbor, nego kao nužnost koju su propagirale sve političke strane, uključujući i socijaldemokratsku. Socijaldemokratske stranke na Istoku (i hrvatski SDP), kad su se našle na vlasti, ispunjavale su sve zahtjeve “pristupanja Europi” kao sveto slovo. Od tih zahtjeva niti jedan nije bio klasično socijaldemokratski - osim demokracije same.

Ovaj drugi diskurz “kroćenja tržišne zvijeri” u hrvatske socijaldemokracije nije nov, ali je i danas - kad ga od radikalnijih lijevih aktera mjestimice preuzimaju i velike europske socijaldemokratske stranke, pa i PES - svakako više lijevo od njenih institucionalnih pozicija, a bliži “autonomnim zonama” otpora neoliberalnoj ideologiji u rijetkih aktera civilnog društva, slobodnih mislilaca usamljenih na akademskoj sceni ili nedavno pokrenutoj nezavisnoj studentskoj inicijativi protiv komodifikacije obrazovanja odnosno za ukidanje školarina na hrvatskim fakultetima.

Pitanje može li se u tom trokutu stvoriti kritična doza politizacije koja bi nekoj novoj hrvatskoj socijaldemokraciji omogućila ne samo izbornu pobjedu, nego i radikalan preustroj društva, pitanje je koje traži i odgovore o mogućnostima nove sindikalne organizacije koja bi bila kadra socijalizirati interese kognitivnog “proletarijata”, sve češće zaposlenog u fleksibilnim oblicima radnih odnosa. Pitanje je to ne samo o većem samopoštovanju i kapacitetu governancea, nego - u krugu od obrazovne do industrijskih i tehnoloških politika održivog razvoja - i o rekonstrukciji razvojne perspektive tranzicijske Europe. Pronađu li se odgovori, možda se i dostojanstvenim načelima jednakosti, solidarnosti i slobode rekonstruiraju sadržaji? U protivnom, moglo bi se dogoditi da onaj tko vlada državom prekasno primijeti da je ostao bez društva.

Kako dalje sada, kada je za socijaldemokrate prepreka više i kada su se one politički dobro organizirale? Konzervativno-populistička vlada osigurala se širinom nagomilane državne uprave i koalicijom s poslovnim elitama s jedne, a lažnim socijalnim partnerstvom s atomiziranim i malobrojnim sindikatima s druge strane. Mnogobrojni samozvani akteri “civilnog društva” suprotstavljaju se izabranim predstavnicima “političkog društva” kao zlu po sebi. Napokon, svemu tome tabloidno aplaudiraju anomijski mediji, stojeći u ulozi moralnog suca nad svakim tko bi taj sklad mogao narušiti.

Kulturalizacija sociopolitičkih odnosa u tranziciji

Subjektivno, u Hrvatskoj se često drži da ona zaostaje još od vremena prije sloma Jugoslavije.
Hrvatska je imala specifično ideološko, političko i gospodarsko nasljeđe, donekle i socijaldemokratsko, donekle i razvojno. Podaci za Hrvatsku posljednjih godina srušene državne zajednice lošiji su nego oni iz 1970-ih godina. Ipak, sa 5.350 GDP/USD per capita (1990) Hrvatska je uz Sloveniju (6.940 USD) bila značajno razvijenija od drugih dijelova bivše Jugoslavije (npr. Srbija: 3,025 USD). Tada još izgledna brodogradnja, industrijski (Končar), petrokemijski (INA), farmaceutski (Pliva), prehrambeni (Podravka) i dr. gospodarski kompleksi, s turizmom, predstavljali su respektabilne razvojne potencijale koji danas to više nisu ni u tragovima, ali su bili dovoljno atraktivni da postanu plijen u preprodaji između domaćih i vanjskih mešetara. Ideološki i politički slobodnija (sa Slovenijom), Hrvatska je razvila i relativno uspješnu, premda često i kritiziranu, “tehnomenadžersku” strukturu, kao i relativno razvijenu i obučenu radnu snagu. Tzv. samoupravni socijalizam stvorio je tip “društvenog vlasništva” koji je ostvarivao svojevrsnu radničku participaciju i omogućavao radnicima osjećaj sudioništva u vlasništvu nad poduzećima, a zdravstvena, obrazovna i druga socijalna prava bila su svima dostupna i rado korištena. Relativno razvijeni (pluralistički koncipiran) civilni sektor, koji je u jednostranačju zamjenjivao politički pluralizam, pretrpio je doduše teški udar redogmatizacije društva Titovom retorzijom nad tzv. Hrvatskim proljećem (1972.), kao i nad sličnim demokratskim iskoracima u Sloveniji (“cestna afera”, 1969.) i Srbiji (“anarho-liberalizam”, 1972.). Bili su to ujedno i posljednji neuspjeli pokušaji da se reformizmom sačuva i Jugoslavija i socijalizam (“s ljudskim likom”). Kako je poznato, tada je to spriječeno gotovo staljinističkim “čistkama”, a poslije je bilo kasno, iako se “socijalistički pluralizam” od polovice 1980-ih opet obnavljao. Tako, s uvođenjem stvarnog političkog pluralizma 1990-ih, nije došlo niti do pretvaranja društvenog vlasništva u radničko dioničarstvo, niti do pretvaranje samoupravnih prava u participacijska prava (kako je to željela tada nastala socijaldemokracija) , niti do preobrazbe reformističkog socijalizma prema inherentnoj socijaldemokraciji. Dapače, došlo je do rata. Društveno vlasništvo proglašeno je fikcijom i najprije podržavljeno državnim titularom, a zatim privatizirano, a radnička participacija (samoupravljanje) ukinuta je kao relikt komunizma. Do danas nisu obnovljeni čak niti radni sudovi (za koje se SDP upravo bori ovih dana).

U ratom zaoštrenim političkim odnosima, s nominalnim opstankom komunizma u Srbiji (S. Milošević) koji svakako nije pogodovao razvitku ljevice ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, socijaldemokracija u Hrvatskoj morala je krenuti od početka. Komunisti, ma koliko reformirani, pa i s preporukom borbe protiv Miloševića, čak ako su nosili i etiketu “revizionizma u našim redovima”, nisu mogli računati niti na onaj obrat političkog klatna koji je relativno brzo doveo na vlast njihove reformirane kolege u nekim drugim tranzicijskim zemljama (npr. Mađarska i Poljska). Socijaldemokracija se najprije formirala s malom strankom izvan orbite ranije socijalističke nomenklature, dapače iz opozicije komunističkom režimu (Socijaldemokratska stranka Hrvatske - SDSH, 1989). Premda jedva parlamentarna, ta je stranka, uz pasivne komuniste, u jednom periodu bila jedina ljevičarska stranka u Hrvatskoj, u socijalnim pitanjima za te prilike čak i radikalno ljevičarska (npr. protiv kompradorske “uzurpacije” društvenog vlasništva, zaštite stanarskih prava i dr.). Međutim, izlaskom iz stranke (ili pasivizacijom konzervativnog dijela članstva), pa i promjenom samog naziva stranke, od Saveza komunista preko Stranke demokratskih promjena u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske (1993.), napokon i zaslugom otvaranja prvih (i korektnih) demokratskih izbora (1990.), reformirani SDP Ivice Račana počeo je igrati aktivniju ulogu. Isprva također veoma slab, od 1994. fuzioniran s još slabijim SDSH, odjednom je kao ujedinjeni SDP postigao izuzetnu političku sinergiju te je ubrzo toliko ojačao da je mogao i pobijediti na izborima 2000. i formirati prvu koalicijsku vladu “lijevog centra” (od početka 2000. do kraja 2003.). S druge strane, stišavanjem rata hrvatska se politička javnost gotovo smjesta okrenula socijaldemokraciji i tome sukladnim socijalnim očekivanjima. Pokazalo se da u Hrvatskoj ima prostora za socijaldemokraciju. Koalicijska vlada na čelu s SDP-om svakako je učinila golem iskorak i u ekonomskoj i u socijalnoj, napose u kulturološko-demokratskoj političkoj sferi, ali u pogledu socijalnih očekivanja, pa i u pogledu “ispravljanja nepravdi” socijalno-ekonomskih odnosa ostala je ambivalentna. Na tom mjestu, naime, sudbina hrvatske socijaldemokracije poravnava se sa sudbinom socijaldemokracije u tranzicijskim zemljama uopće.

Nove se stranke na Istoku, kako primjećuje Klaus von Beyme , nisu mogle nadovezati niti na iskustva otprije Drugog svjetskog rata, niti na nasljeđe socijalističke faze. Demokratske preobrazbe u tim zemljama nisu pratili instrumenti očuvanja socijalnih prava, nego su ta prava odbačena zajedno s komunističkom ideologijom. To je omogućilo stvaranje novog, “postkomunističkog” tipa kapitalizma koji je nastao na privatizaciji kao podjeli već ranije stvorenih dobara, a ne na radu, ulaganju i stvaranju novih dobara. Taj se tip radikalnog kapitalizma razlikuje od europskog, socijalno-uravnoteženog, a njegov je eksponent i drugačija, tzv. “kompradorska” klasa kapitalista koja nije aktivno politički djelovala, nego je s političkim strankama na vlasti sklapala neprincipijelne saveze kako bi “podalje od politike” ostvarila svoje ekonomske interese. Socijaldemokratske stranke, koje nisu sve (kao ni u Hrvatskoj) proizašle iz komunističkih struktura - kao klasične zagovornice interesa rada u konsolidiranim demokracijama - same nisu bile dovoljno snažne da tranziciji daju oblik socijalnog ugovora, a reformirani komunisti, kao da su pod uvjetnom kaznom, pomno su se čuvali da ne daju povoda optužbama kako se nisu iskreno preobratili u demokrate. Dapače, kad je riječ o staroj nomenklaturi, njen dobar dio prvi je i naslutio karakter promjena te se u njima snašao kao “kolibri” (komunistički liberali), značajan (čak i uglađeniji) dio nove kapitalističke elite. U takvim uvjetima većina socijaldemokratskih aktera preuzima zagovaranje zapadnjačkih, europejskih vrijednosti kao temeljni element svog političkog identiteta, očekujući da će se s hipostazom priključenja Europskoj uniji (koje u slučaju Hrvatske dramatično zaostaje) i u njihove zemlje “preliti” zapadnoeuropski standardi upravljanja i obilježja tamošnje socijalne države. Biti “demokrat” u tranziciji je značilo ili s osmijehom izvršavati zahtjeve slobodnog tržišta kao prethodnice Europske unije, ili zauzeti rigidnu nacionalističku grimasu izolacije.

Ispunjavajući program “ulaska u Europu” čiji je prvi dio sastavljen od rezanja socijalnih prava i izručivanja poduzeća i banaka stranim vlasnicima, a drugi od izručivanja optuženika za ratne zločine Sudu u Den Haagu, socijaldemokracija je od strane konzervativno-populističke strane, uz prikladno trovanje nacionalističkog bazena, napokon histerično optužena čak i za “veleizdaju”, to jest za sve ono prvo što je spremno izvodila vlada HDZ-a i prije 2000. (barem prvi dio programa), i poslije 2003. godine. Rezidue nacionalizma još su i na izborima 2007. igrale važnu ulogu u retorici HDZ-a, a retorici reakcije pridonijelo je od nekih socijaldemokrata osporavano pravo glasovanja hrvatskih državljana iz inozemstva na izborima u Hrvatskoj. Je li motivacija birača sklonih nacionalističkoj retorici više doprinijela tijesnoj pobjedi HDZ-a , ili je pak retorika reakcije više doprinijela tijesnom porazu SDP-a manje je bitno i, uostalom, neprovjerivo. Mnogo značajniji fenomen je dominacija tema na rascjepu između centra i periferije, između pretežno socijaldemokratskog grada i razumljivo konzervativnog sela, te veoma uvjetne solidarnosti “pravih” i nacionalizma “drugorazrednih” hrvatskih državljana iz Bosne i Hercegovine. Taj kulturalni rascjep je, kao i u većini tranzicijskih društava, bio i - još krajem 2007. godine - ostao dominantan u odnosu na socioekonomski rascjep između rada i kapitala.

Zapažanja Dauerstädta, Gerritsa i Márkusa , po kojima je u tranzicijskim zemljama na djelu rascjep “zamrznut na stupnju uvođenja masovne demokracije” te da “neki Istočnoeuropski stranački sustavi u mnogo toga nastavljaju odražavati sukobe početnog stadija promjene režima, iz razdoblja 1988. - 1990.” su svakako točna. Otuda proizlazi da političku promjenu u korist socijaldemokracije nije moguće ostvariti bez naglašenog pozicioniranja socijaldemokrata kao istinskog zastupnika interesa onih koji žive od svoga rada, a ne kapitala, odnosno snažnog mobiliziranja upravo tog socioekonomskog rascjepa. Da li je to, međutim, sa stajališta EU uopće poželjno, dapače – da li je dozvoljeno?

Tektonski poremećaj na ideološkoj bojišnici

Kako je poznato, HDZ je na prethodnim izborima (2007.) odnio tijesnu pobjedu i sa Seljačkom strankom, dijelom liberala, Strankom umirovljenika i predstavnicima nacionalnih manjina formirao Vladu. Među socijalno izražajnim i politički dominantnim temama izdvajala se SDP-ova najava uvođenja poreza na kapitalnu dobit koju je promovirao jedan od vodećih hrvatskih ekonomista, ujedno i SDP-ov kandidat za premijera, profesor Ljubo Jurčić.
SDP je u prvoj fazi, oko godinu prije izbora, zaostajao više od 10 posto; u drugoj fazi (pola godine prije izbora) je bilježio jednako toliku prednost, da bi na kraju izgubio za 3 posto!

Središnju socijalnu točku izbornog dnevnog reda u kojoj se zapravo sažima i odnos prema radu i kapitalu, kao i pogodak u (zakonski legitimiran) koruptivni socijalni odnos, ključan za postkomunistički kapitalizam, koju su socijaldemokrati razvili i upornim policy raspravama “na terenu”, jedan hrvatski politički znanstvenik prokomentirao je ovim riječima: “Jurčićeva najava poreza na kapitalnu dobit izazvala je zapravo tektonski poremećaj na našoj ideološkoj bojišnici. Ta ideja simbolički čuva jednu od rijetkih preostalih čvrstih odrednica ljevice da treba ispravljati nejednakosti, odnosno nepravde, bilo one prirodom ili društvom zadane. Jurčićev porez na kapitalnu dobit, najava uspostave razvojne države koja se legitimira visokim stopama rasta i odbacivanje ideje tržišnog društva (A. Vujić) predstavljaju solidnu osnovu za lokalni lijevi ideološki revival. Ne čudi da je HDZ odgovorio s ‘neće biti novih poreza’ zagovarajući tako jednu vrstu dioničarskog kapitalizma.”

Kasnija stranačka rasprava o tome da li je baš trebalo u izbore ići s temom poreza na kapitalnu dobit kao (možda) “nepopularnom” temom, otkriva najviše: razliku između shvaćanja socijaldemokracije kao političke odgovornosti i socijaldemokracije kao spin-politike prošarane možda i klijentelizmom. Ta nas razlika vraća na temu predstavljenosti ili potpredstavljenosti odnosa između rada i kapitala u postkomunističkim zemljama. Treba svakako uzeti u obzir da se ni socijaldemokracija ne sastoji samo od anđela, te da je “odnos između rada i kapitala” dovoljno dinamičan da uđe i u socijaldemokraciju ne samo s prve, strane rada, nego i s one druge, strane kapitala, potpomognute medijskim pritiscima, ako ne i pojedinačnim partitokratskim i klijentelističkim interesima.

Bit nije sporna, niti tradicionalno-ideološka, niti razvojno-politička. Najava uvođenja poreza na kapitalnu dobit, koji inače postoji u većini zemalja, zapravo je metonimija socioekonomskog programa utemeljenog na povećanju domaće proizvodnje i ekstenzivnijim socijalnim aranžmanima kao što su obrazovanje i zdravstvo. Jednako kao i nešto manje zapažene najave strože financijske regulacije, taj dio cjeline programa socijaldemokrata uspio se provući kroz anti-policy filter medija i kolonizirati dnevni red zahvaljujući tome što je podrazumijevao sukob (između bogatih pobjednika tranzicije i siromašnih koji preživljavaju od oporezovanog rada), personalizaciju (Ljubo Jurčić kao kandidat SDP-a za predsjednika vlade) te velik dobitak ili štetu (vrijeme je to - za hrvatske prilike - znatne dioničarske aktivnosti) u ograničenom vremenu (izbori) . Usto, “nova financijska arhitektura”, kako bi se antikriznim rječnikom reklo, još tada je, 2006. i 2007. godine najavljivala otvorenu borbu protiv glavnih uzroka naše kasnije propasti: špekulacija (stranim) novcem i njegovim derivatima kudikamo se više isplati nego (domaća) proizvodnja, mali radni kontingent, visoka stopa nezaposlenosti, ogroman vanjski dug te deficit vanjskotrgovinske i platne bilance. U smislu konkretizacije sfere industrijske politike taj program se - usmjerenjem na stvaranje lokacijskih uvjeta za proizvodnje s višom dodanom vrijednosti - zapravo nadovezivao i na projekt kulturno održivog razvoja koji koalicijska vlada predvođena socijaldemokratima početkom desetljeća u svom jedinom mandatu nije stigla ozbiljnije započeti provoditi. Iz perspektive aktualne krize, koja se u Hrvatskoj odražava tek 2009. godine smanjenim europskim narudžbama za mali dio izvozne ekonomije, ali udružuje učinke s dugotrajnom domaćom krizom realnog sektora koja datira još iz jugoslavenske planske ekonomije, taj socijaldemokratski model razvojne i socijalne države predstavljao je, dakle, i relativno pravoremenu antikriznu politiku. Navedeni “tektonski” poremećaj u “kapital-odnosima” - zapravo presedan (uz ovogodišnju, politički vrlo artikuliranu, akciju studenata protiv komodifikacije obrazovanja) na hrvatskoj političkoj sceni, odnosi se na dva svakako nova učinka: socijaldemokrati su po prvi put zauzeli jasnu poziciju aktera rada nasuprot kapitala, a prvoklasna policy tema došla je prvi (i jedini) put na vrh nacionalnog dnevnog reda, tradicionalno koloniziranog predpolitičkim temama bliže ili čak veoma daleke prošlosti.

Zaključak: protiv nemoći

Zaoštravanje odnosa između rada i kapitala? Možda je to put izlaska socijaldemokracije na Istoku, ili barem u Hrvatskoj, iz političkog rascjepa “zamrznutog na stupnju uvođenja masovne demokracije” i prelaženje preko pukog odražavanja sukoba iz vremena početka tranzicije. Međutim, za postavljanje nove političke jednadžbe, potrebno je zatomiti spomenuti primordijalni kulturni rascijep ne samo kao vječiti izvor inspiracije za retrogradnu ideološku ikonografiju, nego i kao sredstvo perpetuiranja i zaštite statusa quo od političke (socijaldemokratske) promjene. Petrifikacijom retoričkog sukoba u prošlosti falsificira se stvarni karakter političkog sukoba u sadašnjosti i budućnosti, a ranije naznačenom anomijskom teorijom općeg kolapsa potiče se politička nemoć.

Proizvodnja političke nemoći sastavni je dio političke moći. Mediji, čiji su vlasnici u međuvremenu postali vitalan dio vladajuće oligarhije, i čiji listovi i doslovno stoje u kompradorskoj poziciji između europskog broda s vlasnicima na palubi i kolonijalne čitateljske publike na suhom, preusmjeravaju borbu protiv korupcije u opću nemoć, javno samosažaljenje i defetizam. Nemoć pred obujmom afera ili difamacija, dakako ograničena je na ciljane skupine kao što su npr. liječnici ili profesori - i naravno, političari, potonji en gros (ako su svi političari lopovi, onda su to i oni koji nisu lopovi, pa ni nema nekog izbora). Opća difamacija politike i političara istodobno osigurava i privid “slobode medija” i zaštitu njihove pojedinačne (oglašivačke i političke) klijentele, kako je to pokazalo i jedno novinarsko svjedočenje u Hrvatskom saboru . Sprega takvih medija i interesa poslovnih krugova u kojima se nalaze njihovi vlasnici dodatna je determinanta mogućnosti političkog (posebno socijaldemokratskog) djelovanja u uvjetima “medijske kolonizacije politike” .

Mislim da je pitanje izgradnje socijaldemokratskih modela - očuvanja i izgradnje socijalne države, pitanje odgovora na globalnu krizu, uspostavljanje socijaldemokratskih solucija u tranzicijskim i posttranzicijskim društvima - usko povezano s razjašnjenjem aktualnog pitanja o stanju i putovima socijaldemokracije ne samo na Istoku, nego i u Europskoj uniji. Ako je Istok, ma kakav bio, prije 1989. označavao bipolarnost planetarnog ostvarivanja socijalnih preferencija i općih socijalnih uvjetovanosti, posredno utječući i na Zapad, njegovo prepuštanje kolapsu, nakon što je položio oružje, djeluje u najmanju ruku nesocijaldemokratski. Kritika “istočnih despocija” kao asocijalnih je točna koliko i nepoštena. S komunizmom nije pao samo partijski birokratizam, nego i socijalna prava tamošnjih građana. Ranije deficitarna politička prava nisu se pribrojila socijalnim niti ih unaprijedila, nego ih, na radost tabloida, zamijenila. Komunizam i nije pao pred kapitalizmom, nego pred demokracijom, ali je pred kapitalizmom pala i (socijal)demokracija. Kritiku takvog stanja, pa onda ni uspostavu socijaldemokratskih solucija na Istoku, nije moguće voditi odvojeno od kritike stanja i uspostave socijaldemokratskih solucija na Zapadu. Buđenje socijaldemokracije u Hrvatskoj putem pitanja o odnosu rada i kapitala nije periferno pitanje, nego ono uspostavlja i kritički odnos prema dominantnom neoliberalnom okruženju, ne samo u Hrvatskoj i drugim sličnim zemljama, nego i u Europskoj uniji.

- 00:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats