NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Thomas Macho

Igor CC Kelčec

U osamdesetoj godini starosti Elias Canetti (1905-1994) piše: ''No proklinjem smrt. Ne mogu drukčije. I kad bih uslijed toga trebao oslijepiti, ne bih mogao drukčije, odbijao bih smrt. Kad bih je priznao, bio bih ubojica''. Ova poanta, generalizirana, zbunjuje. Zar su svi ljudi koji priznaju smrt – filozofi, službenici pogrebnih poduzeća, oni koji drže govor na grobu ili sastavljaju nekrolog, pa čak i sami posjetitelji groblja – doista ubojice? U čemu je njihov zločin? Što su propustili učiniti? Ich wäre ein Mörder, Bio bih ubojica. Tako glasi ključna rečenica Canettijeve, koliko radikalne toliko i ambivalentne, kritike smrti, kritike čija dokazna snaga proistječe iz dva pravila.

Prvo nam pravilo još zvuči znano i prisno: Smrt nikada ne smiješ zaboraviti i potisnuti. Memento mori! To već stoljećima propovijedaju svećenici, filozofi, pa i liječnici. Platon je smrt držao najboljim savjetnikom, sveti je Pavao objavio da umire svakoga dana, a Montaigne u svojim esejima podvukao da treba naučiti kako umrijeti. Danas se gotovo na svakom psihoterapeutskom kauču, u televizijskom razgovoru ili u nepreglednoj literaturi koja daje savjete kako postići sreću preporučuje priznanje (Anerkennung) smrti. Moglo bi se gotovo pomisliti da je strah od smrti neprimjeren našem vremenu ili da je čak simptom neuspjela života.

Drugo Canettijevo pravilo zahtijeva pak od nas da u svakom času pružamo otpor smrti i da se nikada ne sporazumijemo s umiranjem. Na prvi su pogled ova dva pravila protuslovna. Nisu li strategije poricanja i potiskivanja smrti, naime, najuspješniji oblici otpora protiv smrti? I ne prisiljava li nas upravo naš spomen – naseljen mrtvima – priznati smrt? Canetti zabranjuje potiskivanje smrti, ali zabranjuje i dogovor s umiranjem. On neće da bilo tko porekne smrt i istodobno neće i da je bilo tko opravda. Ubrzo nakon kraja Drugoga svjetskog rata zapisuje: ''Moja mržnja prema smrti pretpostavlja neprekidnu svijest o njoj; čudi me kako tako uopće mogu živjeti''.

Canettijeva provokativna teza tako glasi: upravo je trajna svijest o smrti ono što ne prisiljava na pristajanje na kraj. Tom tezom Canetti protuslovi – na bitnom, a ipak teorijski teško dokučivom mjestu – najutjecajnijem tumačenju smrti u XX stoljeću, naime 53. paragrafu Heidegegrova djela Bitak i vrijeme. U tom je odsječku Heidegger ustvrdio da se ''istrčavanjem'' (Vorlaufen) u smrt individua konstituira u svojoj jedinstvenosti, u svojoj ''navlastitosti''. Tek iz tog ''istračavanja'' u ''najvlastitiju mogućnost'' vlastite smrti proistječe sloboda ''bitka k smrti''.

Tu misao Canetti korigira u odlučnoj točki. Ne postulira ''bitak k smrti'' (Sein zum Tode) nego ''bitak protiv smrti'' (Sein gegen den Tod). Taj ''bitak protiv smrti'' karakterizira drukčiji oblik kretanja: ne ''istrčavanje'', posebice ne ''bježanje'', nego odbijanje (Zurückstossen). Ne idemo mi u susret smrti, glasi Canettijev argument, nego smrt ide k nama i mora biti odbijena. ''Stoji ovdje i odmjerava smrt. Ona mu prilazi, on je odbija. Ne ukazuje joj čast da s njom računa. Kada ga onda ipak zahvati pomutnja – pred njom se nije poklonio. Zvao ju je pravim imenom, mrzio, odbijao. Kolikogod da je malo ono što mu je uspjelo, više je od ničega''.

''Kolikogod da je malo ono što mu je uspjelo''. Autor nije dokinuo (abgeschafft) smrt, zna čak da će ga smrt u nekom času oboriti dok sjedi ''s žutom olovkom u ruci, nadvijen nad riječi što grme protiv smrti''. Ali i malo je više ''od ničega'': Canetti nije prihvatio umiranje, ničije, pa ni životinja. Heideggerovom ''istrčavanju ka smrti'' suprotstavio je stajalište egzistencijalne obrane, a Rilkeovoj mistifikaciji smrti – koja u nama sazrijeva poput ploda – srdžbu neutješne životnosti. ''Zašto se braniš od predstave da je smrt već u živima? Nije li i u tebi? – Jest u meni, zato što je moram napadati. Zato mi je, samo zato potrebna, zato sam je unio u sebe''. Takve su Canettijeve rečenice odraz neprihvaćanja bilo kakvog retoričkog pakta s umiranjem, neovisno o tome je li artikuliran jezikom filozofije ili poezije. ''Neshvatljivo je da netko mora još i pledirati za smrt, kao da smrt ionako nije u premoći (erdrückende Übermacht)! Najdublji umovi ponašaju se prema smrti kao da je posrijedi kula od karata''.

Smrt nije nikakva ''kula od karata'', nikakav misaoni eksperiment, ona je naprosto neprijatelj s kojim smo u svojevrsnom odnosu: smrt nam stalno prijeti i napada nas, a mi odbijamo i uzvraćamo napade. Motiv tog ''bitka protiv smrti'' također korigira Heideggerovu analizu. U Bitku i vremenu filozofski se oplemenjuje samo vlastita smrt, dočim se smrt ostalih ljudi – kao iskustvo koje možemo, ali ne moramo uzeti u obzir – brzo isključuje. Canetti kritizira to razlikovanje između vlastite smrti i smrti drugih. Tko ''istrčava'' u susret vlastitoj smrti i pristaje na nju, prebrzo je spreman prihvatiti i smrt drugih. Tomu usuprot, Canetti sanja o solidarnosti svih smrću ugroženih živih bića. Smrt je jedini neprijatelj i u ''premoći'' je. Živi bi trebali ''svačiju smrt mrziti kao vlastitu'' i sa ''svima u nekom času sklopiti mir, ali sa smrću – nikada''. Smrt se mora kritizirati u ime onih koje je smrt posvetila, smrtnika i umrlih, u utopijskoj čežnji za ''suzama radosnicama nad prvim tko neće umrijeti''.

Canettiju nije do znanja, jer što mi zapravo i znamo o smrti. Canetti zauzima stajalište koje prije dovodi u sumnju biografske prisile i protuslovi im nego što se bavi njihovim načelima. Svojim razmišljanjima ne osporava mogućnost smrti, nego njezino opravdanje pozivanjem na neminovnost. Za razliku od Heideggera, Canetti ne prihvaća bezuvjetno identifikaciju individualnosti i smrti, koja je obrazac modernog mišljenja. Iz toga slijedi da nipošto nije dopušteno sporazumjeti se i nagoditi sa smrću – ni s vlastitom, ali ni sa smrću drugih živih bića. On, reklo bi se, preinačuje zapovijed o ljubavi. Umjesto ''Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe'', ta zapovijed kod njega glasi: ''Mrzi smrt svojega bližnjega kao svoju vlastitu''. Smrtnost treba ostati stalna iritacija razuma protiv koje se vrijedi boriti čak i ako ta borba izgleda beznadnom.

Činjenica da smrt pogađa naš život nipošto ne implicira odnos prema smrti kao prema ''najvlastitijoj mogućnosti''. ''Bitak k smrti'' može se u inačici ''bitka protiv smrti'' s podjednakim opravdanjem braniti i negirati. ''Bitak protiv smrti'' odbija smrtnost potvrditi kao konačnu, ali se u tom odbijanju ne vraća metafizičkom vjerovanju u besmrtnost. Obrana od smrti ne zahtijeva nadu u vječni život. U razgovoru s Ernstom Blochom, Theodor W. Adorno jednom je rekao da se ''bez predstave jednog nesputanog, od smrti oslobođenog života, misao na utopiju, misao utopije, uopće nipošto ne može misliti…U cijeloj utopiji postoji nešto duboko protuslovno, naime to što se ona, s jedne strane, nikako ne može koncipirati bez dokinuća (Abschaffung) smrti, dok je pak, s druge strane, samoj toj ideji – rekao bih – svojstvena težina smrti i sve ono što je s tim povezano…Svaki pokušaj da se utopija jednostavno opiše, da se oslika: to će biti tako i tako, bio bi pokušaj zanemarivanja te antinomije smrti i nastojanje da se o dokinuću smrti govori tako da smrti nema''.

''Težina smrti“ osjeća se i u mnogim Canettijevim rečenicama. Kroz njih nikada ne zbori duh koji sebi olakšava stvari; nikakav životom opijeni zastupnik umjetnosti ''pozitivnog mišljenja''. Canetti daleko prije sanjari o sreći odsutnosti, o društvu ''u kojem ljudi iznenada nestaju'', a da pritom ne moraju smrt nazvati njezinim imenom. ''Umakao iz svijeta, jedini on''. On poznaje ''Božju čežnju za svijetom kakav je bio prije no što ga je on stvorio''. U Canettijevu se djelu vrlo često artikulira želja za bijegom iz svijeta, ali naravno objedinjena sa snažnim prkošenjem iskušenju da se ta želja prevede u želju za smrću. ''Kako se budizam razlikuje od naših osporavatelja života! Gađenje od života, ali na tisuće priča o ponovnom rođenju''.

Stav solidarnosti s onima koje smrt ugrožava, odbijanje da se smrt prizna kao ''zadnja riječ'', jer to priznavanje vazda implicira sporazumijevanje s umiranjem drugih ljudi – upravo je pak to središte Canettijevih razmatranja o smrti bitno dvoznačno. Kako, naime, spriječiti stvarne slabosti drugih, njihov poraz, njihov konačan neuspjeh, njihovu propast? Je li jedino sporazumijevanje sa smrću – kakogod se legitimiralo – znamenje kalkulacije ili je to i samo umiranje? Pretvara li se štovanje što ga osjećamo prema pravu koje ljudi oko nas polažu na život u prijezir čim oni više nisu kadri zadržati život? ''Mrtvi se hrane sudovima o njima, živi ljubavlju''. U nekrologu posvećenom Siegfriedu Kracaueru, Bazon Brock je napisao da je svaka smrt nečuven skandal (ungeheuerlicher Skandal). Iz čega, prema njegovu mišljenju, slijedi da je onaj tko izgovara riječi utjehe ''izdajnik solidarnosti svih ljudi usmjerene protiv smrti''. Brock dakle zahtijeva: ''Govorite ružno o pokojnicima, kudite ih, razbjesnite se zbog tog primjera nemoći, pa ćete brže biti kadri spriječiti sebe da i dalje uvažavate determiniranost''.

Takav je zaključak Canetti izbjegao, no njegove bitne dimenzije promislio je i upečatljivo analizirao, i to sa stajališta preživljavanja. Svi smo mi, toliko je jasno, preživjeli. ''S rastućim uvidom u to da sjedimo na gomili mrtvih ljudi, ljudi i životinja, da se naša samosvijest zapravo hrani zbirom onih koje smo nadživjeli, s tim uvidom što se brzo širi biva sve teže doći do rješenja kojeg se ne bismo stidjeli. Nemoguće je okrenuti se od života čiju vrijednost i očekivanja vazda osjećamo. No nemoguće je i ne živjeti od smrti drugih bića čija vrijednost i čija očekivanja nisu manja od naših''. Der Überlebende, Preživjeli – tako se zove središnje, šesto poglavlje Canettijeva djela Masa i moć – kriv je po sebi. ''Krivnja preživjelog, koju si vazda osjećao''. Ta krivnja unekoliko zahtijeva ''ispaštanje zbog novih odnosa koje je on unio u svijet''. Ne zauzima li svaki preživjeli mjesto nekog umrlog?

Krivnja se preživljavanja može svladati na različite načine – primjerice preobrazbom u nasladu. Canetti je nasladu preživljavanja opisao kao tamnu stranu ''bitka protiv smrti'', kao osnovnu figuru moći. Sjetimo se ponovno Heideggera koji je ''navlastitost'' čovjekove egzistencije izvukao iz sposobnosti ''istrčavanja'' ka vlastitoj smrti; smrt je drugih pritom isključena iz prostora filozofske upitnosti. Kod Canettija stvari stoje posve drukčije. ''Nema ničeg užasnijeg nego biti jedini. O, kako se varaju svi ti što se upinju preživjeti'!''. Preživjeli, kako ga Canetti u mnogim prilikama prikazuje, stoji uspravan i sam posred mrtvih što leže na zemlji. On se uvjerava u ''navlastitost'' svoje egzistencije time što, moglo bi se reći, ''istrčava'' k smrti drugih. ''Kad se preživjeli osvrne, iza njega je više mrtvih. Počinje ih prezirati. Odveć ih je. Među njima su čitavi naraštaji mučki ubijenih životinja. Prividno prirodne žrtve, životinje kao i ljudi. Toliko ih je da izazivlju prezir. Mogli bi biti i svi. Rastojanje između mnogih i svih se smanjuje. Hladnokrvnije se razmatra sveopća radost. Budući da je možemo zamisliti, sebe izuzimamo – to je onaj izuzetak. –Prisvajanje i isprobavanje propasti drugih biva igrom ili zabavom. – Sve veće mase mrtvih nisu više samo moguće, one bivaju i poželjne radi uzdizanja preživljavanja''. Upravo kroz otpor prema smrti, preživjeli se preobraća u njezina najpouzdanijeg saveznika. Kao što to Canetti pokazuje na primjeru despotskih vladara, naslada u preživljavanju može narasti do ovisnosti, pa čak i u pravo uživanje u masovnom ubijanju. ''Kad god bi se našao u blizini moćnika, činilo mu se da je ubijen''.

Naslada preživljavanja veoma je srodna nasladi ubijanja; pišući Masu i moć, Canetti je smatrao da to sve jasnije razaznaje. ''Čitavoga ovog mjeseca razmišljao sam o trijumfu ubijanja ili preživljavanja'', zabilježio je 1957. godine. ''Moglo bi izgledati da sam u svojoj razmetljivoj pobuni stigao jedino do konstatacije da je smrt drugih okrepljujuća i zbog toga omiljena. Čini se kao da kažem: ne pravi takvu dramu od toga što moraš umrijeti, prije toga ćeš vidjeti umiranje mnogih drugih. – Kao da svaka pojedinačna smrt, koga god snašla, nije zločin koji bi svim sredstvima trebalo spriječiti!''

Želja za preživljavanjem, zaključuje Canetti, mora striktno i dosljedno biti dopuštena svima i ograničena zabranom ubijanja: ''Bitak protiv smrti'' nužno se okreće protiv svake smrti, a ne samo protiv vlastite. ''Nitko me neće uvjeriti da u ubijanju ima divote, znam što se pritom osjeća iako sam nisam ubijao, manje je vrijedno od jednoga jedinog udisaja ubijenog ili ubojice. – Ruka koja uobličava i jedno jedino slovo veća je od ruke koja ubija, a prst koji je doprinio nekoj smrti treba se sasušiti prije no što dođe vrijeme da se iskrivi. Kao da nije dostatno što ljudi umiru, kao da je potrebno da u tome jedan drugome pomažu!''

Zabrana ubijanja bezuvjetna je pretpostavka ''bitka protiv smrti'', a istodobno i njezino najopakije iskušenje. U kasnijim zapisima Canetti je zabranu ubijanja izričito proširio i na životinje. ''Ubijanje je klanje, ono što se zbiva životinjama zbiva se i nama, kasnije, premda ne puno kasnije, ali ni dovoljno kasno da bi bilo posve zaboravljeno. To je poput dojavljene vijesti koja još dugo odjekuje: klanje, ubijanje, klanje, ubijanje''. U tom pogledu Canetti pokazuje naklonost prema džainizmu: ''Ne priznajem ni jednu jedinu smrt. To što umiru i komarci i muhe ne čini mi smrt shvatljivijom od jezive priče o nasljednom grijehu''. Divi se Pitagori koji je ''provodio takvo kultno uzdržavanje i do te se mjere klonio ubijanja i ubojica da se ne samo odrekao dušom obdarenih živih bića, nego se držao podalje od kuhara i lovaca''. Biblijskom Bogu pak postavlja pitanje: ''Kako se stvorenje usmjereno ždranju može posrećiti?'' Canetti sanja o drukčijem svijetu, svijetu u kojemu se ''ljudi smiju, umjesto što jedu'' ili o zemlji ''u kojoj ljudi plaču dok jedu''. Prispjevši do krajnje konzekvence toga stava, naslućivao je čak i da bi se konačna pobjeda nad smrću mogla ostvariti tek kad bude moguće preživljavanje bez hrane. ''Čovjek koji ne bi morao jesti, a ipak bi napredovao, duhovno se i u pogledu osjećaja ponašao kao čovjek, premda nikada ne jede – to bi bio najviši zamisliv moralni eksperiment i samo ako bi on uspio, moglo bi se ozbiljno misliti o svladavanju smrti''.

No mogućnost sebepredaje, konačnog odustajanja od preživljavanja (a time i otpora prema smrti) nikad ne biva uzeta u razmatranje. U sustavu vrijednosti preživjelog ''dugovječnost'' – ''besmrtnost Kineza'' – zauzima visoko mjesto, premda dostizanje toga cilja uključuje dvije obveze: obvezu prema svim živim bićima, koja se ne smiju ubijati, i obvezu prema svim mrtvima, kojima kroz riječi i sjećanja treba omogućiti uskrsnuće. Na taj način Canetti čita i dnevnik dr. Hachiye iz Hirošime: ''Ono pak najnedodirljivije u tom čovjeku je njegovo poštovanje prema umrlima…Nema se osjećaj da se mrtvi u njegovim očima stapaju u masu u kojoj se pojedinac više ne računa. On o njima misli kao o osobama''.

Na osobe misli i posjetitelj groblja koji stoji pred grobom osamdesetogodišnjaka kako bi se obodrio. Čudesno anticipirajući dužinu vlastitog života, Canetti pita: ''Što nas priječi doživjeti devedesetu?'' Na groblja, razumije se, možemo odlaziti da bismo osjetili potajno zadovoljstvo, ali grobove možemo posjećivati i u čežnji za oživljavanjem pokojnika. ''Prijeko potrebno je posjećivanje mrtvih, njihovo lokaliziranje, bez toga se strahovito brzo izgube. – Čim stupimo na njihovo legitimno mjesto, mjesto na kojemu bi mogli biti da su tu, život im se vraća pobjedonosnom brzinom. Odjednom, iznebuha, ponovno znamo sve ono o njima što smo mislili da smo zaboravili; čujemo ih kako govore, dotičemo im kosu i rascvjetavamo se u sjaju njihovih očiju. Možda ranije nismo bili sigurni koje su boje te oči, sada znamo koja je to boja i ne pitajući se. Moguće je da je sve na njima sad intenzivnije nego što je bilo, moguće je da samo u tom iznenadnom pojavljivanju bivaju posve to što jesu. Moguće je da svaki umrli iščekuje dostizanje svoje potpunosti u uskrsnuću koje će mu ponuditi onaj što je ostao iza njega''. U skladu s tim, za Muhameda, koji je ''uzor svih propovjednika'', Canetti kaže da se bavio mrtvima samo kao ''predmetima uskrsnuća''.

Mogući odnos prema mrtvima, koji nije ni izdaja otpora prema smrti niti se zasniva na zluradosti ili nasladi ubijanja kakva se javlja kod preživjelih, Canetti je pred kraj života skicirao u svojim refleksijama o starenju. Starenje znači i neizbježno iskustvo o tome da sve više ljudi koje smo poznavali, mrzili, voljeli, štovali ''pristupa'' partiji smrti. U starom se Rimu umiranje zvalo ad plures ire, naime pristupiti većini. Nakon odmjeravanja mogućnosti metafizičkih pojmova, pozitivističkog ukidanja čarolije i postmodernih razočarenja, preostaju oni ogoljeni rastanci o kojima se ne usuđuje govoriti nijedna poetska ili filozofska spekulacija. To nisu za dramatizaciju pogodni, nego posve svakodnevni trenuci umiranja; posrijedi nije ni herojska, prirodna, dobrovoljna ili surovo rana smrt, nego predvidljiv kraj koji čini vidljivim obzorje onih otvorenih pitanja što se i dalje – unatoč svekolikoj povijesti kulture – opiru svakom ponuđenom odgovoru. Preživjeli doživljava sebe kao preostalog koji mora podnositi panju gubljenja zajedničke sadašnjosti. To je već onaj sedmogodišnjak koji čuje majčine krike: ''Ti se, sine, igraš, a otac ti je umro. Igraš se, igraš, a otac ti je umro. Umro ti je otac. Umro ti je otac. Igraš se, a otac ti je umro!'' Puno toga govori u prilog tome da Canetti te krike nikad nije zaboravio, da ih je čak doživio kao početni impuls naloga koji će eksplicirati 15. veljače 1942. godine, trideset godina kasnije, usred rata. Dosad neobjavljen zapis nastao tog dana s pravom je izabran za moto ove knjige: maksima doživotno ostvarivanog plana nesistematiziranog razmišljanja protiv smrti a ''u čovjekovu obranu od smrti''.

Canettijev je otac umro mlad, u trideset i prvoj godini. Sin je, sa sedamdeset i četiri, zapisao: ''Prispio sam u dob preživjelih. Gnušanje prema tome zamijesio sam sam sebi. Nije moguće biti stariji od drugih, a da se više ne biva preživjeli, osim ako bi čovjeku pošlo za rukom da stari samo tako što će i druge povlačiti sa sobom u istu životnu dob. Čarobna predstava!'' No kako povući mrtve u kategoriju preživjelih? U posmrtnom govoru upućenom Peteru Nollu, dramski je pisac Max Frisch rekao: ''Širi se krug naših prijatelja među mrtvima''. Canetti pak monira utopijsko načelo prijateljstva koje predviđa pravednu podjelu vremena života. ''Prijateljima bi se smjeli zvati samo oni koji su uspjeli doznati koliko im godina predstoji i potom se međusobno poravnali'', kaže Canetti u Boli muhe. Što bivamo stariji, to nas češće postiđuje ta nada u poravnanje. Protuslovlje između želje za preživljavanjem i iskustva gubitaka (roditelja, žena, prijatelja i neprijatelja) naposljetku se može samo još poetski pomiriti i to svim onim sredstvima predstavljanja i sjećanja koja preživjelog prikazuju kao suputnika mrtvih, a ne kao budućeg člana njihove partije.

''Čak ni najstrašnije naličje dugog života, ono što je u njemu tako užasno da bi se nekad mogli naći u iskušenju da s time sami okončamo – činjenica da smo tolike nadživjeli – nije tako beznadno kao što se misli'', piše Canetti u Boli muhe. ''Možemo, naime, one koji su prije nas umrli vratiti u život prikazujući ih. To, uostalom, nije stvar slobodnog izbora, to je naša dužnost najvišeg reda i samo onaj tko mrtve predstavlja onakvima kakvi su stvarno bili, ne oduzimajući im ništa i ne preobražavajući ih, zaštićen je od usuda ljudi koji se tove onima koje su nadživjeli. – Starost je redukcija samo za onoga tko je ne zaslužuje. A zaslužujemo je tako što se ne povlačimo ili se, promjene radi, povlačimo samo u stroži i zahtjevniji oblik postignuća. Njegova je pretpostavka da živimo za sve one koji nisu uspjeli, ali i za sve za koje naslućujemo da možda neće doživjeti neuspjeh. To bih nazvao dvostrukim, Janusovim licem starosti; jedno je okrenuto oborenima, a drugo onima koji još nisu oboreni, a možda čak nikada oboreni neće ni biti''.

S njemačkog preveo Mario Kopić