NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Nova knjiga Srećka Horvata

Ljubaznošću Srećka Horvata objavljujemo ekscerpt iz njegove nove knjige "Ljubav za početnike"

Svaka zaljubljenost i ljubav su poput svetkovine značenjâ. Od početka do kraja, a čak i nakon kraja. Sve vrvi od značenja. Barthes će ići toliko daleko da će, potvrđujući tezu da možemo voljeti (a onda time, nužno, i tugovati) samo u znakovima, čak i plakanje tumačiti kao semiološku pojavu. Kada plačemo, mi prema Barthesu, preuzimamo ulogu „ja sam onaj koji će plakati“ i tu ulogu, kao u vlastitom kazalištu, igramo pred samima sobom, i ona nas rasplače. „I gledajući sebe kako plačem, rasplačem se još jače; a ako suze presahnu, brzo u sebi ponovim šibajuću riječ koja će ih opet izazvati.“ Barthes, doduše, ne navodi primjere, ali možemo ih lako sami zamisliti i pobrojati: šibajuća riječ je „ona provodi Ljeto s drugim“, „nije mi se javila već 10 dana“, ___, „ona me ne voli“, „nisam ovo zaslužio“, „nije ovo zaslužila“, ___, ___, „nikad više neću pronaći nekog poput nje“, „nikad više neće pronaći nekog poput mene“, ___, ___, itd. „Kad plačem, želim na nekoga ostaviti dojam, želim izvršiti pritisak na njega ('Pogledaj što radiš od mene'). Onaj kojega tako prisiljavamo da otvoreno pokaže svoju sućut ili bešćutnost može biti drugi – i obično jest – drugi; ali to mogu biti i ja sam: rasplačem se da bih sebi dokazao kako moja bol nije prividna: suze su znakovi, a ne izrazi.“

.....

Budim se ujutro. Prva pomisao: više nije moja, više nisam njezin. Budim se drugi dan. Prva pomisao: iako sve nije san, noćna mora i dalje traje. Što se češće budim, to bih više spavao, jednostavno prespavao, nestao – da me nema. Otkako nismo zajedno, moja egzistencija kao da je izgubila svaki smisao. "Bog sâm znade kako često liježem u postelju sa željom a katkada i s nadom da se više neću probuditi; a jutrom otvaram oči, i vidim opet sunce, i sav sam kukavan." (Patnje mladog Werthera) Svaki novi dan na kalendaru brojim od dana otkako smo prekinuli. Kao što je na kalendaru započelo novo brojenje s početkom veze, tako započinje s krajem. Istodobno želim zaboraviti, da mi bude lakše, a samoga sebe uvjeravam da bih zaboravljanjem iznevjerio ljubav koju smo nekad imali. Zašto me ne voli? Zašto me više ne želi? U kojem trenutku se sve promijenilo, kad je sve nestalo? Bezbroj pitanja koja se sva svode na nemogućnost shvaćanja kako ljubav može odjednom nestati. Je li svako "volim te" onda bila laž?
Uvijek postoji ta kontradiktorna želja da se istodobno žudi zaborav, a radi na prisjećanju. Uvijek taj osjećaj da barem ja mogu ostati vjeran ideji ljubavi koju smo nekad zajednički dijelili i da će tako ljubav ostati – što? – sačuvana. Istodobno agonija jer je nema. Jer nedostaje krvi i mesa i jer sjećanje, prisjećanje i zamišljanje samo dodatno otvara apetit za tijelom, dodirom, glasom, dahom. Odjednom postajem svjestan da sam u jednom kratkom trenu posjedovao to biće. To je bilo moje tijelo, moj dodir, moj glas, moj dah – ona je cijela bila moja.
Uvijek ta želja da te uhvatim za ruku, ali znam da to "ne smijem". Zašto?! Jer nismo skupa. Jer je držanje za ruku znak da smo skupa, da nam je stalo. Nakon prekida, ukoliko se stvari "slegnu" (frojdovski rečeno, potisnu), uvijek dolazi do tog novog učenja nove znakovne komunikacije: ovo smijem, ovo ne smijem. (A zašto?) Zamišljam situacije kako se susrećemo, kako ne pokazujem da mi je stalo... i kako smo na kraju opet skupa. Sve kalkulacije (ako idem na ovo mjesto, onda ću te sresti; ako poduzmem ovo, onda će biti ovo itd.) vođene su jednim jedinim ciljem: da ponovno budemo skupa. Međutim, nakon razdoblja agonije i smišljanja ponovnog osvajanja uvijek dolazi do one točke na kojoj se želi osveta: "Druga me osoba nije zaslužila." Paradoks je u tome da još uvijek volimo osobu koju nastojimo mrziti. U tom smislu je točna tvrdnja Renate Salecl da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Jer kad mrzim onda te na neki način još uvijek volim, to je zapravo samo drugi oblik ljubavi (u krajnjem slučaju: mrzim te zato jer te volim, a ne želim te voljeti). Tek kad ne postoji mržnja, to je znak da više nema ljubavi: jednostavno mi je svejedno, nije mi stalo.

.....

S prisjećanjem je usko povezan osjećaj "premotavanja vrpce". Trenutak u kojem kao na videoplayeru stisnemo tipku rewind i vraćamo se u prošlost. Razlika od prisjećanja sastoji se u tome da se istodobno možemo kretati i u prošlost i u budućnost. Tu je ključno pitanje: "Što bi bilo da je bilo?" Pitanje o tome što bi bilo da u određenom trenutku veze nismo učinili baš to, što bi bilo da te večeri nismo otišli na koncert na kojem je sve krenulo nizbrdo, što bi bilo da me nije mučio tvoj bivši, što bi bilo da sam umjesto na jednu izložbu otišao na drugu/tvoju, što bi bilo da nisam otišao u London, što bi bilo da ti nisi otišla na Hvar, što bi bilo da nisam prešao ulicu, što bi bilo da se upalilo zeleno itd. Iako dobro znamo da je takva vrsta "varanja" determinizma u realnosti nemoguća, mi se i dalje igramo tipkama rewind i forward. Kao u nekoj kreativnoj fazi montaže videomaterijala, mi stalno pritišćemo te gumbe i stalno nam se iznova isprepleću trenuci prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
U tom smislu, premotavanje vrpce nije ništa drugo nego još jedan dokaz da još uvijek volimo. Kao i u ljubavi, tako i ovdje interpretacija može dovesti do paranoje i neuroze, stanja hipertrofije znakova. Jednostavno se sve može tumačiti kao znak i kao onaj znak koji je doveo do određenog razvoja situacije. Uvijek iznova nastoji se pronaći točka koja je označila prekretnicu. Taj je proces u tom kontekstu ujedno i svojevrstan mazohizam sličan specifičnom stanju agonije. Uvijek iznova, iako me to boli, u sjećanje dozivam naš odnos, sretne i nesretne trenutke, a ako se radi o ustanovljavanju one točke kad je sve pošlo po zlu, onda najčešće ove druge. Ali ne radi se o mazohizmu samo zato jer se kontinuirano ponavlja radnja koja dovodi do boli, nego i zato jer se istodobno zna da je cio taj proces besmislen. Ja mogu u mislima premotavati našu vezu koliko god puta želim, ali to ionako neće pridonijeti tome da ona odjednom bude ovdje i uspješna. Iako me to boli, ja to i dalje činim.
Uvijek iznova pitanje što bi bilo da je bilo drugačije. Tisuću verzija jedne te iste priče i tisuću interpretacija. Gorak osjećaj zbog uvida u determinizam: sve se moralo dogoditi upravo ovako kako se dogodilo jer da se nije dogodila neka određena stvar, onda se ne bi dogodila ni neka druga. Na kraju dolazimo do spoznaje da se ta stvar, taj događaj koji nas toliko boli, ne bi dogodio jedino u slučaju da se nikad nismo ni upoznali. To je ona tipična – gotovo nikad do kraja i doista mišljena – želja: "Da te bar nikad nisam upoznao!" Istodobno, opet se ponavlja karakteristična ambivalentnost, znamo da to doista ne mislimo.



U ljubavi metajezik ne postoji jer bi samim postojanjem "distancije", koju uključuje svaka pozicija metajezika, postojala i distancija spram ljubljenog objekta. U neku ruku, kada nekog volimo, mi ne možemo doista propitivati razloge zašto ga volimo. To je onaj poznati slučaj kad vas netko pita: "Nabroji mi 5 razloga zašto me voliš?" I obrnuto, kada ja nastojim dobiti odgovor na to pitanje. Odgovor glasi: "Volim te jer...", i tu objašnjenje najčešće posustaje. Naime, ako se radi o pravoj ljubavi, onda je posve nemoguće odgovoriti na to pitanje. Ne jednostavno zbog lakanovskog uvida da fantazmatski objekt ili objekt petit a, onaj objekt želje koji nikad ne možemo uloviti, (u krajnjoj konzekvenciji) zapravo ne postoji, nego iz našeg uvjerenja da je svaki pojedinačni aspekt koji izdvajamo iz spleta okolnosti, osobina i crta zbog kojih nekoga volimo zapravo neka vrsta "ogrješenja" o našu ljubav. Ne mogu jednostavno reći: "Volim te jer imaš lijepe oči, dobro srce i jer si duhovita". Iako te karakteristike mogu biti točne, uvijek te volim zbog nečeg više. Uvijek postoji određeni višak koji se ne može imenovati. Štoviše, on se ne može ni pojmiti i to je razlog zašto ljubav uvijek ostaje poput neke vrste "crne kutije". Postoji samo ono što je bilo prije i ono što je poslije, dok sam tren ljubavi zauvijek ostaje tajanstven i nedokučiv proces. Nakon prekida veze, kad se odljubim, potpuno "objektivno" mogu reći da je ta ljubav zapravo bila iluzorna, ali još uvijek ne mogu reći što je održavalo tu iluziju, što je to što se događalo u toj "crnoj kutiji" – što je to zašto sam bio zaljubljen i volio tu osobu. Metajezik je u tom smislu moguć samo onda kad ljubavi više nema.
......

Ljubav je stalno preispitivanje identiteta. Tko sam ja? Tko si ti? Stalno taj pokušaj da sebe vidim u tvojim očima. Stalno taj pokušaj da shvatim što vidim u svojim očima. Neprestana utrka za "pravim" identitetom.
Kad uđemo u vezu, uvijek stvaramo svoju sliku voljene osobe (tu važi čuvena Stendhalova teza o "kristalizaciji"). Kad prekinemo s nekim, uvijek se iznova postavlja pitanje tko je doista ta osoba s kojom smo bili. Uvijek ta težnja za otkrivanjem pravog identiteta. No što ako tako nešto kao pravi identitet ne postoji? Uzmimo poznati osjećaj koji nam se javlja na putovanjima. Odjednom pričam strani jezik, na njemu, recimo, pokušavam biti duhovit (ili ne daj bože ciničan – kakav je to tek poduhvat), pokušavam ljudima dočarati kakav sam "doista": i u tom trenu, miljama daleko od okruženja na koja sam navikao, uviđam da ne znam kakav sam "doista". Odjednom postajem netko drugi – i koliko različitih situacija, toliko različitih identiteta.
Divnu pouku o tom pitanju identiteta daje nam gotovo zaboravljeno remek-djelo Michelangela Antonionija Putnik (1975.), ili u talijanskom originalu Professione: reporter, koje se sve donedavno čuvalo u ladici Jacka Nicholsona koji je imao autorska prava. U tom filmu Jack Nicholson glumi Davida Lockea, televizijskog reportera koji u afričkoj pustinji traži pobunjenike za intervju, ali nakon što njegov Land Rover ostane zatočen u pijesku, Locke je prisiljen pronaći smještaj. Pronalazi hotel u kojem se upoznaje s Englezom Robertsonom, s njime sklapa prijateljstvo, ali ovaj iznenada umre. Umoran od svog posla, braka i života, Locke zamijeni identitet s Robertsonom, pažljivo falsificirajući sve dokumente. Locke je službeno mrtav, a Robertson je i dalje živ. Ali, Locke ubrzo doznaje da je Robertson zapravo trgovac oružjem koje preprodaje pobunjenicima što se bore protiv vlasti. Unatoč tome, Locke i dalje glumi da je Robertson i zahvaljujući njegovim bilješkama pronalazi nove mušterije i odlazi u Barcelonu gdje upoznaje studenticu arhitekture, u filmu jednostavno zvanoj Djevojka (glumi je neponovljiva Maria Schneider, kojoj je ovo zasigurno najbolja uloga uz Posljednji tango u Parizu). Ona ne postavlja puno pitanja, nego mu bezrezervno pomaže u bijegu. Ta njihova neočekivana avantura pretvori se, dakako, i u ljubavnu avanturu. Ali kraj je tragičan: Locke mora platiti za zamjenu identiteta. Na kraju ga ubiju agenti afričke vlade misleći da je on Robertson.
Iako Atnonionijevo ostvarenje nedvojbeno ima i političke elemente, to je zapravo veliki film o ljubavi. Djevojka voli Lockea iako zna da on ima lažni identitet. I to ne zato, kako bi vjerojatno tumačile sve esencijalističke teorije ljubavi, što ona iza tog lažnog identiteta otkriva njegovu pravu "bit". Ona ga voli jer zna da i taj lažni identitet može biti prava "bit". Drugim riječima, kad smo na polju ljubavi, onda nema "lažnog identiteta". Kad u osobi koju sam volio, nakon prekida, vidim nekog drugog, to još uvijek ne znači da je onaj identitet prije bio "lažni", a ovaj "pravi" – kao što ne znači da je onaj prije bio "pravi", a ovaj "lažni". Jednostavno se radi o drugačijim konstelacijama.

.....

Najmanje dva različita osjećaja: jedan je da grad postaje nemoguće mjesto. Kao što je na početku sve vrvjelo pozitivnim znakovima, a kasnije konfuznim, tako sada dolazi do zasićenja znakovima: kamo god se okrenem, ona je svugdje. Na ovoj klupici smo se ljubili, u ovom restoranu smo jeli, ovdje smo šetali itd. Drugi osjećaj, usko povezan s ovim, savršeno je ilustrirao Erlend Řye u svojoj pjesmi Golden Cage (Zlatni kavez): This city is no longer mine, there's sadness written on every corner/ "Ovaj grad više nije moj, tuga je zapisana na svakom kutu." Mjesta koja su nekoć bila sretna sada su tužna, gradom počinjemo lutati poput stranaca, odnosno još gore: poput duhova – jer strance još i zanima grad. Jedini bijeg ostaje zuriti u pod, pokušati ne razmišljati i nadati se da će grad ponovno postati sretan. Stalno ta misao o bijegu – bilo kamo, samo dalje od ovog mjesta; "otići ću u Latinsku Ameriku, ako treba, na par mjeseci", "skupit ću novce samo da odem dalje odavde", ___, ___, itd. (Tu potrebu da budemo negdje drugdje, da budemo netko drugi, savršeno je ocrtao jedan od dijaloga iz Antonionijeva Putnika u kojem glavni lik David Locke, nezadovoljan svojim životom, također pokušava pobjeći, bilo kamo, samo dalje od sebe. David Locke: "Sada mislim da ću biti konabar u Gibraltaru" Djevojka: "Preočito." David Locke: "Možda romanopisac u Kairu" – Djevojka: "Preromantično." David Locke: "A preprodavač oružja?" – Djevojka: "Prenevjerojatno.")
Svatko za sebe može sastaviti listu gradova i punctuma, onih specifičnih trenutaka i karakteristika pojedinoga grada po kojima se on za nas razlikuje od svih drugih. Sarajevo: šopska salata na Parku prinčeva, Interpol u vožnji gradom pokraj razrušenog nebodera ("it's different now that I'm poor and aging, I'll never see this place again"), pita s jogurtom na Baščaršiji, skrivanje ljubavi... Berlin: luksuzni smještaj, punkeri sa psima, trenutak kad je krenula podzemna, a ti si ostala vani, tajlandska hrana, falafel, 1001 noć, knjige o filmu, sauna, karaoke ("It's the final countdown"), otkriće pande i Knuta... Graz: brutalni shopping, najbolji koncert, Erlend Řye, prvi put negdje "vani", ljubomora kad te Erlend ljubi u obraz... Istanbul: agonija, dvodnevna vožnja vlakom, stalno taj osjećaj ushićenosti gradom, a tebe nema, S. i ja se iz zezancije deremo "Ante Gotovina", vožnja taksijem za Novu godinu, turske pizze, labirint Baazara... Zürich: lisice koje noću trče gradom, jezero i biznismeni koji jedu čokoladu, stalna želja da nestanu svi ti drugi ljudi, "otkriće" bivšeg, prve svađe... Velebit: obitelj, vađenje vode iz šterne, svijeće, skakavac, medvjedi koji napadaju kuću, sjeno, Šefica, Šarka, Sunčica i druge koze, kratak san koji je bio savršen. Pariz: lutanje podzemnom, otkriće Barthesa, samoća u masi, šansone u busu, zrak, prvi puta vafle nakon tetine smrti... Pariz drugi put: neopisivo. Brač: Nova godina, izolacija, Tikal, uštipci, keks-torta, Morrissey-karaoke, zezanje rakova, "samostan" šala...
Jer, kako ponovno doći u Pariz, sjesti u Parc de la Villette (Tschumi je tu još jedna nevjerojatna poveznica) i ne sjetiti se kako smo ležali na travi, a ti, poučena primjerom crnih brejkdensera, radila zvijezde? Kako doći na Boulevard St. Michel i ne sjetiti se tebe? Čega se sjetiš kada ti netko kaže Les Halles? Čega se sjetiš kada ti netko kaže Tour Montparnasse? (Paukova na ogradama ili?) Sjećaš li se kako si ispod Notre Dame vrtjela svoju zelenkastu suknju? Sjećaš li se onoga novopečenog bračnog para kojeg smo susretali posvuda po gradu? "Doručka" u parku Buttes-Chaumont? Odličnog ručka, a preskupe večere na Montmartreu? (Naše besmislene svađe nakon večere...) Čega se sjetiš kada netko kaže La Defense, ___, ___, ___, ... može li grad ikada izgubiti značenja? (I koja su tvoja značenja?)