NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Lektira za Miholjsko leto

Jacques Derrida

O APOKALIPTIČNOM TONU USVOJENOM U NOVIJE VRIJEME U FILOZOFIJI

O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji (sa spisom Immanuela Kanta O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji).

Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovice 20. stoljeća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji. Posrijedi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride. Kant piše o stanovitom podignutom, uzvišenom ili povišenom, gospodskom tonu koji je filozofija u novije vrijeme, to jest krajem 18. stoljeća, prihvatila ili se njime poslužila kako bi govorila o "posljednjim stvarima" istine, o istini na "posljednjem sudu". Filozofi su počeli govoriti kao znalci istina o posljednjim stvarima života, a ne kao skromni istraživači tih istina. Podižu glas, ton, prave se otmjeni, a otmjenost zapravo nemaju: zato su prevaranti. Ali i više od toga: kao inicijatori zanesenjačke vizije, entuzijastičkog ili egzaltiranog gledanja čine nešto što je smrt svakoj filozofiji.

No, zapaža Derrida, filozofska neutralizacija tona i sama je jedan ton. Barem jedan ton. Derrida se u ovom sad već legendarnom spisu pita: što je neki ton – "manira", "stil" – u filozofiji? Odazivajući se na svoj ogled o Nietzscheu, Derrida naglašava da je pitanje tona uvijek u svezi s načinima ispitivanja istine, istine u filozofiji. Filozofija bi se u svojoj istini morala izložiti tom tonu, kao "posljednjem sudu", sudu svojega govora, glasa, pisma: ona je tekst te izloženosti.

Prijevod s francuskog i njemačkog: Mario Kopić

IZ KNJIGE:

Tko preuzimlje apokaliptični ton, hoće ako ne kazati nam, a ono barem izraziti nešto. Što? Pa istinu, naravno, i to izraziti vam da vam je on razotkriva; to je razotkrivajući ton nekog odastiranja koje je u tijeku. Odastiranje ili istina, apofatika neminovnosti kraja bilo čega što dolazi, u konačnici, na kraju svijeta. Ne samo istina kao otkrivena istina jedne tajne o kraju ili o tajni kraja. Sama je istina kraj, destinacija i odastiranje istine jest došašće kraja. Istina je kraj i instancija strašnoga suda. Struktura bi istine ovdje bila apokaliptična. Eto zašto nema istine o apokalipsi koja nije istina o istini.



Jovica Aćin

GATANJA PO PEPELU / O izgnanstvima i logorima tragom pisanja

Neobična, jeziva, zbunjujuća i zacijelo snažna knjiga beogradskog pisca i esejista Jovice Aćina Gatanja po pepelu posvećena je izgnanstvima, proganjanjima i logorima. Ona nije ni antropologija, ni povijest, ni sociologija, ni psihologija, ni analiza ideologija, političkih i pravnih učenja, nego knjiga koja književnim jezikom pokušava misliti ono što je neizrecivo u užasima izgnaničkog i logorskog univerzuma, književni esej koji je tako moduliran da se može nositi sa stravama tragične realnosti novije europske povijesti.

Pisati o izgnanstvima i logorima zahtjeva, prema Aćinu, njihovo književno istraživanje, zahtjeva "traganja oko pitanja opstanka i vođeno naumom- ... -satiranja ljudskog bića u ekstremnim situacijama da se logorski fenomen kao fenomen najtotalitarnijeg zla, vičnog prerušavanju, demaskira u egzistencijalnom, to će reći i književnom smislu", zahtjeva razmatranje dokumentarnih tekstova, zapravo dokumenata terora, kroz moralnu i egzistencijalnu optiku pisanja i literature, jezika i umjetnosti u iskonskom smislu toga izraza.

Aćinova Gatanja po pepelu zadiru u samo tkivo neizrecivog na granicama čovjekove egzistencije.

IZ KNJIGE:

S molitvama u logoru teorijsko doživljava posljednji poraz (i nikakva filozofija više ne postoji), a poetsko mora naći drugi oslonac kada u je ono sveto, božansko, izmaknuto kroz provaliju molitve usred carstva smrti i muka. I poetsko u logorskom svijetu biva osobita liturgija smrti.

U logorima smrti, nema sjedinjavanja osim sa smrću. Molitva u logorskom svijetu tada postaje gotovo bogohuljenje, nevjerica. Žrtve su razapete između nevjerice u viši smisao i užasne nesuvislosti stvarnog u koju su bačene kao u apsolutno izgnanstvo.



Mladen Dolar

O ŠKRTOSTI i o nekim s njom povezanim stvarima

Da potrošački duh i škrtost nisu samo suprotstavljen kategorije, pokazuje nam poznati slovenski filozof i teorijski psihoanalitičar Mladen Dolar. Njegovu knjigu O škrtosti odlikuje razumljiv jezik, koji ne zahtijeva veliko poznavanje filozofije ili čak posvećenost u žargon teorijske psihoanalize. Autor se u ovom djelu bavi pitanjem kako se uhvatiti u koštac s ozbiljnom filozofskom analizom škrtosti i njezine kritike i istodobno pokazati da škrci nisu samo stranci što su se među nama pojavili iz nekoga minulog doba, nego da škrtost nosi u sebi upravo svatko od nas, i to u mjeri u kojoj je današnji potrošač.

Potrošač je oblik škrca, što biva bjelodanim po reklamama i tržišnom diskursu. Paradoks je potrošača u tome da kupuje jeftinije, bolje, brže, da kupuje proizvode koji bi trebali zadovoljiti nešto "više" nego samo njegove potrebe. Posrijedi je obećani užitak što ga donosi kupljena roba i socijalni prestiž. Kupujemo li skupe stvari, kupujemo i dio prestiža, postajemo prestižni, budući da to ne može svatko sebi priuštiti. Kupujemo li pak na rasprodajama, ušteđujemo ono što smo dobili besplatno. Istodobno u logici potrošnje stupamo u logiku želje koja nikada nije zadovoljena, budući da ne otjelovljuje ono "više". Čim nešto kupimo, već se pojavljuje novi predmet želje, koji nas dakako ne zadovoljava. Na mjesto zadovoljenja potreba stupa dakle nezasitna želja.

Pojavljuje se tako pred našim očima majstorska analiza potrošačkog društva 21. stoljeća. I ne samo to, Dolarovo razmatranje škrtosti u ovoj će se knjizi protegnuti i naposljetku steći u ozbiljnu analizu židovstva i antisemitizma.

Prijevod sa slovenskog: Mario Kopić

IZ KNJIGE:

Slike su škrtosti izgleda posve minule, postavljene na ogled i na podsmijeh u nekim klasičnim djelima od Plauta do Molierea, naposljetku personificirane u osobenjacima iz Balzacovih i Dickensovih romana, no nipošto nisu nešto što bi nas pogađalo sada i iznutra. Figure su škrtosti figure prošlosti, dostojne podsmijeha i pomilovanja… I ukoliko sama škrtost izgleda zastarjelo sa svojim amblemskim likovima, utoliko je izgleda još više zastarjelo ''bičevanje škrtosti'', njezino proglašavanje i kritika. Što bi moglo biti gore od zastarjela grijeha nego još više zastario moralizam? Ako je već sama škrtost smiješna, je li moguća kakva ''kritika škrtosti'' koja ne bi bila još smješnija od škrtosti same? Kakav je diskurs moguće preuzeti da bismo mogli bez ironije kao teorijsku poziciju predložiti ''kritiku škrtosti''?