NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Alda Merini

(odlomak iz dnevnika jedne različite)


Često se govori o osamljenosti u vanjskom svijetu gdje samo poznajemo jednu vrstu osamljenosti. No ništa nije toliko surovo kao osamljenost u ludnici.

U toj nemilosrdnoj i odbojnoj atmosferi tvoja mašta od svega stvara zmije što grizu i tiho se pristaje na slamaricu na kojoj već od ranije balavi druga bolesnica. To je samotnost samozaborava i krivnje.

Tvoja kuća haljina biva prijeko potrebnom a dronjci koje nosimo ispod nje jedini poznaju tvoje stvarno postojanje, tvoj stvarni način života.

U ludnici sam bila sama, dugo vremena nisam govorila uvjerena u svoju nevinost. Kasnije sam otkrila da luđaci imaju ime, srce, osjećaj za ljubav, i naučila sam, upravo tu unutra, da ljubim svoje bližnje.

Svi dijelimo kruh jedini sa susretljivom naklonošću i naša je trpeza obiteljska. Pojedine bi bolesnice dolazile posuvratiti mi pokrivače i poljubiti moju kratku kosu. Nikada vani ni od koga nisam dobila takav poljubac jer sam bila izliječena. No s obilježjem ludnice.

Lijekovi su nam oduzimali svaki osjećaj, svaki odnos s izvanjskom stvarnošću. Moj osobni liječnik, dr. G., tvrdi da se to zbiva u funkciji bolesti. Ja tvrdim suprotno jer se odlično sjećam da sam na početku svoje mučne izoliranosti bila posvema svjesna stvarnosti, tim prije što sam se, kad sam se ponovno našla na tom mjestu, onesvijestila od straha.

Odsutnost i konfuzija došle su kasnije nakon lijekova i stalnog ogovaranja bolničarki i utjecaja okoline.

Jako sam zbunjena kada definiram svoju bolest kao ''stvar koje je došla po sebi'' ali sam sklonija tvrditi da je izazvana, modificirana i otežana neodgovarajućim, pogubnim, tretmanom u ludnici.

Pišem ovu knjigu ne toliko radi zadovoljštine što mogu slobodno dati oduška svojemu sjećanju, nego da otvoreno objasnim da još i danas nosim u sebi sličan teret nezadovoljstva i gorčine, to jest sve što je potrebno za taj dugački ponovljeni boravak u bolnici koji je od mene napravio manijaka bez volje, trajno zbunjenoga svojim vlastitim moralnim i društvenim vrijednostima. Upravo sam jučer skupljala potpise u korist mentalno oboljelih. Nisam kadra poduzeti tako veliku društvenu akciju ali tko bolje od mene može reći što se zbiva u toj bolnici?


Alda Merini, L'altra veritŕ. Diario di una diversa, Milano 2007. Predgovor Giorgio Manganelli.


S talijanskog preveo Mario Kopić

Alda Merini, najveća živuća talijanska pjesnikinja, rođena u Milanu 1931. godine. Provela je deset godina u ludnici i dnevnik je njezino autentično iskustvo. Glavne pjesničke zbirke: Strah od Boga, Ti si Pietro, Prisutnost Orfeja, Sveta zemlja.