NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Stella Georgoudi

U zadnjoj četvrtini 6. stoljeća prije Krista atenska je Agora doživjela postavljanje jednoga od svojih najstarijih spomenika, oltara Dvanaest bogova na sjeveroistočnom dijelu. Spomenik kojega je izgradio Pizistrat Mlađi, unuk istoimenog znamenitog atenskog tiranina, uvrstili su u program uređivanja i gradnje kojega su ostvarili Pizistratidi. Kao što je zapisao Tukidid, taj bi program trebao «bogato ukrašavati grad». Kad se Pizistrat Mlađi, nakon što je postao arhont eponim, 522 i 521. godine odlučio počastiti skupinu Dvanaest bogova, arhaična Agora još nije bila onaj «slavni trg» klasične Atene, ona bogato opremljena Agora, puna umjetničkih djela koju će kasnije opjevati Pindar. U tom trenutku još nije imala veliki hram koji bi se mogao usporediti s hramom na Akropoli, znanim pod imenom «stari hram» Palade Atene. To je mjesto bilo vrijedno naziva božanske zavjetnice grada; i nedavno su otkrili da je konstrukcija hrama povezana s Pizistratom.

Vjerojatno je bilo na zapadnoj strani Agore nekoliko veoma skromnih i jednostavnih hramova koji su bili posvećeni Zeusu, Apolonu predaka i Božanskoj majci, ali neki arheolozi te hramove prepisuju postpizistratskom, odnosno Klistenovom razdoblju. Stoga oltar Dvanaest bogova pripisuju seriji gradnji koju vještaci posredno ili neposredno povezuju s razdobljem tiranija: recimo, zanimljiva zgrada za koju pretpostavljaju da je bila mjesto boravka Pizistratida, značajan zdenac kojega neki poistovjećuju sa znamenitim Zdencom devet izvora, ENNEAKROUNOS; ili pak prostrana dvorana u kojoj je bilo možda najznačajniji atenski sud Helieja. Čini se da je atenska Agora pod tiranima postupno postajala značajno političko središte jer su tamo obavljali religiozne, političke i sudske funkcije. Mogli bismo reći da postavljanje Dvanaest bogova na Agoru označuje jedno od najznačajnijih djela koja između ostalog iz toga prostora pokušavaju načiniti kultnim prostorom, koji bi bio vrijedan Akropole, ako ne već i njoj jednakovrijedan. No, već je znakovita činjenica da je Pizistrat Mlađi dao izgraditi oltar s zidinama, visokim približno jedan metar, uz rub panatenajske ceste, koja je vodila od Diplonskih vrata prema Akropoli, tako da je dijagonalno prelazila Agoru. Tako je znamenita Panatenajska procesija – sprovod kojega je Partenonski friz u svom ikonografskom jeziku ovjekovječio u 5. stoljeću – morala nužno ići mimo Dvanaest bogova. Kao da bi ustanovitelj kulta Dvanaest bogova želio na neki način stvoriti vezu između skupine bogova i praznika panatenaja, praznika kojeg bi Pizistratidi reorganizirali i dodijelili mu izniman sjaj.

Spomenik je Dvanaest bogova uskoro postao i službena ishodišna točka cesta koje vode iz Atene, nulta granica, na podlozi koje mjere razdaljine. Tako predstavlja svojevrsno središte, poradi čega ga je Pindar imenovao «pupak» svete Atene, čak «mirišljavi pupak».

Ali tko su zapravo bogovi što su ih slavili na atenskoj Agori? Nikakav dokument ne navodi njihova imena. Jednostavno ih zovu «Dvanaestorica», a obično govore o oltaru Dvanaest bogova ili o oltaru Dvanaestorice i čak o oltaru Bogova. Otto Weinreich u temeljnoj studiji o Dvanaest bogova u grčkom i rimskom svijetu iz 1937. godine sastavlja spisak jonskog podrijetla kojega označava kao kanonski. Trebali bi ga razviti u Joniji da bi se politički organizirali u vrijeme sinekizama i nastajanja konfederacija. Budimo precizniji, spisak bi bio u tijesnoj svezi s ustanovljenjem jonske Dodekapole u 7. st. prije Krista. Spisak bi trebali kasnije u Grčkoj uspostaviti kao normativ, potom još u Rimu, gdje bi trebala skupina koju imenuju Dei consentes preuzeti oko 217. godine prije Krista strukturu identičnu helenističkom spisku. Weinreichovi studiji su pripisivali veliku produbljenost, stoga je imala tako reći stalan utjecaj. Prije nekoliko godina je Charlotte Long u pokušaju sinteze Dvanaest bogova u Grčkoj i Rimu stavila u pitanje jonsko podrijetlo kulta Dvanaest bogova. Iako bi Konfederacija dvanaest jonskih gradova postojala već u arhajsko doba, za sada još nemamo nikakva dokaza o kultu Dvanaest bogova u jonskim gradovima pred helenističkim razdobljem. Čini se da unatoč kritici i napomenama da se skupine Dvanaest bogova u različitim gradovima razlikuju međusobno, Charlotte Long ostaje pod utjecajem fascinantnog kanonskog spiska što ga je sastavio Weinreich. Općenito bismo mogli reći da Weinreichove teze stoje, prihvaćali ih posve ili s određenom mjerom opreza.

Istina je da nam taj kanon nudi pravilnu, od šest bogova i šest božica sastavljenu harmoničnu skupinu koju u skladu s Weinreichovom shemom često raspoređuju u parove: Zeus-Hera, Posejdon-Demetra, Apolon-Artemida, Ares-Afrodita, Hermes-Atena, Hefest-Hestija. Ali tih Dvanaest bogova, pravilno razvrstanih i kod modernih autora vazda nazvanih «Olimpijci», u tom obliku nije moguće naći. Neki navode kao zadnju nadu dokument koji bi trebao u svakoj točki odgovarati tom umjetnom spisku: mramorni reljef koji je očuvan u Baltimoru. Nije znano odakle reljef izvire, datum nastanka pak prouzrokuje vrlo suprotna mnijenja. Reljef u arhaičnom stilu prikazuje procesiju dvanaest bogova koji idu od lijeve prema desnoj strani. Zahvaljujući atributima što ih nose, možemo identificirati više figura: na čelu stupa Apolon (lira), prati ga Artemida (luk, tuljac za strjelice), Zeus (strijela, žezlo), Atena (koplje, egida, sova), Posejdon (trozub), božica koja drži žezlo (Hera), bog (nedvojbeno Hefest koji nosi palicu), Demetra (žezlo, klasje), Ares (šljem, oklop, koplje), ženska figura koja drži ružu (Afrodita?), Hermes (kapica, glasnička palica) i na posljetku žena koja drži posudu i po svoj vjerojatnosti ljiljan (a ne žezlo). Ovu često imenuju Hestija. No, te lijepe tvrdnje nije moguće potvrditi drukčije doli automatskim pozivanjem na «kanonsku» listu, a tu listu sa njezinim nejasnoćama ne može potvrditi mramorni reljef iz Baltimora.

Vratimo se iznovice Ateni. Jedino znamenje kojega smo imali na volju glede identiteta Dvanaest atenskih bogova nije nas uputilo na tekst, nego na znameniti Partenonski friz iz treće četvrtine 6. stoljeća prije Krista. Dvanaest sjedećih bogova, raspoređenih u dvije skupine, okružuje prizor peplosa koji ilustrira izručenje čudovišnog ogrtača, «punog utkanih slika», Ateni, gradskoj državi, u vrijeme praznovanja velikih penateja. Među bogovima koji sjede na lijevoj strani toga središnjeg prizora prepoznajemo Hermesa, Dioniza, Demetru, Aresa, Heru, Zeusa; u skupini na desnoj strani uprizoreni su Atena, Hefest, Posejdon, Apolon, Artemida, Afrodita. I dvije osobe koje stoje spadaju u tu skupinu bogova: leteća osoba uz Heru (Iris, Heba, Nika?) i mladi Eros koji se nježno naslanja na Afroditina koljena. Posve opravdano možemo misliti da ti bogovi predstavljaju za Periklovu Atenu Dvanaest bogova. No, ako to stoji, tada nisu u skladu s pretpostavljenim kanonom. Jer osim «službenog» para Zeus-Hera, način na koji su Dvanaest bogova međusobno povezani, ništa ne podsjeća na takozvane «kanonske» parove. Štoviše, atenski spisak svjedoči o značajnoj odsutnosti Hestije. Tu pak Dioniz zauzima središnji položaj, što unekoliko narušava pretpostavljenu jednakomjernu zastupanost spolova. Imamo sedam bogova i pet božica. Otuda, pa do tvrdnje da je Dioniz jednostavno zamijenio Hestiju, samo je korak kojega je Weinreich bez suzdržavanja napravio, a brojni ga helenisti slijedili. U biti Weinreich misli da su tu supstituciju obavili u 5. stoljeću stoga da bi počastili došljaka kojega bi trebao predstavljati Dioniz. Dakle, taj bog kojega Guthrie kadšto nazivlje «kasni uljez bez olimpijske figure», trebao bi izgurati Hestiju, božicu koja bi prema općem uvjerenju trebala spadati u arhajski spisak, dakle spisak oltara Pizistrata Mlađega.

Nedavno je Alan Shapiro preuzeo i razvio Weinreichovu tezu o Hestiji. Tvrdi da već sam koncept Dvanaest bogova uključuje načelo čija je nakana jačati obiteljske sveze između članova te grupe. To načelo može biti samo Hestija, domaće ognjište par excellence, oko kojega se sakuplja obitelj i utvrđuje međusobne odnose. Ali Shapiro priznaje da je Hestija rijetka figura u antičkoj umjetnosti, ja čak dodajem da je isto tako rijetka i u kultnom kontekstu. Drukčije je s Dionizom. On je često prisutan u Ateni u 6. stoljeću, kako na kultnom tako i na ikonografskom području, što dobro prikazuje sam Shapiro. Zanimanje Pizistratida za dionizijske kultove često je posve bjelodano. Jedno od najznačajnijih Dionizovih svetišta Lenaion vjerojatno se nalazilo na Agori. Upravo na sredini Agore, nedaleko od oltara Dvanaest bogova, američki arheolozi stavljaju orkestar gdje su se odvijale prve teatarske predstave u čast Dioniza Lenajskog, prije nego što su izgradili njegovo kazalište na jugoistočnom pobočju Akropole. No, povezivanje Dioniza s Dvanaest bogova ne zaustavlja se na tomu. Ksenofont izvješćuje da su u vrijeme praznika velikih dionizija uprizoravali plesove na Agori da bi počastili bogove uopće i posebice Dvanaest bogova. Stoga ne vidim nikakva razloga na podlozi kojega bismo mogli izlučiti Dioniza iz arhajskog spiska Dvanaest bogova, spisak koji na svaki način ostaje hipotetičan. Vjerojatno je da Partenonski friz u biti prikazuje bogove, na koje su Ateni već od arhajskog razdoblja nadalje gledali kao na bogove koji tvore skupinu Dvanaestorice.

Pogledajmo još zadnju napomenu koja se tiče te skupine. Tvrdili su da je bilo Dvanaest atičkih bogova prvotno samo skupina bogova ili anonimnih lokalnih junaka, kao da bismo imali posla s evolucijom koja bi trebala teći od prvotne anonimnosti prema Dvanaest «imenovanih» bogova u kasnijem razdoblju.
Najprije treba upozoriti da je bar od 6. stoljeća prije Krista ikonografija navikla ljudsko oko na prizore gdje su božanske figure (u većini slučajeva) različitih dimenzija i karaktera nastupale u skupini. Iako neke od tih figura ostaju za nas dvosmislene, čak neraspoznatljive, postoje i takve kojih je poradi njihovih atributa, hoda i načina djelovanja moguće spoznati. Lijep primjer takve mješavine nudi nam Lidosov crnofiguralni kiat. Uprizoreno je dvanaest osoba koje stoje i oblikuju svojevrsnu zajednicu od šest parova. Sve ih naravno nije moguće identificirati, ali možemo prepoznati bar Atenu sa šljemom i egidom, Herakla, odjevenoga u lavlju kožu, Dioniza, ovijenoga u bršljan, Posejdona s trozubcem, Hermesa s klobukom, krilatim cipelama i glasničkom palicom. Naravno, ne možemo govoriti o skupini Dvanaest bogova, jer ne znamo da li sve figure predstavljaju bogove. No, takve slike nedvojbeno dokazuju da takve «zajednice», barem u očima Grka, nisu sastavljale neodređene anonimne figure.
Bilo kako bilo, u 5. stoljeću Atenjani su mogli dobro identificirati svojih Dvanaest bogova na Partenonskom frizu. Stoa Zeusa Osloboditelja, krasna kolonada od mramora, na Agori, sasvim blizu njihova oltara, nudila je očima posjetitelja veliku fresku, djelo slikara Eufranora, koja je prikazivala one što ih nazivlju Dvanaest bogova. Kompozicija, koja je nedvojbeno nastala nakon bitke kod Mantineja, kod Starih je budila fascinaciju: prije svega su hvalili Zeusa, Posejdona i Heru, što dokazuje da je bilo Dvanaest bogova uprizorenih na niskom reljefu, na okruglom mramornom pod-stavu kojega datiraju u vrijeme helenizma. Arheolozi ga povezuju s tim spomenikom, budući da su ga našli na Agori, nedaleko od zidina Dvanaest bogova. Ali na pod-stavku možemo vidjeti samo osam figura, između kojih više ili manje prepoznajemo sjedećeg Posejdona koji po svoj vjerojatnosti drži trozub, sjedeću Demetru koja drži klasje, Atenu (egida), Zeusa na tronu koji drži dugo žezlo, Apolona s lirom. Čini se da atičkih Dvanaest bogova nije skupina dvanaest anonimnih figura. Bogovi s oltara na Agori nedvojbeno su nosili imena dvanaest bogova na koja se pozivao komediograf Amfid u 4. stoljeću prije Krista.

Pogledajmo sada dalje. Da bismo izračunali razdaljinu između Atene i Pize, staroga grada u Elidi, gdje se nalazi Olimpija, Herodot je uzeo za ishodišnu točku oltar Dvanaest bogova u Ateni i kao ciljnu točku hram Olimpijskog Zeusa u Pizi. Lijep put da stignemo do Olimpije, drugog značajnog središta kulta Dvanaest bogova. No, dvanaest božanstava što su ih slavili u tom znamenitom svetištu što ga imenuju Altis, «Sveti gaj», nudi drukčiji spisak od Partenonskog. Imena iz ostavštine logografa Herodora koji je pisao oko 400. godine prije Krista, iznenađuju u određenim aspektima. No, to još nije razlog na podlozi kojega bismo taj spisak držali kasnijim, što je nastojao Wilamowitz, prema kojemu bi ta skupina od dvanaest bogova naprosto nadomjestila prvi nužno «kanonski» spisak. Zapravo seže prema Pindaru ustanovljenje kulta Dvanaest bogova u Olimpiji u daleku prošlost, u vrijeme kad je Heraklo za Zeusa, svojega veličanstvenog oca, zasnovao božansko svetište i organizirao Olimpijske igre. Postavio je «šest oltara blizanaca» da bi iskazao čast Dvanaestorici bogova, «suverenima». Na taj način postaju Dvanaest bogova «suverenima», jer u parovima dijele isti oltar: Olimpijski Zeus-Posejdon, Hera-Atena, Hermes-Apolon, Harite-Dioniz, Artemida-Alfej, Kronos-Rea. Na tom spisku iznenađuje prije svega prisutnost takozvanih «malih» božanskih moći, kao što su božja rijeka Alfej, ili pak Harita, koje tvore prema svojoj brojnosti entitet, prilično vrijedan toga da ga slave uz Dioniza. Susrećemo i Kronosa i Reu, radi svoje starosti su časti vrijedne figure, kojima je Heraklo posvetio šesti oltar, kao da bi želio na taj način iskazati čast roditeljima Zeusa, vladara Olimpije.

Okrenemo li se sada drugome, isto kao i Olimpija značajnom sve-grčkom središtu Delosu, možemo konstatirati da i tamo nije moguće naći «kanonski» spisak. U tom značajnom središtu grčke religioznosti ispočetka su kult Dvanaest bogova povezivali s jednostavnim svetištem, sa svojevrsnim arhaičkim zidinama što su okruživale jedan ili više oltara te nedvojbeno i kipove Dvanaest bogova. Zbilja bi mogli fragmenti više božanskih figura, koje datiraju u vrijeme oko 500. godine prije Krista, i kojih su otkrili u blizini, predstavljali zadnje ostatke skupine Dvanaestorice. Neki delski inventari skupinu su kasnije označili kao «dvanaest kipova» ili jednostavno «dvanaestorica». U 4. je stoljeću u svetištu bilo već više oltara, na početku su 3. stoljeća izgradili helenistički hram s oltarom. Od godine 250. prije Krista svetište se redovito imenuje Dodekatheon. Posrijedi je izraz koji se pojavio tek u helenističkom razdoblju. Unatoč svemu je glede rezultata iskopavanja očito da su Dvanaest bogova na Delosu slavili u tirjadama na četiri oltara. Za jedan od njih nema dvojbe, jer nosi posvetu Ateni, Zeusu i Heri. Pretpostavljamo i da je na Apolonovom otoku spisak uključivao toga boga, njegovu sestru Artemidu i majku Letu, kojima su arheolozi pripisali drugi oltar. Za ostale nisu posve uvjereni: govore o Demetri, Kori, Zeusu Euboleusu; i o Posejdonu, Afroditi, Dionizu (ili Hermesu) ili o Posejdonu, Afroditi i Ejlejtiji.

Za neke su skupine Dvanaest bogova iz Delosa i Olimpije doista nešto posebno, budući da se u brojnim varijantama odvajaju od «kanonskog spiska». No, ako taj spisak nedostaje u tri glavna grčka središta, Ateni, Olimpiji i Delfima, tada ne znamo otkuda bi mogao crpiti svoj legitimitet. I ako dam još jedan primjer, koji ukazuje na višeslojnost toga problema, mogu spomenuti oltar Dvanaest bogova s azijske ili europske obale Bospora (prema različitim verzijama), čiju su konstrukciju pripisivali Friksu (junak kojega povezuju s mitom o zlatnom runu), njegovim sinovima ili Argonautima. Bosporski spisak te skupine uključuje Zeusa, Posejdona, Hada, Hermesa, Hefesta, Apolona, Demetru, Heru, Hestiju, Artemidu, Afroditu i Atenu. Na prvi je pogled Hadova prisutnost prilično neuobičajena, ali čini se manje iznenađujuća pomislimo li na grad kojega zauzima Pluton u panteonu Platonovih «Zakona». Platon je na posljetku htio dijeliti jedna mjesec u godini svakomu od Dvanaest bogova, ali nigdje ih ne navodi sve. Unatoč tomu precizira da je dvanaesti mjesec namijenio Plutonu, dakle držao ga je jednim od Dvanaest bogova gradske države u «Zakonima».
Razumljivo je da se kult Dvanaest bogova u grčkom svijetu ne ograđuje na upravo spomenute primjere, iako ti spadaju u najkarakterističnije. Postojanje je kulta dokazano u čitavom nizu gradova, kako u Grčkoj tako i u Maloj Aziji. U većini slučajeva posrijedi je pitanje o oltaru Dvanaest bogova, rijetko o svetištu ili o svećeniku, povezanom s njihovim kultom. Jedan natpis na Tasosu prvi put imenuje praznik Dvanaestorice: Dyodekiatheia. Pokadšto možemo zaključiti da je takva skupina postojala, ako se kalendarski mjeseci nekih gradskih država imenovali prema određenim bogovima. Taj postupak za neke svjedoči o Platonovom utjecaju. No, u toj svezi zamjećujemo da su mjeseci u gradskoj državi u Zakonima posvećeni Dvanaestorici bogova, ali ne imenuju se prema njima.

Gdje se rodio koncept Dvanaest bogova? To je pitanje neke istraživače bacilo u «neizbježno» traženje izvora, što je prilično suhoparno djelo koje često daje malo uvjerljivih rezultata, ali puno poopćujućih i ne previše uvjerljivih teorija. Neki su se spustili u traženje originalnog modela Dvanaest bogova tako da su išli po njihovim tragovima u Mezopotamiji ili kod Hetita, u Likiji ili u Egiptu. Nije li upravo Herodot onaj koji je tvrdio, oslanjajući se na učene svećenike iz Heliope, da imena grčkih Dvanaest bogova potječu iz Egipta.



No, činjenica da različna ljudstva rabe broj dvanaest ili pak časte skupinu dvanaest božanskih entiteta, nije dovoljno za određenje atavističkog profila Dvanaest grčkih bogova. Nakon jalovoga traženja jednog «arhetipa», kojega nije bilo moguće naći, neki su se znanstvenici po istom putu vratili natrag da bi u grčkoj zemlji otkrili prva znamenja te skupine. Jer ako je atenski kult jedini kojemu pouzdano možemo odrediti vrijeme nastanka, prema tome nije manje istina da u grčkom imaginariju Dvanestoricu povezuju s davnim vremenima, s prošlošću, koja instaurira i inaugurira. Kao «suvremenike» ustanovljenja Olimpijskih igara, kao što smo vidjeli; kao mudre oblikovatelje atenskog identiteta iz Kekropovog «primitivnog» vremena, kao što ćemo vidjeti. Prisutne na udaljenim putovima junačkih ekspedicija (Bosporski oltar), Dvanest bogova povezuju i s početkom na novo stvorenog čovječanstva. U biti je Deukalion, slavni Prometejev sin, ustanovio kult Dvanaest bogova, tako da im je posvetio oltar. Kažu da se eto dogodilo nakon kiše, koju je Zeus poslao da uništi zle i podivljale ljude brončanog doba, u vrijeme kad su Deukalion i njegova žena Pira po Zeusovoj narudžbi stvorili novi ljudski rod.

Ali Deukalion je ujedno veliki izumitelj: bio je prvi koji je osnovao gradove i izgradio hramove za Besmrtnike. Kult Dvanaest bogova dakle ukorjenjivao se u vrijeme početka, odnosno ponovnog početka, to je kult kojega je osnovao jedini čovjek kojega je Zeus poštedio upravo zbog njegove mudrosti i pobožnosti. Tako je novi ljudski rod, iz kojega su se rodila grčka ljudstva, napravio prve korake u znamenju tih dvanaest božanskih moći koje su djelovale solidarno i u savršenoj harmoniji. Možemo reći da su davale ljudima primjer kojega bi morali pratiti u svojim gradskim državama, da bi u budućnosti gradili odnose na prijateljstvu i sudjelovanju. S toga nas stajališta kopka da to povežemo s Mitilenskim dekretom o reintegraciji prognanih: za dobro razumijevanje i blagostanje građana savjet i ljudstvo oblikovali su zavjet tako da su po redu invocirali Dvanaest bogova, Zeusa, Slogu (HOMONOIA) i Pravdu (DIKE).
Može li taj protu-konfliktni, neantagonistički koncept, koji bi trebao određivati Dvanaest bogova, djelomice pojasniti njihovu odsutnost u homerskim spjevovima? Bi li se mogao u tom svijetu ratova i nasilja, gdje se čak bogovi sukobljavaju i međusobno natječu, naći još prostor za božansku skupinu koja stremi ponajprije prijateljskom udruživanju i sinergiji? To je teško pitanje koje ostaje bez odgovora. Osim ukoliko ga povučemo i pri tom se pozovemo na povijesnu evoluciju: Homer, Heziod, liričari jednostavno ne poznaju Dvanaest bogova, koji su samo kasni «produkt» grčke religioznosti.

No, unatoč tomu, čini se da broj dvanaest služi kao temelj znamenitog odlomka u Ilijadi gdje bogovi, nakon što im je Zeus dozvolio, odlaze u boj, pri čemu svaki bira svoj tabor. Hera, Atena, Posejdon, Hermes i Hefest pristupaju Ahajcima; Ares, Fojbos (Apolon), Artemida, Leto, božja rijeka Ksantos i Afrodita stupaju u pomoć Trojancima. Podijeljeni na dvije protivne strane bogovi «planu jedan na drugoga u silovitoj larmi». Bogovi koji odlaze u boj tvore zajedno sa Zeusom skupinu dvanaestorice; no, u tom slučaju riječ je o razbijenoj skupini. Te jako individualizirane božanske moći svojom pristranošću uništavaju jedinstvo i međusobnu povezanost koju bi inače skupina bogova morala pokazati.

Istina je da smo tu daleko od «koalicije» Dvanaest bogova kojih časte bilo sve skupa, bilo u dijadama odnosno trijadama na istim oltarima. No, ništa manje nije istina da autor Ilijade uprizorava prije svega – dodjeljujući im glavnu ulogu pri odlučivanju i tijeku bitke – dvanaest božanskih entiteta, kao da bi ih htio na neki način odvojiti od svih ostalih bogova kojih je Zeus pozvao na plenarnu skupštinu prije «zagrižene» borbe. To da otac bogova i zemljana doista ne stupa na stranu ni Ahajaca niti Trojanaca, čini mi se važnim razlogom na podlozi kojega bismo mogli negirati pozivanje – bez obzira na to kako može biti aluzivno – na zajednicu «dvanaestorice». Odveć sistematični duhovi su zapravo opazili da bogovi koji se međusobno sukobljavaju ne tvore dvije simetrične polovice od šest božanstava, kao što bi to zahtijevao «pravi kanonski» spisak. Doduše, upozoravaju da Ksantos, koliko god bila božja rijeka, nije Olimpijac, kao što bi morao biti, dakle da nema značajku koju zahtijevaju za svakog člana vrijednoga božanske Dodekade.

Pogledamo li sada te činjenice manje strogo, možemo reći da je Zeus – prije svega on! – dio te božanske konfiguracije koju pjesnik uspostavlja time što u danim okolnostima izbjegava spor i distancira se od ostalih bogova. «Na tronu sjedeći na Olimpu» na svoj način sudjeluje u «okrutnom sukobu» - kojega je sam prouzrokovao – tako da «baci s visina grom» ili pak smijući se opaža bogove u krvavoj bitki. Ksantos odnosno njegova pripadnost skupini dvanaest bogova ne iznenađuje, pomislimo li na časno mjesto kojega zauzima njegov namjesnik Alfej među Dvanaest bogova u Olimpiji. «Vrtložasta» rijeka trojanske ravnice doduše zaslužuje svoj položaj u više nego jednom pogledu. Zeusov sin, čak dječačić, kojega bogovi nazivlju Ksantos, a ljudi Skamander, jest besmrtni bog, opasan i buran, kojemu kolju bikove.

Ako zagovornici kanona Dvanaest «Olimpijaca», podijeljenih na točno šest bogova, ne poštuju taj odlomak iz Ilijade, svi su jedinstveni glede prepoznavanja spomena Dvanaest bogova u Homerskoj Himni Hermesu. Većina vidi u Hermesovom žrtvovanju pokret koji vodi od sakralnog prema profanom, prijelaz kojega je bila kadra izvesti samo osoba kao što je Hermes. Nema li kao posrednik par excellance, obdaren lukavim umijećem (TECHNE), dvosmislen status koji ga smješta na pola puta između zemljana i bogova? Hermes se s lakoćom kreće između svijeta bogova i sveta ljudi, a poradi svojega tankoćutnog vladanja uspjelo mu je preusmjeriti dvanaest dijelova koji su bili prvotno namijenjeni Dvanaestorici bogova na područje profanog, HOSIOS. Pri tome je posrijedi operacija koju bi trebao obilježiti HOSIE KREAON. No poradi takvog vladanja Hermes nije mogao više probati tu desakraliziranu hranu, namijenjenu ljudima, jer je već stupio na stranu božanske zajednice. Ili, prema nekima, Hermes kao bog zna da mu je zabranjeno probati desakralizirano meso, meso pečeno s utrobom, punom crne krvi. Upravo poradi žrtvene podjele, koju je prepredeni Prometej ponudio Zeusu – prema znamenitom mitu Heziodove Teogonije – Grci su darovali svojim bogovima samo bijele kosti žrtava, ispečenih na oltaru s komadićem masti.

No, sva ta interpretativna opažanja više ili manje prikrivaju pitanje Dvanaest bogova koje se postavlja u Hermesovu činu. Postavimo li to pitanje, Hermes se odmah u početku i posve normalno pojavljuje kao član Dvanaestorice bogova kojima namjenjuje dvanaest dijelova. Da bi imao svoje mjesto u toj skupini, Hermesu nije potrebno najprije postati stanovnikom Olimpa, ili počekati na slavu, KLEOS, koju mu je Apolon pokroviteljski obećao. Bog neće dosegnuti svoj položaj među Dvanaestoricom na kraju pripovijesti, na kraju svojih podviga, jer već od rođenja posjeduje iznimne sposobnosti koje pobuđuju kod Apolona zavist i fasciniranost, jer podrobno poznaje svu «povijest» besmrtnih bogova od trenutka kad ugledaju dan na mračnoj Zemlji. Hermesa u Himni od samoga početka označuju ne samo kao besmrtnoga, nego prije svega kao boga. Kao bog prijelaza i međuprostora mogao bi biti kako u skupini Dvanaestorice božanstvo koje prihvaća, tako i izvan te skupine božanstvo koje daruje.
Iz te perspektive bolje razumijemo i vezu između Hermesa i Apolona glede prisutnosti Alfeja, rijeke koja nudi prostorni okvir činu žrtvovanja mladog boga. Svi oni, sjetimo se, pripadaju Dvanaestorici što ih slave u Olimpiji, u tome ne tako dalekom gradu, kojega oblijevaju obilne i prijatne vode Alfeja. Na bregovima te rijeke bog darovatelj ne obavlja obred desakralizacije u korist ljudi. Na velikom kamenu masno kravlje meso razrezuje na dvanaest dijelova. Skrb dodjele dvanaest dijelova dvanaestorici prijemnika prepušta usudu, ždrijebu, ne pokazujući bilo kakvu naklonost jednom ili drugom članu skupine bogova. No postupa ujedno tako da je podjela što pravičnija: svaki je dio sastavljen iz iste vrste mesa, svi skupa su nabodeni i pečeni na ražnju.
To su dakle iste časti kojih Hermes iskazuje kako svojemu namjesniku tako i samomu sebi, pri čemu je pozoran na pravednu raspodjelu mesa. I upravo pojam pravednosti, pojam kojega često povezujemo s riječi profano – HOSIOS, može objasniti izričaj HOSIE KREAON. Hermes prema tome činu i kao dobar organizator žrtvovanja polaže dvanaest porcija u veliku pojatu. Čini se da to podsjeća na TRAPEZOMATA pri obredu žrtvovanja, na značajne žrtvine tjelesne dijelove kojih ne spaljuju na oltaru, nego ih čuvaju za bogove, tako da ih polažu na sveti stol u svetištima.

No, Hermes nije dotakao meso unatoč primamljivom vonju. Ali ne stoga jer bi morale porcije preko desakralizacije pripadati ljudima, niti stoga jer se bogovi obično zadovoljavaju mirisom mesa koje se diže nad oltarom. Hermes upravo poradi svoje pripadnosti Dvanaestorici, koji djeluju kao skupina na jedinstven i usklađen način, ne čini ništa na svoju ruku i ne sjeda sam za stol. Jer nema zajedničke gozbe, u određenim aspektima usporedive s gozbom jednakih kojoj prisustvuju homerski bogovi, Hermes se radije suzdržava od ukusnog mesa i tako ostaje solidaran sa svojim jedanaest božanskih pratitelja.
Ovo kratko putovanje po tragovima Dvanaest bogova nedvojbeno daje samo djelomičnu sliku o njihovoj prisutnosti i djelovanju u grčkoj zemlji. Unatoč svemu, bit će dostatno pitati se o značenju što ga valja pripisati kultu te skupine. Čini se da su razmišljanje o tomu kočile dvije tvrdnje: 1. Dvanaestorica su zacijelo Dvanaest Olimpijskih bogova; 2. njihov kult mora imati svegrčko značenje.

Pogledamo li pobliže literarne i epigrafske izvore, možemo utvrditi da Dvanaest bogova nigdje ne označavaju kao Olimpijce, osim u Ajlijanovom odlomku. Platon ih primjerice nikada ne imenuje OLYMPIOI; naprotiv, čini se da su u Zakonima Olimpijci, odnosno oni koji su na Olimpu, postavljeni na istu razinu kao nebeski bogovi (OURANIOI), ne bivajući pri tom njima identični. Platon doista luči Olimpijce i «nebeske» odnosno ktonske bogove. Ako je tomu tako, tada ne možemo svih Dvanaest bogova u Zakonima, koji zacijelo pripadaju bogovima koji vode gradsku državu, poistovjetiti s Olimpijcima, kako su to neki tvrdili. Vidjeli smo da je jedan od njihovih članova, Pluton, očito podzemni bog, koji prema Platonu predstavlja «velikog dobrotvora» ljudske vrste. Pluton doista vodi samo ljude čija je duša zahvaljujući smrti oslobođena svakoga zla i s tijelom povezanih želja.

Što se tiče svegrčkoga karaktera kojega rado pripisuju skupini Dvanaestorice, primjer Atene dokazuje da taj karakter nije sam po sebi razumljiv. Zapravo su jasno izložili suprotstavljenost između Pejzistratida i Klejstena upravo poradi oltara Dvanaest bogova na Agori. Utvrdili su da je Klejsten stvorio «veoma izrazito razlikovanje» između Dvanaest Junaka eponima gradske države i dvanaest omiljenih bogova Pizistratida. Kult Dvanaest junaka, kojega je ustanovio i gajio Klisten, stoga bi trebao biti izrazito atenski kult. Kao takav bi mogao nastupiti kao «nacionalni» odgovor na «svegrčki» kult kojega su osnovali tirani. Na jednak način kao što je podijelio Atenjane na dva plemena, Klisten bi trebao dati prednost decimalnom sistemu pred dvodecimalnom sistemu «jonskoga podrijetla». Drugim riječima, Deset Junaka trebalo bi kao čisti proizvod demokratske Atene predstavljati opoziciju zboru svegrčkih Dvanaest bogova, zboru koji bi imao svoje podrijetlo iz Jonije i koji bi trebao pridonijeti naklonosti Pizistratida.

No, precizniji nas pristup kultu atenskih Dvanaest bogova uvjerava da treba ponovno promisliti o tom sudu. Prvo, kao što smo već rekli, navodno se «seljenje» kulta Dvanaest bogova iz Jonije u samu Grčku pokazalo neutemeljenim. Doduše, broj 12 i njegov faktor 3 i 4 česti su u pred-pizistratskoj Ateni. Glede toga, možemo spomenuti 4 plemena, 12 tritija (1 tritija jest trećina plemena) ili 48 (12x4) naukrarija (teritorijalna i administrativna podjela) odnosno različite sustave podjele Atenjana što ih Aristotel postavlja čak u period prije Solona. Možemo pomisliti i na Kekropovu Dodekapolu: prema Filohoru, atenskom povjesničaru iz 4. stoljeća prije Krista, taj je legendarni kralj prvi sjedinio PLETHOS u dvanaest gradova. Dotada je ta masa živjela raspršeno po Atici. Dodekapola kralja civilizatora dakle predstavlja prvi sinekizam kojega prati Tezejev sinekizam. Naravno, neki su nastojali vidjeti u toj tradiciji posve umjetan proces u 4. stoljeću prije Krista, ali smo sve više skloni mišljenju da Filohorov spisak svjedoči o određenoj realnosti arhajske Atene.

Drugo – tu se dotičemo glavne točke – Pizistratidi nisu razvili svegrčke, nego panatenajske kultove. U biti, osim razlika u mnijenju o određenim aspektima religiozne djelatnosti Pizistratida, većina stručnjaka danas upozorava na fascinantan polet što su ga tirani dali državnom kultu. Prije svega su davali prednost Ateni, božanskoj čuvarici države, isto tako njezinom prazniku velikih penateja, koje je bilo i narodno praznovanje. Dioniza su uzdigli u glavno božanstvo Atene, tako da su njegovom kultu dodijelili iznimnu javnu dimenziju. Veliku pozornost su posvetili kultu eleuzinskih božanstava Demetre i Kore, kako u Eleuzini tako i u Ateni. Naklonjeni su bili Apolonu PATROOS, božanskom pretku atenskog ljudstva, kao i Apolonu PYTHIOS, delfskom bogu, dvojici tijesno povezanih, čak identičnih Apolonovih figura u gradskoj državi Ateni. Prihvatili su se gradnje Olimpeiona, toga veličanstvenog Zeusovog hrama, kojega je tek u 2. stoljeću dovršio rimski car Hadrijan. Ti značajni atenski kultovi – spomenem li samo te primjere – koncentrirani su kako na Agori, na Akropoli i na njenim pobočnim stranama, tako i na jugoistočnom dijelu grada uz brijeg rijeke Ilis, kamo i Tukidid postavlja stara, znamenita svetišta. To su tri javna prostora, odakle je potjecala jaka religiozna djelatnost što su je pobuđivali i širili Pizistratidi. Tirani su puno pripomogli sjedinjenju Atike oko gradske države Atene, time što su u središte grada uveli neke lokalne kultove koji su dotada bili raspršeni po atičkoj zemlji, dajući tako nov polet drugim kultovima, koji su bili ukorijenjeni u atensko tlo te na taj način organizirajući i obnavljajući javna praznovanja. Rekla bih da su prakticirali svojevrsnu kultnu urbanizaciju s namjenom da bi različiti dijelovi državnog tijela više sudjelovali u zajedničkom religioznom životu, budući da bi na taj način pospješili njihovu integraciju u Atensku gradsku državu.

Čini mi se da treba uvrstiti ustanovljenje kulta Dvanaest bogova upravo u politički kontekst Pizistratida da bismo bolje razumjeli promociju državnih bogova kojoj su stremili. Time što su bili ustoličeni na mjestu fuzije i unije što ga je predstavljala Agora, Dvanaest bogova bi trebalo nuditi pomoć i zaštitu svakom građaninu, neovisno o pojedinačnih odnosa što ih je imao – kao član neke obitelji, nekoga roda, neke fratrije, nekog kultnog udruženja – s ovim ili onim božanstvom. Time što su Dvanaestorica djelovali, možemo reći na neutralnijem i homogenijem području, sastavljali su skupinu bogova u kojima su se mogli prepoznati kako gradska država, tako i njezini različiti sastavni dijelovi. Doduše, taj bi božanski zbor koji je dominirao na Agori od 6. stoljeća prije Krista, tijesno u svezi kako s podrijetlom Atenske gradske države, tako i s njezinim porotnim sudovima. Prema nekim pričama, zapravo su Dvanaest bogova ti koji su sudili u sporu između Atene i Posejdona, kad su ta dva protivnika bila u borbi za atičko tlo. Demosten je Atenjane opomenuo da je prema tradiciji starih vremena Dvanaest bogova zasjedalo na časnom sudu Aeropagu u rješavanju spora između Oresta i Erinija. Dvanaest bogova je doduše moć odlučivanja rabilo i u ne tako ozbiljnom, da ne kažemo smiješnom kontekstu: s jednim glasom većine isključili su Erosa, koji ih je u vrijeme svojega boravka među njima smetao, uzrokujući razdore. Društvo Dvanestorice rascvjetalo se samo u harmoniji i koheziji.



Stella Georgoudi: «Les Douze dieux des Grecs», u: S. Georgoudi, J-P. Vernant (ed.), Mythes grecs au figuré: De l'antiquité au baroque, Paris 1996, 43-80.

Preveo Mario Kopić