NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Alain Badiou

U svom predavanju na nedavnoj konferenciji o ideji komunizma na Birckbeck Institutu govorili ste o ideji komunizma kao o ideji koja stvara prostor za mogućnost mogućnosti. Ideja komunizma tako trasira put za događaj kojeg shvaćate kao radikalan prijelom s postojećim. Možete li u današnjoj društveno-političkoj konstelaciji prepoznati kakav politički pokret ili akciju koja bi nagovještavala događaj?

Točnije rečeno, posrijedi je to da događaj kao takav stvori mogućnost mogućnosti i da je ideja komunizma danas ideja mogućnosti događaja. Komunistička ideja je tako mogućnost mogućnosti mogućnosti, što zvuči veoma apstraktno. Pokušam li precizirati, komunistička ideja je prezentacija mogućnosti događaja u formi činjenice, u formi nečega vidljivog. Na konferenciji je netko kao primjer komunističke ideje ispostavio Eva Moralesa u Boliviji. Kako možemo to razumjeti? Provodi li doista Morales u Boliviji komunističku politiku? To ne znam, a slažem se da je potrebno ideju komunizma prezentirati ili ispostaviti. Vlada Moralesa u Boliviji je povijesna činjenica. Je li kod nje posrijedi događaj ne znamo, budući da ga svagda možemo prepoznati tek u retrospektivi, unatrag. U njegovim posljedicama. Možda u tom konkretnom slučaju nije posrijedi događaj, možda je posrijedi prezentacija mogućeg događaja u formi činjenice. Drugim riječima, u okviru komunističke ideje je jasno da tek događaj odlučuje o novoj mogućnosti. Događaj možemo anticipirati i na njega smo spremni tako da u konkretnoj situaciji za određen dio ili dijelove kažemo da za nas predstavljaju mogućnost komunističkog događaja u punom značenju riječi i dakle u određenom smo trenutku spremni na prispijeće nove političke istine.

Čini se da je puno ljudi na nedavnoj konferenciji očekivalo da će od vas filozofa dobiti recept ili formulu za revoluciju ili konkretnu političku akciju. No Vaše predavanje i neka druga predavanja bila su namijenjena afirmaciji same filozofske misli. Je li, kako je rekao Marx, zadaća filozofa mijenjati svijet ili je jednako značajno promjenu i misliti?

Danas je zbog niza uzroka što smo ih izložili tijekom konferencije veoma teško formulirati komunističku hipotezu unutar konkretnoga političkog iskustva. Unutar konkretnoga političkog iskustva krećemo se u okviru ideje emancipacije, nove slobode, distance spram države i tomu slično. To doduše posve razumijem, jer je komunizam u prošlosti bio ime za politike koje nisu baš bile uspješne. Danas je partikularna zadaća nekih filozofa predstaviti mogućnost debate o komunističkoj hipotezi. Nije neuobičajeno da filozofija, kada je politička situacija tako zamagljena, predlaže nešto novo, povezano s komunističkom hipotezo. A to ne proistječe iz političkog eksperimentiranja, nego iz same filozofije. Filozofija danas nudi tu mogućnost. Na konferenciji nisam bio iznenađen brojem filozofa koji su sudjelovali, nego brojem slušatelja. To je doista bilo zanimljivo.

Govorimo li o filozofiji i njezinim zadaćama, iznenađuje da je Vaša knjiga Ime čega je Sarkozy?, u kojoj iznosite kritiku politike koju zastupa francuski predsjednik, postala velikim bestselerom u Francuskoj pa i drugdje. To je vjerojatno jedan od načina kako filozofija intervenira u dnevnu politiku. Vidite li na svjetskom političkom zemljovidu još kakav događaj koji bi zahtijevao takvu filozofsku intervenciju? Je li to, prema Vama, izbor Baracka Obame za predsjednika SAD?

Mislim da postoji novi interes za radikalnu filozofiju, u koju smještaju i mene, premda tu oznaku, pravo rečeno, ne razumijem najbolje. Držim da danas za nju postoji interes zato jer konkretna situacija izaziva veliku konfuziju, jer među ljudima vlada velika dezorijentacija; ne samo u području politike, nego i u općenitijem polju egzistencije. U vrijeme hladnoga rata, kad smo imali dvije strane, kapitalističku i socijalističku, struktura je svijeta bila jasna. Danas više nije. Ako je filozofija nešto, tad je zacijelo prijedlog nove orijentacije egzistencije. Radikalni filozofi zastupaju tezu da novu orijentaciju ne možemo naći u svetu takav kakav jest, unutar dominantne ideologije. Trenutna je ideologija naime upravo sama dezorijentacija. To možemo vidjeti posvuda; i masovni mediji pridonose toj dezorijentaciji. Moramo predlagati novi koncept, nove reference. Knjiga o Sarkozyju je veoma konkretna, Sarkozy se naime ne tiče vječnih pitanja (smijeh). Uspješna je pak bila jer su je ljudi razumjeli kao odgovor na tu dezorijentaciju. A Sarkozy uistinu nije tema knjige; za mene je bio zapravo izgovorom za tematizaciju trenutne situacije. Mislim da je analiza, koju predlažem sa Žižekom i još nekim drugim filozofima, analiza političke situacije, a iz aspekta pitanja orijentacije egzistencije politike.

Vaša knjiga o Sarkozyju se na trenutke čita kao manifest. Manifest je i inače česta tema v Vašim djelima, pa i sami ste prije dosta godina napisali manifest za filozofiju i nedavno još jedan. Što je, prema Vama, u manifestima tako privlačno da pišete o njima i da ih sami pišete?

Forma manifesta je suvremena forma, i to zbog situacije u kojoj se nalazimo. U uobičajenoj situaciji razmišljamo o tome da nešto nastavimo. Kad sam bio mlad, recimo, htio sam nastaviti Sartreovo djelo. Tu se radilo o ideji nastavljanja, o nastavljanju djela jedne ključne reference. Danas imamo ideju da treba početi nešto iznovice. Ta nam je zadaća zadana. Ljudima moramo reći da se ne dâ nastavljati sa svijetom takvim kakav jest, da ne mogu nastavljati s egzistencijom takvom kakva jest. Ne dâ se predlagati samo nova forma orijentacije onoga što već postoji. Suočeni smo s globalnom dezorijentacijom, zato moramo početi iznovice – i za taj je početak manifest primjerena forma. I kod Marxa je bilo tako. Zašto manifest za komunističku partiju? Jer je bio komunizam tada na apsolutnom početku i komunistička je partija, da bi se uopće uspostavila, potrebovala manifest. Nakana je manifesta stvoriti ne posvema novu situaciju, nego točku novoga početka.

Vratimo se konferenciji. Očekivali smo više konfrontacije, recimo između Vas i Tonija Negrija. U svojim djelima polemizirate s njim, ne slažete se s njegovim konceptima i u antiglobalizacijskim pokretima, kojima Negri pridaje veliku težinu, ne vidite neku obećavajuću političku snagu.

S Negrijem se apsolutno ne slažem, i to glede niza stvari. No konferenciju nisam zamislio kao polemiku. Moja je ideja bila da treba s predavačima koji se ne slažu sa mnom, i s kojima smo inače u polemici, naglasiti jedinstvo, a ne razdor i razdvajanje. U debatama znam biti veoma oštar, no ovaj mi se put činilo veoma značajnim da nekoliko filozofa, za koje svi znaju da se međusobno ne slažu, ne samo na političkoj, nego i na filozofskoj razini, da tih nekoliko filozofa bude zajedno i nešto kažu o komunizmu, ne želeći pritom nadmašiti jedan drugoga. To je naša pobjeda.

Kant je rekao da je filozofija bojište. Filozofija je doista veoma zanimljivo bojište, a predstava o filozofima koji se neprestance suprotstavljaju ujedno veoma stereotipna. Hoću naglasiti novu ideju glede odnosa filozofije i politike, želim artikulirati što je precizno ideja komunizma, kako je možemo razumjeti danas. Jedinstvo na konferenciji ne bismo mogli dosegnuti suprotstavljanjima između Negrija i mene, između Žižeka i Negrija ili između Žižeka i mene itd. Čitamo naime knjige i upoznati smo sa svim tim polemikama. I to je doista velika promjena. Prije toga komunizam je bio kriminalizirana riječ, danas pak najznačajniji filozofi na svijetu zajedno izjavljuju da je komunizam za njih značajan. To je dostignuće. Za suprotstavljanja bit će vremena kasnije.

Različiti filozofi na konferenciji različito shvaćaju komunizam, drukčije razumiju i državu i njezin status. Negri u državi vidi protivnika, Žižek zagovara demontažu države iz nje same, Vi pak zagovarate distanco spram države. Vjerojatno se slažete da je danas za obična čovjeka nezamislivo živjeti u svijetu bez države?

U 19. stoljeću je bila ideja društva bez države nešto uobičajeno. Mnogo je ljudi prepoznalo patološku prirodu države. Zašto je dva stoljeća kasnije tako nemoguće zamisliti društvo bez države? To je pravo pitanje. Država je bila apsolutno prisutna u cjelokupnom 19. stoljeću, a najlošije pak mjesto u povijesti, prema meni, pripada socijalističkim državama u prijašnjem stoljeću. Sve klasične revolucije u posljednjem stoljeću stvorile su nove države, a ne njezinu demontažu. Riječ je o golemim državama, veoma autokratskim, čak terorističkim, a ne o procesu povlačenja države. Imamo čak stoljeće političkog iskustva opozicije državi, bilo socijalističkoj, kapitalističkoj ili neokolonijalističkoj. Iznova treba uspostaviti ideju – ne apsolutno iščeznuće države, budući da ne znamo što je to, nego ideju da možemo započeti politički proces, a da pritom ne budemo odmah suočeni s pitanjem moći. Pitanje države je značajno, jer pri njoj nije riječ o različitim oblicima moći, nego i o kapitalističkoj ekonomiji, medijima itd. A ponavljam: poanta nije u tomu da želimo živjeti izvan države, nego da možemo započeti politički proces koji ne bih odmah bio zatočenikom pitanja moći. Odatle možemo nastaviti.

Događaj, veoma značajan koncept u vašem djelu, povezan je i s procesima istine. Navodite četiri procesa istine: znanost, politiku, umjetnost i ljubav. Događaj u svakom od navedenih polja stvara istinu koja pripada tom određenom polju. No, zar ne možemo određene umjetničke akcije, recimo umjetničke avangardne pokrete, vidjeti i kao politički događaj? Zar ne može umjetnički događaj obilježiti i druga polja? Kako razlučujete različite procese istine?

To je značajno i teško pitanje. Posrijedi je naime pitanje odnosa različitih tipova istine, procesa istine. Nekoliko sam puta sam predavao o tomu da danas postoje političke konsekvence umjetničkih kreacija. U umjetničkom polju možemo artikulirati i pitanje države, dakako alegorijski. Državu možemo u polju umjetnosti vidjeti kao reprezentativnu funkciju umjetnosti. Tu nije riječ o mimezisu, o nasljedovanju, nego o reprezentativnoj funkciji. Kreativni momenti suvremene umjetnosti, što ih možemo prepoznati u performansu, instalaciji, body artu i mnogim drugim oblicima, sežu s onu stranu reprezentativne funkcije i možemo reći da idu i u smjeru nove političke vizije. Ta je dakako nejasna, no to mi se ne čini problematičnim. Postoji dakle ozbiljna mogućnost da umjetnički događaj ima konsekvence pri konstruiranju nove političke svijesti.

U svezi sa četiri procesa često se pojavljuje i pitanje zašto ste se odlučili upravo za spomenuta četiri. Zar ne bismo mogli njima pridružiti i još kakav proces istine?

Glede tih procedura nisam dogmatičar. Opstoje dva razloga za četiri procedure: prvi je posvema povijesni i dogmatski; kod Platona, koji je utemeljitelj filozofije, imamo ta četiri procesa. Drugi je razlog da me preostali prijedlozi nisu uvjerili. Višeput su mi predlagali da tim procedurama pribrojim još sport, religiju i mnoge druge stvari. Predugo bi trajalo da idemo kroza sve te inačice, zato ću samo reći da me ti prijedlozi nisu uvjerili, jer ne odgovaraju tehničkoj analizi procesa istina. Ti se pak tiču događaja, organizacije konsekvenca, konstrukcije generičkog niza, pojava novog subjekta. Sve nabrojeno za mene je veoma značajno, i to u drugim slučajevima ne nalazim. No, kao što je rečeno, ostajem otvorena duha.

Razgovarala Jela Krečič, London

Preveo Mario Kopić



Najvažniji filozofi i kritičari današnjice sučelili kapitalizam i komunizam

Srećko Horvat

Koristeći se pogodnim trenutkom, u Londonu je prošlog vikenda – u pravo vrijeme, na pravom mjestu – održana velika konferencija pod nazivom “O ideji komunizma”, koja je okupila najvažnije filozofe i društvene kritičare današnjice. Samo dan prije početka konferencije u Guardianu je izašao članak sa senzacionalističkim naslovom “Zaboravite Michaela Jacksona, ideja komunizma je najvruća karta u gradu ovog vikenda!”

Naime, kad je objavljena lista sudionika konferencije, među kojima su bili Jacksoni filozofije 21. stoljeća – najznačajniji živući francuski filozofi Alain Badiou, Jacques Rancičre i Jean Luc-Nancy, talijanski filozofi Gianni Vattimo i Antonio Negri, najpoznatiji engleski teoretičar književnosti Terry Eagleton, mlađa generacija filozofa (Peter Hallward, Bruno Bosteels, Alberto Toscano) i last but not least Slavoj Žižek, kao inicijator skupa – dvorana za 150 ljudi rasprodana je u samo 24 sata. Potom su organizatori iznajmili još veću dvoranu, a kako su ulaznice ponovno bile rasprodane, na kraju je za mjesto konferencije odabrana dvorana koja može primiti oko 900 ljudi. A konferencija se, zanimljivo je, počela organizirati u ljeto prošle godine, dakle prije financijske krize.

Isprika liberala

Naravno, prvi prigovor svakog razumnog čovjeka bili bi zločini komunističkih režima u 20. stoljeću. Međutim, Slavoj Žižek je konferenciju otvorio riječima: “Pitanje krivnje je gotovo, u 21. stoljeću ime komunizma treba osloboditi od njegove negativne reputacije.” Slovenski je filozof u svom karakterističnom tonu istaknuo da je petak trinaesti – kao prvi dan konferencije – idealan dan za raspravu o toj opasnoj temi: “Stigma je gotova! To treba biti naš novi slogan. S isprikama je gotovo. Liberali se trebaju ispričati.”

I premda to na prvi pogled može zvučati kao još jedna od niza provokativnih teza, Žižek je zapravo ustvrdio da mi – misleći pod time na mislioce lijeve provenijencije – možemo ponuditi bolju kritiku katastrofe 20. stoljeća od liberala. Na kraju svog kratkog uvoda, Žižek je dao sljedeći savjet: “Budite poput Lenjina 1915. godine kada je, dvije godine prije Oktobarske revolucije, otišao u Švicarsku kako bi čitao Hegela!” Organizatori konferencije “O ideji komunizma” od samog su početka naglašavali da to nije politički skup, nego teorijsko-znanstveni simpozij. A oni koji su očekivali analizu današnje političko-ekonomske situacije s konkretnim primjerima sigurno su na početku ostali razočarani kada im je Žižek uzvratio kao Winston Churchill: “Sve što vam možemo ponuditi su krv, znoj i suze teške teorije!”

Novo ime komunizmu

No, ipak nije bilo baš posve tako. Premda je konferencija većinom doista bila posvećena uglavnom filozofskim pitanjima, tijekom tri burna dana “teške teorije” iskristaliziralo se nekoliko tematskih cjelina koje će, prema svemu sudeći, predodrediti i daljnje bavljenje idejom komunizma u 21. stoljeću. To je prije svega slučaj Latinske Amerike, zatim pitanje Kine i kulturne revolucije, kao i kritika političke ekonomije i države. Na samom početku francuski filozof Alain Badiou, čija je polemički intonirana knjiga “Značenje Sarkozyja” i u Velikoj Britaniji bestseler, odmah je na početku primijetio da je riječ “komunizam” kriminalizirana te da je zajednički projekt svih izlagača ponuditi pozitivno značenje te riječi – u filozofskom smislu.

I Michael Hardt, koautor “Imperija” i “Mnoštva”, istaknuo je da je ili potrebno izmisliti novi termin za komunizam ili rasteretiti stari. Za razliku od Žižeka, on ne smatra da se valja vratiti Lenjinu, nego Marxu, odnosno da je glavno pitanje kritika političke ekonomije kao kritika privatnog vlasništva. Glavni je problem današnjeg kapitalizma, po njemu, privatizacija tzv. nematerijalnog rada (ideja, slika, društvenih odnosa itd.), odnosno sukob između privatnog i zajedničkog. S jedne strane, svjedočimo radikalnoj privatizaciji Zemljinih resursa (voda, nafta...), a s druge, privatizaciji ljudske kreativnosti. Današnja je eksploatacija, po Hardtu – eksproprijacija zajedničkog.

Antonio Negri, poznati talijanski filozof burne političke prošlosti (bio je uhićen zbog povezanosti s Crvenim brigadama, potom je emigrirao u Francusku), koji je zajedno s Hardtom napisao ono što neki nazivaju “komunističkim manifestom za 21. stoljeće” (knjigu “Imperij”), također je istaknuo taj problem.

On smatra da je komunizam danas blizu, što ne znači da je iza ugla. Komunizam valja suprotstaviti socijalizmu, to su dva različita termina: komunizam prije svega označava sistem zajedničkog vlasništva, dok socijalizam označava sistem javnog vlasništva države. I većina drugih sudionika konferencije stalno je naglašavala razliku između komunizma (ili, bolje rečeno, “ideje komunizma”) od socijalizma (tzv. “realni socijalizam”). Jacques Rancičre ustvrdio je da je komunizam praksa emancipacije, dok se Badiou usmjerio na konstrukciju koncepta komunizma.

Upravo potonjem i valja zahvaliti sam naslov konferencije budući da je njegov citat iz knjige o Sarkozyju i poslužio kao moto: “Komunistička hipoteza ostaje ispravna hipoteza i ne vidim nijednu drugu. Bez perspektive komunizma, bez te ideje, ništa u povijesnoj i političkoj budućnosti nije od tolike važnosti za interes filozofa”.

Četiri prijetnje svijetu

Među najzanimljivija predavanja konferencije svakako valja ubrojiti ono Slavoja Žižeka. On je istaknuo četiri glavne prijetnje pred kojima se nalazimo u današnjem svijetu: 1) prijetnja ekološke katastrofe, 2) pitanje tzv. “intelektualnog vlasništva”, 3) pitanje bioinženjeringa i genetike, 4) pitanje inkluzije i ekskluzije. Upravo je zadnja prijetnja po njemu najopasnija, a tiče se kontrole granica, nacionalizma i pitanja imigracije.

Žižek je ustvrdio da živimo u “izvanrednom stanju” pozivajući se na primjer Italije, koja je na ljeto prošle godine na ulice pozvala vojsku kako bi se borila protiv imigranata. I talijanski filozof Gianni Vattimo, koji je bio i član Europskog parlamenta, složio se s tim. Kao i drugi, on velike nade polaže u Latinsku Ameriku. Žižek je u tom pitanju bio pomalo rezerviran, naglasivši da “komunizam nije svjetlo na kraju tunela. Svjetlo na kraju tunela je prije drugi vlak koji nam ide ususret”. Drugim riječima, koliko su god primjeri Bolivije ili Venezuele pozitivni, to ni u kojem slučaju ne valja shvatiti kao ostvarenje “ideje komunizma”. Još ima puno posla.

Bolje da je crnkinja

Za razliku od drugih izlagača, Terry Eagleton je u svom ironijski intoniranom izlaganju pokazao popriličnu dozu samokritike navodeći primjer Oscara Wildea koji je, kako kaže, “vjerovao u komunizam u pauzi između otmjenih večera”, čime je naglasio da velik dio publike ne bi niti bio na ovoj konferenciji da nema dovoljno novca (kojim se “kupuje” slobodno vrijeme, ali i ulaznica). To je stav koji se mogao čuti i prije početka konferencije – “radikalniji” ljevičari kritizirali su organizatore zbog tobože skupih ulaznica (od 400 do 800 kuna za tri dana) tvrdeći da je to suprotno ideji komunizma.

No kako bi se taj događaj organizirao da nije bilo tih sredstava (navodno je samo najam dvorane stajao oko 100.000 kuna, čemu treba pribrojiti avionske karte za sudionike iz različitih dijelova Europe i SAD-a) Organizatori su ionako otvorili još jednu dvoranu s direktnim videoprijenosom i slobodnim ulazom za sve.

Kritika je bilo i zbog profila izlagača s obzirom na to da je među njima bila samo jedna žena (Judith Balso). No i taj je argument ubrzo pobijen kada je Jacques Rancičre svojim pitanjem bi li kritičari bili zadovoljni da se među izlagačima našlo još žena, koje bi po mogućnosti bile još i crnkinje, pokazao svu apsurdnost političke korektnosti.

Ipak, ako bi se organizatorima trebala uputiti kritika, onda bi to trebalo zbog mlađe generacije teoretičara koji su svi – da tako kažemo – pripadali “taboru” Alaina Badioua. Bruno Bosteels, Alberto Toscano, Peter Hallward – svi su oni prevoditelji opusa Badioua i mogli bismo reći da su vlastite teorijske pozicije na međunarodnoj filozofskoj sceni učvrstili upravo zahvaljujući prevođenju i tumačenju tog francuskog filozofa.

Ponekad je doista izgledalo da je riječ o nekom internom skupu posvećenom Badiouu. Sam je Žižek na kraju konferencije izrazio svoj dug Badiouu, ali je, unatoč tome, u polušali rekao da je ponekad potrebno “ubiti oca”, što je u svojoj direktnoj kritici u djelo proveo Bosteels pokazujući da bi uskoro moglo doći, ako već ne do unutrašnjeg raskola među dosad usuglašenim teorijskim stavovima, onda barem do zanimljivih pomaka u suvremenoj filozofiji.

Bilo je i drugih neslaganja među sudionicima konferencije, koja su pokazala da nije riječ o nekakvom sastanku članova Partije – kao što bi mnogi kritičari voljeli vjerovati – nego o ozbiljnom filozofskom skupu na kojem su sudionici, unatoč zajedničkoj vjernosti “ideji komunizma”, pokazali suprotstavljene pozicije koje će u bližoj budućnosti sigurno dovesti do razvoja, možda ne oprečnih, no različitih stavova o budućnosti kapitalizma, financijskoj krizi, mogućoj alternativi... Žižek je na kraju, pokazavši još jednom da je veliki meštar nemogućeg, pozvao publiku – u dvorani je sjedilo 900 ljudi – da zapjeva “određenu pjesmu”.

U iščekivanju događaja

Premda se u jednom trenutku činilo da će se usred Londona, na prestižnom sveučilištu, nemoguće doista dogoditi, publika Internacionalu nije zapjevala. Žižeku žara nije nedostajalo, kao ni entuzijazma među publikom, no čini se da je ipak presudno bilo to što mnogi – u dobi od 20 do 40 godina – jednostavno nisu znali riječi.
Nekoliko ih je počelo pjevati, a neki su povikali da ne znaju tekst. I, naizgled paradoksalno, možda je upravo to najbolji dokaz i rezime ove konferencije koja je na najbolji način ponovno filozofski, politički, ali i kritički, propitala značenje komunizma za 21. stoljeće: da je doista potrebno nešto novo ili, rečeno riječima A. Badioua – Događaj.