NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Vesna Tušek

Wenn immer einen die Dinge erschrecken, sei es eine gute Idee, sie zu messen.
(Daniel Kehlmann)
Kad te nešto preplaši, najbolje je, počni to mjeriti.
(otprilike Daniel Kehlmann)

Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakvog grijeha?
Kada ćemo vidjeti uskrsnog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke?
Kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih zborova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus Sanctus Sanctus?
Obavijeni Božanskim sjajem.
(Katolici.org)

Gospodja Ksenija je bila jasnog stava, da konceptualno i ustrajno ulaganje truda nije optimalni način kročenja kroz život. Potom mi je, istim samouvjerenim izrazom lica, ponudila alternativu: jednom tjedno oprost grijeha uz opuštanje mišića i školu disanja, sve zajedno - 50 eura..
Prije nekoliko dana me je (pod pritiskom gornjeg stražnjeg nazupčanog mišića) prisilila oprostiti se od moje omiljene “stand-by” tehnike . Tehniku trenutnog isključenja sam savladala još kao malo dijete, kao što danas djeca stanu na skije, pa se, kad odrastu, više ne boje strmine, tako sam i ja naučila kad dodje neka frka da me nema.

Jednog zimskog dana godine 1966 pokrile su tamne mrlje moje obje potkoljenice, roditelji su nekoliko sati oklijevali, nadajući se da će nevolja nestati same od sebe, no vidjevši da je vrag odnio šalu, strpali me u fiću i sa mnom u bolnicu. Tek su u trećoj bolnici pristali da me prime. Moje su mrlje u medjuvremenu narasle u kvrge, te počele crniti. Disanje je postajalo sve pliće i kraće. U milosrdnoj bolnici “Svetog duha” izmjerena tempertura je narasla preko 40 ° C, još jedan zadnji pogled na izbezumljeno majčino lice, nekog čovjeka bez lica, bol od igle u guzici, kraj sjećanja.

Gospodja Ksenija je, na samom početku naše veze, pokazala autoritativan pristup mojim nožnim prstima. Palac joj je bio sklon, no što se više približavala drugim prstima, raslo je moje nepovjerenje i otpor. Pri pritisku na zadnja dva nožna prsta, povukla sam noge i rekla joj glasom Charles Bronsona, ako me još jednom dodirne da ću joj nogom odvaliti glavu. “Aha” reče Ksenija “ legnite se, molim vas, na trbuh.”. Laganim dodirima ispitivala je potom moju leđnu muskulaturu, zastala na trenutak na jednom mjestu pored petog kralješnjaka i pritisnula duboko u tvrdi mišić. “Stegnite. Opustite. Dišite”. Gospodja Ksenija nije doktor ali je terapeut, a to je skoro isto, doktori su autoriteti bez svake sumnje, znaju oni šta rade, a i platiti ću to skupo, pa nek boli, k vragu, nisam malo dijete. Već pri drugom „Opustite. Dišite“ krenule suze niz moje obraze, stisnulo se srce u grudima, puna soba jecaja i sramote, ne mogu stati.

Pojavilo se sjećanje, jasno kao u kinu. Trogodišnje dijete, skvrčeno na krvetu u staklenoj sobi, cvileći kao napušteno štene. U prostoriju ulaze dva nijema stvora u bijelom i bez lica, prilaze djetetu, bodu ga iglom u guzu i nestaju bez riječi.

Čim sam platila, došla k sebi i do telefona, nazvala sam mamu i pitala ju, koliko sam bila stara, kad sam onda bila dugo u bolnici.
„Pa tak, tri-četri, zakaj pitaš?“
“Koliko sam dobila inekcija ?”
“42” kaže mama, bez razmišljanja i pause. Očigledno ima detalja koji se ne zaboravljaju.
To me posjetilo na Adamsov Vodič kroz galaksiju. The great Question of Live, the Universe and Everything bio je isto “42”.
Mama je opušteno odgovarala na moja pitanja, kao ne zna, ne sjeća se baš, da, bila je to neka zarazna bolest, koju, ne zna točno, nisu ni oni znali, znaš, Juga ti je bila otvorena sa svih strana, pa su se bojali da ne bi bila neka zarazna bolest…
“Koliko dugo sam bila u bolnici?”
“Pa tak, tri-četri tjedna.”
“A stakleni zidovi?
“Da, soba je imala staklene zidove, bila si sama unutra. Morali su stalno pazit na tebe, kaj se događa…”
“A ti i tata, dal ste smjeli k meni?”
“Ne, ma kaki. Samo iz vana.“

Tokom dana sjećanja su naplavljivala moju obalu, kao iz nekog davnog brodoloma, komad po komad.
Sjetila sam se roditeljskih noseva prilijepljenih na staklo, na granici svjetova, mahajući mi nasmješeni i praveći grimase glumeći čudovišta. Sjetila sam se gomile rabljenih igračaka u sobi, već mi je onda bilo jasno da su te igračke pripadale djeci koja su tu bila prije mene i da su tu umrli i da ću i ja najvjerojatnije tu skončati.
Sjetila sam se moje Ružice, lutke sa smeđom dugom kosom, mojom jedinom prijateljicom i zaštitnicom. Rekao je jedan od bijelih likova bez lica da Ružica nikak ne mre s menom doma. Ružica mora ostati u staklenoj sobi. Ne, to naravno nije nikako dolazilo u obzir. Pri zadnjoj posjeti Ružica je našla put u slobodu, mama ju je strpala u plastičnu vrećicu, sakrila pod kaput i kod kuće oprala u veš-mašini na 90 °.
Čim sam se vratila kući potražila sam moju lijepu prijateljicu. Kad smo se dezinficirana Ružica i ja ponovno sreli, kosa joj je bila spaljena i kao u crtanim filmovima kad netko uđe u strujni krug. Oči joj nisu više bile na zaklapanje i bez trepavica, a nekad plava boja irisa je bila djelomično oljuštena i bez sjaja. Jednom rječju, Ružica i ja smo bili totalno sjebani.

Jasan pogled se nalazi na površini, neposredno ispred očnih jabučica, kao nevidljivi zviker, paralelno i neumoljivo držeći fokus. A disati se isto mora, i to direktno iz opuštenog anusa. Čim se disanje zaustavi i negdje zapne, bježi pogled natrag iza očnih jabučica, negdje iza tri puta slomljene nosne kosti. Počinje Stand-by modus. Od davnina usavršena tehnika trenuntnog nepostojanja. Ja sam majstor u brzom uključivanju maglovitog pogleda. Reduciram disanje i misli nestaju. Potrebno je puno energije prekinuti moj voljeni stand-by modus i držati jasni pogled.
Ja nisam sama, od kada plaćam za mučenje, uočujem ih svjesnije, moje stand-by prijatelje. Vjerojatno su mi i prije išli na živce, ali sada ih osjećam kao crne rupe u svemiru. Razgovori
me umaraju, kad nam se sretnu pogledi predajem se neumitno tom sistemu. Svaki za sebe siguran u svom kućištu.

Tu budi, viče Ksenija, s kojom sam već nakon prvog cmizdrenja na ti. Diši, ne bježi, tu budi…
Naslonila se Ksenija laktom i zabola ga ponovo u moja leđa.
Drhtim, teku suze od boli i samosažaljenja, stižu naplavine jedna za drugom,
“To je strah, strah je dobar, pusti neka teče, diši , diši…”

“Tko se hoće prvi fotografirati ?”
Od desetoro djece u čekaonici ambulante, ja najmlađa ushićeno dižem ruku:
“Ja, ja,ja”
“Ajde mišek, ajde dodji”
„Legni se tu na krevet, sad će ti teta staviti maskicu na lice…”
U trenutku kad mi je božja službenica stavila etar-masku na lice i kratko prije no što ću izgubiti svijest, znala sam da su me prevarili i da neće biti ništa od fotkanja i da će opet pikat po meni.

Ponovno mama na telefonu: “A, da, poslije si operirala mandule, rekli su da se to mora. Joj da, kad smo vas pokupili iz bolnice ste užasno smrdili na pišalinu. A to ti je onda tak bilo. A kaj te to tak interesira?”

“Kako se osjećaš danas?” pita Ksenija pipajujći mi nožne prste.
“Imamo problem, imam već tjedan dana pratilju.“
„Pratilju?”
“Pratilju. Ima tri godine i ne miče se od mene, ni pri poslu ni u zahodu…“
„Ne razumijem.“
“Iskopala si ju iz nekog ćoška moje prošlosti, pa se mala neda više natrag. A i ja je nedam. Moramo nešto smisliti.”
„To si ti?“
„Da naravno, ja sa tri godine, izvadili smo je iz staklene sobe, šta ćemo sada?”



Ksenija me poslala gospođi Waltraud.
Waltraud liječi ljude od trauma EMDR terapijom.
Waltraud je psihoterapeut i doktori i socijalno osiguranje je mnogo više cijene od Ksenije. Waltraud objašnjava smisao i proces desenzibilizacije pokretima očiju i ponovne obrade.
Waltraud je odlučila upotrijebiti tehniku mahanja njenim udruženim kažiprstom-srednjakom ispred mog tri puta polomljenog nosa.
Waltraud je htjela da istovremeno ispraznim um od naplavina misli i da se fokusiram na prste i na emocionalno uznemirujući doživljaj.
Waltraud je potom htjela da izaberem jedno sigurno mjesto i da tamo smjestim moje trogodišnje ja za sva vermena.
Sigurno mjesto. Jedino sigurno mjesto koje mi pada na pamet je među moji nogama, kažem ja, Waltraud me zamolila da se ne zajebavam i ne prekidam proces.

Odabrala sam jednu livadu pored šume na Baniji gdje sam kao dijete za vrijeme ljetnog raspusta, zajedno sa mojom istodobnom srpskom rodbinom, čuvala krave.

Bila sam tamo u posjeti prije par mjeseci. I na bakinom grobu. Sve kuće u selu su spaljene i napuštene, polja zarasla u travu.
Drveni križ je ležao na zemlji, pored groba, pokriven zelenom mahovinom. Podigli smo ga i naslonili na ogradu. Danima sam još imala zelene tragove na kaputu.
Začarana zemlja. Zakonski, zemlja moje majke. Stotine hektara zemlje koju nitko ne želi.

Kukuruzi su u mojoj priči već bili jestivi i kad im se skinu listovi i kukuruzna svila, te stisne noktom zrno i prsne mlijeko, to je znak da je vrijeme za party.
Livadica, vatrica i zvuk ravnomjernog čupanja trave gubicama.
Ako negdje na ovom svijetu ima sigurno mjesto za mog malog jaganjca, onda je to pored Miljkana, pokojnog Laze i Nene, pored kestenove šume i pored žara sa kukuruzima. Imali smo uvijek neke priče, ne sjećam se više koje, ali kad se netko tjednima unaprijed veseli provesti čitav mjesec u selu bez televizije i knjiga...
Mene su zvali mala Šokica, što je otprilike predstavljalo dobrodošlu vanzemaljku, mješanca čiji roditelji pri slijetanju dijele banane i kraševe čokolade s lješnjacima razdraganom malom pučanstvu. Meni su uvijek dodijelili jednokrevetnu sobu, dok su svi ostali ukućani spavali u jednoj sobi, tetka, ujak, bolesna baka i dvoje djece. Ja princeza sa druge planete, sama u raskošnoj naštirkanoj postelji. Šokačka princeza koja je smjela jahati sve što ju je moglo nositi i koja je dvadeset puta za redom mogla skočiti vratolomni salto mortale u sjeniku.

Hodajući po temeljima zgarišta kuće osjećam se kao Guliver, razočarana Snjeguljica koja se vraća u zemlju patuljaka da pohrani sebe u staklenu prošlost.

Nedavno je neki tip u šumi htjeo posjeći kestene i orahe za drvenu građu.
Drvena građa, da čovjek ne povjeruje ušima.
Poručila sam mu da je to čarobna šuma, da ima duhova i da će mu otpasti pimpek ako posječe i jedno drvo. To su bili naravno argumenti koje nije mogao ignorirati.

Uz to je došla velika depresija, nemam više brige, pustiti će tamo mog jaganjca sigurno godinama na miru.
A 2012 će ionako doći kraj svijeta i Gospodin će preuzeti brigu i dati nam svima odmora na zelenim poljanama.

Raspričala se ja danas, ne znam stati. Umorna sam, vrijeme je za krevetac.
Pa da na koncu zapjevamo zajedno sa pokojnim Fra Serafinom Mičićem:

Jaganjče božji što si raspet bolju,
daj da budem ljiljan u tvom polju
Jaganjče božji s krunom trnja zrela,
daj da budem srna s tvog vrela.
Jaganjče božji u otajstvu skritu,
daj da budem zrno u tvom žitu.

Refren:
Jaganjac, jaganjac, jaganjac, jaganjac
Jaganjac,jaganjac.jaganjac, jaganjac

Laku noć i topla preporuka za početak novog dana:

http://www.youtube.com/watch?v=6jbksf28l7c