NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Italo Calvino

Na temelju proračuna što ih je započeo Edwin P. Hubble o brzini kojoj se udaljuju galaksije, može se ustvrditi čas kad je sva materija kozmosa bila usredotočena u jednu jedinu točku, prije no što je počelo njezino širenje u prostoru. „Velika eksplozija“ (big bang), iz koje je potekao svemir, zbila se navodno prije 15 do 20 milijardi godina.

Razumije se, svi smo bili tamo, - reče stari Qfwfq, - a gdje bismo inače bili? Da bi mogao postojati prostor, to još nitko nije znao. Ni vrijeme, isto tako: a što bismo i radili s vremenom, tako stiješnjeni kao sardine?

Rekoh „stiješnjeni kao sardine“ tek onako, da se slikovito izrazim: u stvari prostora nije bilo niti toliko da budete stiješnjeni. Svaka se točka svakoga od nas podudarala sa svakom točkom u kojoj smo svi bili zajedno. Zapravo, nismo baš puno ni smetali jedni drugima, izuzmu li se neke nesuglasnosti karaktera, jer kad nemate prostora užasna je gnjavaža da vam se neprestance mota pod nogama neki antipatični tip poput gospodina Pber Pbera.

Koliko nas je bilo? Eh, to mi nikad nije bilo jasno, čak ni približno. Da biste se prebrojali, morate se barem malo razdvojiti jedan od drugoga, a mi smo se svi nalazili u toj istoj točki. Naspram onoga što bi čovjek mogao pomisliti, takvo stanje nije pogodovalo druženju; poznato mi je, primjerice, da se u drugim razdobljima susjedi međusobno posjećuju; no kako smo tada svi bili susjedi, nismo čak jedan drugome govorili ni dobro jutro ili dobra večer.

Stvar se okončavala tako da je svatko održavao odnose samo s vrlo ograničenim brojem poznanika. Među onima kojih se ja sjećam, na prvom je mjestu gospođa Ph(i)Nk, potom njezin prijatelj De XuaeauX, jedna obitelj doseljenika – neki Z'zui i već spomenuti gospodin Pber Pber. Bila je tu i jedna čistačica – „radnik za održavanje čistoće“, kako su je zvali, jedna jedina za cijeli svemir, budući da je površina bila tako mala. Ruku na srce, ni ona nije imala posla za cijeli dan, nije trebalo ni prašinu brisati – unutar jedne točke ne može se ni zrno prašine uvući – pa se iživljavala u tračevima i tužakanjima.

Samo s ovima koje spomenuh već smo bili prekobrojni; a tome valja dodati golemu prtljagu koji smo morali držati sa sobom, na gomili, to jest sav materijal koji će kasnije poslužiti za stvaranje univerzuma, sve rastavljeno na komade i skupljeno jedno preko drugog, tako da niste mogli razlikovati ono što će jednoga dana postati dijelom astronomije (Andromedina maglina) od onoga što je bilo namijenjeno zemljopisu (recimo Vogezi) ili kemiji (nekakvi izotopi berilija). Usto, neprestance biste se spoticali o neke prnje obitelji Z'zu, ležajeve, jastuke, košare; doista je trebalo paziti na te Z'zue. Izgovarali su se da su brojna obitelj pa bi se u to ime ponašali kao da su sami na svijetu. Htjeli su čak razapeti konopac kroz točku da bi sušili rublje.

Za pravo reći, ni drugi se prema Z'zuima nisu odnosili na najljepši način, počev od tog naziva „doseljenici“ koji im je bio prikrpljen, navodno zbog toga što su, za razliku od ostalih – starosjedilaca, oni došli kasnije. Meni je jasno da je to bilo posve neosnovana predrasuda, budući da nije postojalo ranije i kasnije, niti drugo mjesto iz kojega bi se čovjek mogao doselili, ali bilo je onih koji su držali da se pojam „doseljenika“ može uzeti u čistom značenju, to jest neovisno o prostoru i vremenu.

Treba priznati, živjelo se tada s jednim dosta uskogrudnim i licemjernim mentalitetom. Zbog toga ambijenta u kojem smo formirani. No, da znate, taj se mentalitet zadržao u dnu svakoga od nas. I dan danas zna isplivati na površinu kada se dvoje od nas sretnu, recimo na autobusnoj stanici, u kinu ili na međunarodnom kongresu stomatologa, i kad se počnu prisjećati kako je bilo onda. Pozdravimo se – katkada netko mene prepozna ili pak ja nekoga prepoznam – i odmah počinjemo raspitivati se za ovoga ili onoga (neovisno što se svatko od nas sjeća samo manjeg broja onih koji se sjeća drugi), ali kao u pravilu, odmah ožive ondašnje čarke, kletve i sitna podmetanja. Sve dok se ne spomene gospođa Ph(i)Nk – a svi razgovori završavaju na njoj. Tad se odjednom sve zloće ostavljaju po strani i obuzima nas neki uzvišen osjećaj blaženstva i plemenitosti. Gospođa Ph(i)Nk je jedina koju nitko nije zaboravio i za kojom svi žalimo. Što li je s njom bilo? Odavno sam je prestao tražiti: gospođu Ph(i)Nk, s njezinim prsima, njezinim bokovima, njezinom narančastom kućnom haljinom, nećemo je više nikada sresti, ni u ovom galaksijskom sustavu, ni u bilo kojem drugom.

Da budemo načisto, postoji ona teorija prema kojoj će se svemir, kad jednom dostigne krajnji stupanj razrijeđenosti, ponovno početi skupljati pa ćemo se svi opet naći u istoj točki da bismo krenuli ispočetka, no meni to nikada nije bilo uvjerljivo. A koliki među nama samo s tim računaju i samo prave u sebi planove misleći na to vrijeme kada ćemo se ponovno skupiti. Ima mjesec dana, ulazim ja tako u kafić, tu na uglu, i što mislite, na koga naletim? Na gospodina Pber Pbera – Kako ste? Otkud vi tu? Što ima nova kod vas? – Reče mi da vodi predstavništvo neke firme u Paviji. Ostao je na istoj točki, sa srebrnim zubom i tregerima na cvjetiće. – Kad se jednom budemo tamo vratili - reče mi, kao u dosluhu - treba pripaziti da neki ostanu vani…razumjeli smo se, zar ne? Oni Z'zui…

Htjedoh mu odgovoriti da sam takve priče već čuo i da je više njih na kraju dodalo: „razumjeli smo se… gospodine Pber Pber…“.

Ne želeći biti odvučen u te vode, požurih reći: - A gospođu Ph(i)Nk, mislite da ćemo ju tamo naći?
- Ah, da…Nju da…-reče on, pocrvenivši.

Za sve nas, povratak u točku značio je ponajprije nadu da ćemo ponovno biti zajedno s gospođom Ph(i)Nk. (To vrijedi i za mene, neovisno o tome što u to ne vjerujem). I kao što je već postalo pravilo u sličnim prilikama, započesmo u tom kafiću prisjećati se nje, istinski ganuti i raznježeni, a pred tom uspomenom bljedila je i antipatičnost gospodina Pbert Pberda.



Veliko umijeće gospođe Ph(i)Nk bilo je da nikada među nama nije izazvala ni trunke ljubomore. Čak ni ogovaranja. Da je išla u krevet sa svojim prijateljem, gospodinom De XuaeauXom, to su svi znali. No ako u jednoj točki postoji krevet jasno je da on zauzima cijelu točku, dakle nije posrijedi to da se ide u krevet nego da se bude u krevetu. Tko god je u točki ujedno je i u krevetu i sa svakim od nas. Da je bila u pitanju bilo koja druga osoba tko zna što bi joj sve govorili iza leđa. Tu je bila čistačica koja je vazda započinjala tračeve, a drugi su samo čekali priliku da krenu za njom. A tek od Z'zua kakve li smo samo gadosti morali slušati: otac, kći, braća, majka, strine, to vam ne bi zastalo ni pred najpodlijom insinuacijom. No s njom je sve bilo drukčije: sreća kojom me je ona nadahnjivala sastojala se u tome da ja, točkolik, budem sažet u njoj i, ujedno da nju, točkoliku, zaštitim u sebi, bilo je to osjećanje istovremeno bludno (s obzirom na promiskuitet opće točkolike konvergencije u nju) i čedno (s obzirom na točkoliku neprodornost njenu). Konačno, što bi čovjek mogao poželjeti više od toga?

A sve što je vrijedilo za mene, vrijedilo je i za sve ostale. Za nju također: s jednakom nas je radošću sadržavala i bila u nama sadržana, primala nas i voljela i nastanjivala nas sve podjednako.

Tako nam je bilo lijepo svima zajedno, tako divno da se nešto izvanredno moralo dogoditi. I bilo je dovoljno da u jednom času ona kaže: - Djeco, kad bih samo imala malo prostora, tako bih vam rado napravila rezance! – I u tom istom času svi pomislismo na prostor što bi ga zauzimale njezine oble mišice, gibajući se naprijed i natrag s valjkom za tijesto, njezina prsa, njišući se nad gomilicom brašna i jaja, dok njezine ruke mijese i mijese, bijele i sjajne od ulja sve do lakata. Pomislismo na prostor što bi ga zauzimalo brašno i žito od kojeg se pravi brašno i polja na kojima se gaji žito i planine s kojih dolazi voda što napaja polja i pašnjaci na kojima pase telad koja bi dala meso za preljev rezanaca, prostor potreban Suncu da svojim zracima ogrije žito; prostor da bi se iz oblaka zvjezdanih plinova Sunce zgusnulo i izgaralo; na bezbroj zvijezda i galaksija i skupina galaksija razbacanih po svemiru i neophodnih da bi svaka galaksija, svaka maglina, svako sunce i svaka planeta ostala u prostornoj ravnoteži, i u času kad je bio zamišljen taj se prostor nezadrživo stvarao, u onom istom času kad je gospođa Ph(i)Nk izgovarala riječi: - rezance bih vam napravila, djeco! – točka koja je sadržavala nju i sve nas raspala se u lepezu daljina, svjetlosnih godina, svjetlosnih stoljeća i milijardi svjetlosnih tisućljeća, te se tako nađosmo bačeni na četiri strane svemira (gospodin Pber Pber sve do Pavije), a ona bi rastvorena u ne znam kakvu vrstu energije – svjetlosti – topline, ona, gospođa Ph(i)Nk, koja je u našem zatvorenom i licemjernom svijetu bila kadra za taj prvi nesebični čin, taj prvi, „djeco, kakve bih vam rezance napravila!“, istinski izljev opće ljubavi koji je istoga časa stvarao pojam prostora i prostor sam, vrijeme i univerzalnu gravitaciju i svemir gravitirajući, omogućivši tako rađanje milijardi i milijardi sunaca i planeta i žitnih polja i gospođa Ph(i)Nk koje po kontinentima tih planeta mijese svojim, od ulja sjajnim, plemenitim i brašnjavim rukama, a ona se otada izgubila i mi za njom tugujemo.

Italo Calvino, Tutto in un punto (1965)

Preveo s talijanskog Mario Kopić