NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Hrvatska policija pronalazi ubojicu Ivane Hodak

Kad bi postojala hrvatska inačica američke televizijske kuće HBO što proizvodi one superkvalitetne televizijske dramske serijale što svake godine odnesu nagrade Američke akademije za televizijsku znanost i umjetnost «Emmy», praktično zasjenjujući Hollywood, jer «Seks i grad» ima neusporedivo jači svjetski kulturalni efekt od bilo čega što se skuha između Santa Monice i Burbanka - pokušao bih im prodati priču o najvećoj zagrebačkoj kriminalnoj aferi, koja upravo poprima razmjere državne političke krize. Zamišljam skeptičnog funkcionara hrvatskog Home Box Officea dok važe i osporava svaku rečenicu moga «pitcha», kratke, oduševljene prezentacije sižeja, uobičajena prilikom akvizicije tv-formata, nalik verbalnom napadu trgovačkog putnika koji ti, gurnuvši nogu u vrata, pokušava na brzinu uvaliti komplet noževa za samo 69 kuna...

”Ivana Hodak ubijena je prije tri mjeseca”, započinjem priču kao moderna Šeherezada koja pefomira na štopericu, ”znači imamo na ekranu datum, 5. oktobar 2008. godine, a zatim vidimo kako neki tip ulazi u kućnu vežu za mladom curom koja je svojim ključem otvorila vrata. Čujmo dva hica u brzom slijedu, tip se opet pojavljuje na vratima, ali posve neupadljiv, ne vidimo mu lice... Rez na zamućene kadrove nadzornih video-kamera koje se tu nalaze na svakom koraku – ubojstvo je izvršeno na samom zrinjevačkom prospektu, Lenuzzijevoj potkovi, parkovnoj okosnici austrougarskog gradskog središta Zagreba. Vidimo da se umiješao u gomilu, tu mu se gubi trag... Ide portret žrtve, ali ne iz policijske kartoteke, nego iz fototeke ženskih magazina koji su pratili svaki korak te dvadesetišestogodišnje jako zgodine, pametne mlade cure, odlikašice s prava, koja je istoga dana kad je ubijena s uvjerenjem o položenom pravosudnom upjehu postala odvjetnica registrirana u Advokatskoj komori! Vidimo je u društvu sa slavnima i poznatima koji su sačinjavali njezin krug – mlade glumice, pa zlatna mladež i razni menadžeri, bogataši, te roditelji, majka bivša potpredsjednica Tuđmanove vlade, poznata kao pripadnica desničarskog jata Pašalićevih jastrebova, i otac, Zvonko Hodak, tvrd stariji momak ošišan na nulu i odjeven uvijek u crno, prominentni advokat u najvećim aferama, trenutačno branitelj generala Vladimira Zagorca u pocesu pred okružnim, tj. Županijskim sudom u Zagrebu...”

«Tu smo se vratili u prošlost», upada mi u riječ producent, «a prošlost je uvijek mrtva dramska materija. Flešbek usporava ritam, a ako se objašnjava verbalno, publika odmah izgubi nit...»

”Pa dobro, nije to tako komplicirano, i ne moramo daleko u prošlost, ostat ćemo u sadašnjosti u kojoj se prošlost manifestirala, kako je to T. S. Eliot objasnio u 'Četiri kvarteta': 'Time present and time past are both perhaps present in time future, and time future contained in time past.’ Dakle, prošlo i sadašnje vrijeme možda je prisutno u vremenu budućem, a vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom… Što sam ono htio reći?

“To se i gledaoci pitaju, njihova pažnja je u tih kritičnih prvih pet minuta programskog slota popustila, što znači da su prebacili program pa gledaju reality-show ‘Farma’ gdje se pojavljuje pravi svećenik, ekscentrični don Kaćunko, bivši vojni kapelan, prognan po kazni u Gospić jer je sudjelovao u promociji erotskog bestselera Nives Celzijus “Gola istina”, knjige koju je zbog poučne vjerodostojnosti preporučivao pastvi…”

”Ne, sad znam, idemo ovako: Najsenzacionalnija sudska afera od osnutka samostlne hrvatske države! Prikazujemo naslovne stranice novina, vrišteće naslove koje nam jure u lice pa se zavrte kao u starim, crno-bijelim filmovima… Senzacionalna otmica sina generala Zagorca, bivšeg Tuđmnova adlatusa, geometra koji je dotjerao do najvišeg vojnog čina kao šef državnog ureda za krijumčarenje oružje u doba rata! Za otmicu on optužuje svog partnera u tom poslu, Hrvoja Petrača, kojega novinari proglašvaju šefom hrvatskog pozemlja, jer je pod kontolu upio staviti obje najjače formacije – hercegovčki klan i zagrebačke “dečke s Knežije”, tzv. “zločinačku organizaciju”. Petrač bježi iz zemlje, agenti tjane službe pronlaze ga u Izraelu, hapsi grčka policija u brodu na Mediteranu, a u Zagrebu osuđen je zatim na šest godina zatvora. No, na sudu je, umjesto da se samo brani, priznao kako je za vrijeme rata švercao oružje skupa sa Zagorcem, koji će se zatim i sam naći na optuženičkoj klupi, kad ga u Hrvatsku izruči austrijska policija. Baš se bio lijepo smijestio u Beču, kupio ondje jednu gradsku palaču pa u domovini pokrenuo unosne poslove s nekretninama. Dobio je kredit austrijsko-hrvatske banke od četvrt milijarde eura. Onda ga je posjetio šef kabineta predsjednika Mesića, sin posljednjeg predratnog rukovodioca hrvatske Udbe. Sugerirao mu je da bi se moglo odustati od izručenja, ako svjedoči protiv drugih aktera ratnog šverca, ljudi iz hrcegovčke, desne, šuškovsko-pašalićvske frakcije tuđmanista. No, taj nagovor Zagorac je snimao skrivenim diktafonom, pa ga je objelodanio njegov branitelj, odvjetnik Zvonimir Hodak, nastojeći spriječiti izručnje. Ipak, general je uskoro prebačen u zagrebački sudski pritvor u Remetincu. Austrijancima je cijela stvar postala previše neugodna – em je banka njihova, em je očito da su se novci od šverca oružjem i drugih grozomornih prijevara Tuđmanova režima, gomilali na konta banaka po koruškoj i štajerskoj provinciji, koje su devedesetih prerasle u multinacionalne financijske korporacije aktivne u svim tranzicijskim europskim zemljama bivše carevine, ostajući pritom podložne najgorem od političkih kabadahija esterajherske Cislajtanije – filofaštičkom lideru Slobodarske partije, Joergu Haideru...”

“Nadam se da bi se to samo ovlaš prepričalo kao off-komentar uz snimke sa suđenja, no vratimo se u vrijeme sadašnje, što je dramska roba, gdje je pravi štof, kako izgleda prvi kadar priče?”

”Dva policajca upadaju u napuštenu zgradu u Zaprešiću, zagrebačkoj satelitskoj selendri, pa na štaglju, u sijenu, pronalaze muškarca koji je tu sakrio pištolj, Berettu 7,62. Lišavaju ga slobode…”

“Zbog ubojstva?”

”Ne, zbog skitnje, to je neki beskućnik koji se hrani po gradskim besplatnim kuhinjama, a spava gdje se zatekne. Čudak od oko šezdeset godina, prodao je stan, a novac valjda zapio i našao se na cesti…”

“Zašto ga je policija osumnjičila za ubojstvo? Je li uhvaćen u doba sveobuhvatne potrage za ubojicom Ivane Hodak, pa su balističri vještačili oružje koje su kod njega našli?”

-Ahm, ne, nije tako jednostavno… Čovjek je uhićen još 4. decembra, nije, narvno, imao dozvolu za pištolj, koji mu je oduzet, ali on je pušten. Pištolj nije nitko provjeravao. Rekao je da ge je negdje našao…”

”I?”

”Treba imati na umu da su se neposredno prije toga događale i druge grozne stvari, koje su malo potisnule u pozadinu ovo ubojstvo zagrebačke debitantice iz višeg društva, koje su građani shvatili kao znak kolapsa poretka, pa priredili demonstracije, što je ravnatelj policije pokušao minorizirati izjavom kako su, statistički, ulice Zagreba sigurnije nego u bilo kojoj drugoj svjetskoj metropili. No, odmah zatim, 23. oktobra, odletjela je u zrak Lexus, limuzina Ive Pukanića, izdavača tjednika ‘Nacional’, koji je poginuo u eksploziji paklene mašine… To je tek uznemirilo javnost i vlada je morala na brzinu smijeniti ministre unutrašnjih poslova i pravde, pa ih zamijeniti nesratanačkim ličnostima, koje će lakše zadobiti poljuljano povjerenje u vlast. Za ministra unutrašnjih uzeli su šefa tajne lužbe Tomicu Karamarka, jednog ispravnog desničara, stručnjaka za latinsku paleografiju, koji je bio šef izbornog stožera Stipe Meseća u doba njegova uspona na vlast. Znači, antihercegovački razočarani tuđmnovac, klerikalac iz praktične politike, čovjek koji se snalazi na cesti, poznaje teren i suteren te raspored podrumskih prostorija u podzemlju. Odabran je kao čovjek koji prolazi i na Pantovčaku, iako se on s predsjednikom bio razišao, kad je vidio da se gore ukrcavaju razni sumnjivi likovi, pa se na porti najavljuju i Petrač, i njegov najbliži pajdaš, Ivo Pukanić Puki, izdavač zagrebačkog revolverblata “Nacional” što godinama funkcionira kao stručno glasilo zagrebačkog kriminalnog miljea, zatim razni hohštapleri, provaljeni agenti, bivši Udbini provokatori, tobožnji ruski špijuni, špekulanti s nekretninama sa zagrebačke periferije i trgovci naftom iz diktatorskih država na periferiji raspadajućeg sovjetskog carstva… Čim je postao ministar Karmarko je doveo poštenog policajca na mjesto ravnatelja, pa su mobilizirali efektive te iz provincije dovukli masu uniformiranih žbira koji u s dugim oružjem stali pročešljvati ulice. Dobro je izgledalo na televiziji…”

“Znači beskućnik je uhvaćen u velikom dragnetu, policijskoj raciji koja je pokrenuta poslije eksplozije auto-bombe što je ubila novinskog izdavača?”

”Ma ne, naprosto su dva prigorska plavca, od kojih je jedan ošišan na nulu, a drugi je neki simpa dečko - izgledaju kao par milicionara kastiranih za urbani omladinski sitkom ‘Bitanga i princeza’, ili likovi iz populističke reklame za ‘Karlovčko pivo’ – povirili u napuštenu kuću u Zaprešiću, pa na štaglju zatekli skitnicu i pronašli kod njega pištolj…

”Zašto je luđak zadržao kod sebe oružje koje ga povezuje s ubojstvom? I kakav je imao motiv, ima li on kakve veze s obitelji Hodak?”

”Poznavao ih je! Istina, vidio ih je zadnje 1995. godine, dok je radio kao čuvar terena gdje su i otac i kći igrali tenis. Navodno je zaključio da je Zvonko Hodak kriv što je otpušten, ili se advokat ponio nadmeno kad ga je molio da se zauzme da ne izgubio posao… Ukratko, osvetnik iz obesprvljenih slojeva! Čim se to potegne, odmah se svima tresu gaće. Kriza je, možda signal da slijedi prevrat, socijalna revolucija, ustanak sirotinje?”

“A kad je policija ustnovila motive obespravljenog? Kako je došlo do toga da ga opet uhite, nakon što su ga pustili ne provjeravajući otiske na pištolju?”

”Taj je uzročno-posljedični niz malo zamućen, pa se time nećemo ni baviti, nego sad brzo švenkamo na drugi senzacionalan slučaj ove komplicirane afere, a to je likvidacija Ive Puknića… Kod njega je ranije, prilikom premetačine kućnog sefa, pronađen dnevnik Hrvoja Petrača, bilježnica, u kojoj je bio popis nekoliko ljudi čija su imena prekrižena, a oni u međuvremenu nađni mrtvi, ubijeni u nerazjašnjenim okolnostima…”

“Zašto je policija pretraživala Pukanićev sef? Tražila je neke tragove polije njegove pogibje?”

”Ma kakvi, bio je još živ-živcat, to se dogodilo u posebnoj, naizgled nepoveznoj aferi: Puki je dao odvesti u ludnicu svoju ženu – prijavio je socijalnoj službi da se drogira, da je nestabilna i možda samoubilčki raspoložena, pa je policija upala u stan i odvela je u Vrapče. Za nevolju, ona je baš u tom trenutku održavala konferenciju za štampu, pa potanko objašnjavala novinarima kako njen muž zapravo godinama živi s ljubavnicom, šezdesetogodišnjom očuvanom plavušom, glavnom urednicom ‘Nacionala’, dok se nje same pokušava riješiti jer je ona, žena, zakonita vlasnica ‘Nacionala’, pošto je njena majka, bogata štutgarska restoraterka, u pokretanje lista uložila novac – dala je Pukiju zajam kao neku vrstu svadbenog dara. Prije nego je napustio bračnu ložnicu, ispričala je Puknićka dopisnicima specijaliziranih blogova i tabloida, u kameru reporteru glavne televizijske trač-misije, godinama ju je zlostavljao, fotogarfirao u sadomazohitičkim kostimima, nasrtao na nju s golemim vibratorima i preko oglasnika nalazio mlade partnere za svingerske orgije, na kojima se uživao kokain. Policija je pred novinarima Puknićku odvukla u ludnicu, odakle ju je izbavio predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora, jejlski povjesničar, civilni profesor Banac, pa je afera, što je kompromitirala ministra zdravstva i još gomilu važnih ljudi koji su, vidjelo se, svi u strahu od nesretnog Pukija, njegovih moćnih zaštitnika i opasnih prijatelja, navela policiju da, po ženinoj prijavi, uđe u kućni sef, gdje su zaista našli kokain, ali i famoznu ‘bilježnicu’. Stigla je u ruke sucu koji je sudio Petraču pa ušla u obrazloženje presude, s kojom je ovaj fasovao šest godina robije. Prethodno je u sudnici prijetio sucu, kao što je prilikom uhićenja u Grčkoj prijetio premijeru Sanderu. Posvuda je oko sebe širio strah, ali je Zvonimir Hodak, kad mu je kći ubijena, izjavio da sve upućuje kako je upravo Petrač naručitelj zločina. Dodao je da uživa zaštitu Pantovčaka, dok mu leđa čuvaju Puki i ‘Nacional’ gdje se proturaju mnogobrojne lažne verzije o tome tko je sve mogao i htio ubiti njegovu kći…”

“Znači, cijela ta teorija pada u vodu pošto je policija otkrila ubojicu – ali kakve oni imaju dokaze i odakle su samo dokazi iskrsnuli skoro tri mjeseca nakon prvotnog uhićenja?!"

”Policija ima otiske prstiju na oružju, balističko vještačenje koje potvrđuje da je to pištolj upotrbljen u ubojstvu, DNK a i tip je priznao, te objasnio svoj motiv – osveta zbog nprvde koja mu je učinjena prije četrnaest godina.”

“Sreća je što potlačeni imaju tako kasno paljenje! Ali ti materijalni dokazi ne bi opstali pet sekuni na sudu u Los Angelsu gdje se vodio proces O. J. Simpsonu. Policija je mjesecima raspolagala pištoljem na kojem su se pojavili otisci, a nema nikakva objektivnog dokaza koji počinitelja smješta na poprište zločina osim njegova priznanja! Neuravnoteženi beskućnik nije baš neki jak svjedok, zar ne?”

”Pa da, no ionko su svi izgledi da će ga proglasiti neuračinljivim, pa do suđnja neće ni doći i tužilaštvo će biti pošteđeno nezahvalnog zadatka da gradi optužnicu na tim dokazima. Pa priznao je, tko će sad imati moralne kuraži da tvrdi nešto drukčije, dok je on sigurno spremljen u ludnicu?”

“OK, a gdje smo dospjeli s pričom? Gdje je Zagorac, gdje Petrač, što se događa s Hodakom?”

”Hodak je rekao kako se ispričava Petrču pokaže li se da je policija u pravu. Sam predsjednik Mesić pojavio se odmah na televiziji te izjavio da se sad moraju sramiti svi koji su pokušavali baciti ljagu na njegove prijatelje i bliske mu ljude jer oni su, pokazalo se, savršeno nevini. ‘Nacional’ koji sad vodi Pukijeva prijatljica, ista glavna urednica, pokreće kampanju za rehabilitaciju pokojnog izdavača, štoviše, pokušava ga plasirati kao tranzicijskog mučenika i beatificirati kao uzornog investigativnog novinara koji je stradao u obračunu s mafijom…”

“Dobro, a tko je ubio Pukija?"

I to je brzo razotkrila nova policijska ganitura. Unijeli su strah božji među murjake, koji su se razletjeli na sve strane, a osim toga, još važnije, Karamarko je natjerao premijera da na čelo tajne službe imenuje njegova ranije najbližeg suradnika, tako da su po prvi put policija i obavještajna služba zaista bile na istoj strani u borbi s organiziranim kriminalom. Ubrzo su identificirali počinioce – to su neki srpski ili crnogorski gngsteri koji se skrivaju u Republici Srpskoj ili su u Beogradu, a dokaze je policijski ravnatelj odnio i predočio ministru unutarnjih poslova Srbije – sad je na njemu da osigura uhićenje. Ti su ljudi povezani s Jocom Amsterdamom, odnosno nekim njegovim najbližim doglavnicima, što znači da je loptica uspješno prebačena na drugu stranu terena…”

“Kakve sad veze ima taj Joca Amsterdam?”

“Ne zna se, ali je općeprihvćena teza da balkanska mafija surađuje, pa bi isto trebale i policije tih država. Puki je, inače, svojedbno preko ‘Nacionala’ vodio kampanju protiv Mila Đukanovića, radi šverca cigareta koji je u doba Miloševića išao preko luke Bar. U potonjoj kombinaciji - Đukanović plus Đinđić plus Cane Subotić koji je legalno kupio srpsku duhansku industriju, izvisio je Petrač, jer se više nije tražio njegov neocarinjeni ‘Marlboro’ s kojim je bio zasićen Mediteran. ‘Nacional’ je onda krenuo na Đinđića i Đuknovića, a članke su prenosili beogradski tabloidi, Đinđić je ubijen, a protiv Đukanovića podignuta je tužba u Italiji, gdje se Puki vodio kao važan svjedok. Drugog krunskog svjedoka izrešetali su Kalašnjikovom u sačekuši u Švedskoj.”

“A gdje je sad tu Petrač?”

“On je u zatvoru, on s tim nema veze, malo su ga prišarfili kad su novine i televizija penijele Hodakove riječi - preseljen je iz otvorenog odjela lepoglavskog zatvora, gdje je stanovao u posebnom jezerskom paviljonu, te naručivao gastronomske večere i primao posjete svoje privatne zubarice, u normalnu ćeliju, standradnu dušegupku, odakle ga više ne puštaju na vikend, pošto je bio navadio da u nedjelju sjedne u pomodnom kafiću ‘Flores’ u samom centru Zagreba, pa ondje prima poklonstva drugih celebrityja s izmiješane kriminalno-bogataške glamour-scene hrvatske metropole, koja je izgubila svu malograđanku patinu…”

“A suđenje Zagorcu?”

”Osim Petračeve izjave da su zajedno preko nekog slovačkog mufljuza od ruske vojske koja se povlačila iz Istočne Europe dobavljali oružje, pa je Zagorac pronevjerio dragulje koji su mu ostavljeni kao polog kod kupovine stratgijskog protuzrakoplovnog sustava S.300, optužba nema ništa. Slovak poriče da je dao dragulje, dragulja nema, a nema, uostalom, ni tih raketa koje su, doduše prikazane na vojnoj paradi u Zagrebu kad je Tuđman prvi put bljesnuo u bijeloj vrhovničko-feldmršalskoj monduri s pola metra zlatnog pletera na rukavima… Nešto se spominje da su prepuštne Amerikancima."

“Nema šanse da su S.300 kupili od generala koji je s odrpanim regrutima napuštali garnizone bivšeg Varšavskog pakta, s tim su oružjem raspolagala samo najviša zapovjedništva…”

”Ah, to mogu pouzdano znati samo bivši mosadovci preko kojih se trgovina vjerojatno obavljala. General Lebed, Jeljcinov potpredsjednik, optužio je ministra obrane Grčova da je pokrenuo rat u Čečeniji kako bi prikrio manjak oružja prodanog zemljama bivše Jugoslavije, ali Lebed je ubrzo smrtno stradao prilikom pada svoga hlikoptrea… No to, mislim, ne ulazi u okvir ove priče, malo bismo se previše udaljili od osnovnog motiva.”

“Hm. Znači priča bi, ako sam dobro shvatio, išla ovako: Zagorac i Petrač sude se i sukobljavaju zbog novca od ilegalne trgovine oružjem koji je plasiran u Austriju, pa pretvoren u kapital za unosne poslove u trgovini nekretninama. Zagorac optužuje Petrača za reket, jer mu je oteo sina, Petrač zatim optužuje Zagorca da je krao novce hrvatske države, što može posvjedočiti, jer je i sam sudjelovao u tom poslu. Zagorca pritiskuje predsjednički ured kad se umiješa šef Mesićeva kabineta, ali to se pretvara u debakl, što iskorištava obrana koju zastupa Zvonko Hodak. ‘Nacional’ žestoko prži protiv Zagorca i Hodaka, ali uto pogiba izdavač, toliko blizak s Petračem da ovaj kod njega ima u pohrani svoj ‘ratni dnevnik’. Izdavača je ubila crnogorska mafija, smatra policija, nepovezano s aktualnom sudskom aferom i sukobom oko zakopanog blaga kapetana Morgana. Taj atentat rasplet je druge, ‘duhanske afere’ koja se vuče šest-sedam godina, a eksplozija auto-bombe ispod Puknićeva automobila koincidira s ničim neposredno izazvanom osvetom neuračunljivog skitnice, koji izravnava račun star četrnaest godina! Hm, što ja zaista mislim o svemu tome? Auditorij neće nikad popušiti takvu priču – u stvarnosti ne mora biti sve logično, ali u drami mora, pa ne možeš prodavati verziju s dva ubojstva protagonista koja su izvršili ljudi što s osnovim zapletom nemaju nikakve veze. To ne bi prošlo ni Agathi Christie. No go, što se kaže u našem poslu, tu glupost, dragi moj, možete odnijeti u novine, ondje su uvijek spremni bilo što štampati…”

Tako mi je kroz glavu prošao umišljeni dijalog s producentom nepostojećeg hrvatskog HBO-a, pa sam odustao od pisanja scenarija.